Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
15. studenoga 2019.
Goranski vidikovac

Komentar MARINKO KRMPOTIĆ Besprizorna dvoličnost suvremene Hrvatske

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 10. kolovoz 2019. u 18:36 2019-08-10T18:36:49+02:00

Caruju mržnja, netrpeljivost i dvoličnost. Mrzi se Srbe i cijeli Balkan jer su »seljačine«, a posvuda po Hrvatskoj najbolje prolaze narodnjački klubovi. Sličnu glazbu svakog se dana može čuti i iz unutrašnjosti moćnih automobila zlatne mladeži u kojima su jasno istaknuti grb sa šahovnicom, ali iz unutrašnjosti trešte punom snagom »pesme« Arkanove Cece ili neke slične Dare Bubamare

Vijorile su zastave, orile se budnice, pucale puške, klanjalo se prošlosti i hrvatskoj šahovnici na kninskoj tvrđavi, pekli se janjci te, između ostalog, slušalo Thompsona na krcatoj splitskoj rivi. Sve to proteklog produženog vikenda kad je svečano obilježena dvadeset i četvrta obljetnica Oluje te proslavljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. I neka je.

To su, što god o tome mislili naši susjedi iz Srbije, dani ponosa i slave, dani kad je Hrvatska pokazala da može zbaciti sa sebe jaram nasilja i pretvoriti se u državu koja zaista jest suverena na svom području.

Srbija se s tim nikad neće složiti i za njih će Oluja uvijek biti samo čin nasilja i nepravde protkan zločinima. Lakše im je tako uljepšavati i prikazivati povijest, nego li priznati ono što ni u snu nisu očekivali kao narod koji sam sebe smatra izuzetno ratničkim - da su vojno poraženi i potučeni do nogu.

Službena Srbija drugačiji stav i ne može imati pa njihovim stalnim »zakeranjima« ne treba posvećivati odviše pažnje. Što bi sami Srbi rekli - daleko im kuća. Bitnije je nama kako je tu kod nas, u našoj kući.

A nije dobro, jasno je nepunih tjedan dana nakon opisanih domoljubnih fešti. Sve se češće, čak i uz uočljivu cenzuru i autocenzuru, na tim obljetničkim proslavama od samih bivših