Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 6
Sutra: 11° 11° 6
15. prosinca 2019.
Čargonja i Franceschi

Riječki "likovni" proračun: Nepotizam ili objektivno vrednovanje?

Branko Franceschi i Damir Čargonja, Foto: Arhiva NL
Branko Franceschi i Damir Čargonja, Foto: Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 4. siječanj 2012. u 22:40 2012-01-04T22:40:09+01:00

Dok jedni smatraju da Kulturno vijeće za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost programe vrednuje i sredstva dodjeljuje prema kriteriju »prijateljskih veza«, drugi tvrde da je isključivi kriterij pri odlučivanju kvaliteta predstavljenih programa

RIJEKA U recesijskom riječkom proračunu i raspodjeli sredstava namijenjenih kulturi nitko nije prošao osobito dobro – novca namijenjenog programima bit će bitno manje nego li ranijih godina. Slabo su prošli i likovnjaci – i oni u gradskim ustanovama, i oni koji djeluju nezavisno ili u udrugama.

O tome razgovaramo s Damirom Čargonjom, voditeljem Kluba umjetnika na Sušaku i Galerije O.K. te Brankom Franceschijem, predsjednikom Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost i bivšim ravnateljem Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Nemoral i nepotizam

– Shvaćam da bi u ova teška vremena po kulturu, i ne samo nju, svi zajedno trebali iznijeti teret krize, recesije ili kao već hoćete nazvati sadašnju globalnu svjetsku i hrvatsku poziciju, no ovogodišnje odluke kulturnih vijeća su me baš iz tog razloga krajnje šokirale. Već godinama pokušavam objasniti razloge propadanja kako hrvatske tako i riječke nezavisne kulture.

Ovog puta ću se osvrnuti na jedan od, po meni, glavnih uzroka te propasti, a koji se direktno ne tiče oficijelne gradske politike, već upravo većine mojih donedavnih kolega kulturnjaka koji već niz godina griju stolice tih takozvanih kulturnih vijeća.

Problem je u zakonskoj regulativi koja omogućuje da se kulturnjaci – članovi te udruge članova kulturnih vijeća, mogu prijaviti na natječaj. Nije nimalo čudno ali je krajnje bezobrazno da, recimo, Nemanja Cvijanović svojoj udruzi Galerija SIZ, nastaloj iz također dobro financirane udruge »Drugo more«, za redovni program dodijeli čak veći iznos novca nego prošle godine (80.000 kuna), i to za program galerije koja ima tih nekoliko izložbi godišnje i posjet od 20 ljudi, a koji je ravan, čak i veći, od polovice dobivenog iznosa jednog Muzeja moderne i suvremen umjetnosti, također za svoj redovni program – kaže Damir Čargonja, voditelj K.U.N.S.-a.

– Ako tu dodamo još nekih dvadesetak i više tisuća koji je dotični dobio od drugih kulturnih vijeća, bit će valjda po zakonu reciprociteta »ti meni, ja tebi«, onda možemo govoriti o krajnjem nemoralu i očitom nepotizmu, a da ne upotrijebim kakvu grublju riječ u ovim, kako za koga kriznim, vremenima – dodaje Čargonja.   

Ostali kratkih rukava

– Ovakvih primjera ima i u odlukama drugih kulturnih vijeća, što nam samo govori da nešto treba hitno mijenjati, pa ako treba čak i poništiti ovogodišnje odluke. Mislim da Rijeka, koja je uvijek bila ispred drugih hrvatskih gradova po mnogo čemu, to može, i vrijeme je da to učini.
   – Mi smo na ovogodišnji natječaj prijavili monografiju Multimedijačnog centra za koju je prije tri godine bio odobren iznos od 60.000 kuna, koji je naknadno povučen pod misterioznim okolnostima. I sada smo ostali kratkih rukava, a isto je prošao i Darko Bavoljak koji je za film o MMC-u dobio potporu HAVC-a, ali ne i Kulturnog vijeća za film i kinematografiju Grada Rijeke, unatoč sporazumu o sufinanciranju koji ima za cilj potaknuti snimanje filmova riječke tematike. Apsurdno je da Grad od HAVC- a očekuje sufinanciranje takvih projekata u istome iznosu, ali kad HAVC odobri sredstva, onda za Grad takva obaveza ne postoji – kaže Čargonja.   

Sukob interesa? 

Udruga »Drugo more« i Galerija SIZ koje su proteklih godina djelovale pod istom kapom, a sad su se razdvojile, vjerojatno i zbog procjene da će na taj način moći osigurati veću financijsku podršku svojim programima, kod svake raspodjele novca za javne potrebe u kulturi izdvajaju se kao »poseban slučaj« za koji uvijek ima više novca od ostalih.

Tako je i ove godine kad se za programe Galerije SIZ, za razliku od većine ostalih korisnika kojima su dotacije u segmentu izložbene djelatnosti znatno srezane, u proračunu našlo čak više sredstava nego kod prošle raspodjele.

Pri tome treba zapaziti dvije činjenice – prvu da je voditelj SIZ-a Cvijanović ujedno i član Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost što otvara temu sukoba interesa, i drugu da se programi koje Kulturno vijeće tako visoko vrednuje i obilato podupire, u praksi pokazuju zanimljivi izuzetno malom broju ljudi, i to gotovo isključivo onima koji i sami participiraju u programima Galerije SIZ, dok su široj javnosti potpuno nezanimljivi.

 SIZ je galerija s uvjerljivo najslabijom posjećenošću u gradu, koja više funkcionira kao klub međusobne podrške male skupine prijateljski umreženih suvremenih umjetnika, nego galerijski prostor u kojem građani Rijeke koji ih financiraju zadovoljavaju bilo kakvu potrebu za kulturom i umjetnošću. Oni tamo naprosto ne zalaze.

Kvaliteta prezentacije

Ali predsjednik Kulturnog vijeća za muzejsku djelatnost i likovnu umjetnost Branko Franceschi u tome ne vidi ništa diskutabilno:

– Kulturno vijeće vrednuje programe na temelju pisanih i vizualnih materijala koje dobije, a Galerija SIZ daleko najkvalitetnije prezentira svoje programe koji zaslužuju najviše ocjene po svim parametrima koji se vrednuju. To su programi koji daju relevantan uvid u suvremeno likovno stvaralaštvo na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Oni su aktualni, sadržajno jasno profilirani, predstavljaju istaknute umjetnike.

To što je Nemanja Cvijanović član Vijeća nema nikakvog utjecaja na prosudbu ostalih članova. On ne sudjeluje u vrednovanju vlastitih programa, a mi ostali donosimo zaključke po svom profesionalnom uvjerenju, znanju i poštenju, pri čemu nas zanima isključivo kvaliteta programa o kojem sudimo na temelju prijave – kaže Franceschi i dodaje:

– Nažalost, iz institucija u kojima sjede ljudi s fakultetskim diplomama, pa i najvećim znanstvenim titulama, stižu nam i prijave takve razine pismenosti da se kao ozbiljno nameće pitanje treba li ih uopće razmatrati. Jer ako netko ne zna ni prezentirati vlastiti program kako se nadati da će ga uspješno realizirati? Naravno da je vrijednost programa presudna, a ne prijava, ali onaj tko razumije suštinu i vrijednost programa kojeg nudi, zna je i artikulirati. Vijeće se ne može zadubljivati u esenciju programa na temelju loše napisane prijave iz koje se vrijednost ne može dokučiti – pojašnjava Franceschi.
  
– Zbog toga bi umjesto stalnog skandaliziranja i prozivanja pojedinaca koji dobro rade bilo pametnije da drugi uče iz njihova primjera – kaže Franceschi, pri čemu dodaje kako uloga Kulturnog vijeća nije da brine o omjeru financiranja ustanova i udruga, a pogotovo ne o posjećenosti pojedinih galerija.   

Publika nije mjerilo

– Ako netko misli da bismo trebali odlučivati na temelju populističkih kriterija, moram ga razočarati. To je zadnja stvar kojom ću se rukovoditi. Pomanjkanje interesa za programe Galerije SIZ nije nikakav dokaz da oni ne vrijede, već više povod da se zapitamo što, na primjer, rade Akademija primijenjenih umjetnosti, fakulteti i škole, ako nitko među njima ne uviđa kvalitetu tih programa.

– Što se tiče Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, nema nikakve sumnje da su odobrena sredstava za programsku djelatnost nedostatna, ali to je prvenstveno posljedica limitaranih proračunskih mogućnosti i strategije da se u kriznom trenutku da snažnija podrška izvaninstitucionalnoj kulturi. Od ponuđenih programa MMSU-a daleko najboljim smatram koncept izložbe Marine Abramović i prateći simpozij, koji su najviše ocijenjeni, i nadam se da će biti realizirani unatoč lošoj financijskoj situaciji. No, za to će trebati pronaći i druge izvore financiranja, jer sredstva odobrena za programe nisu dovoljna – zaključuje Branko Franceschi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.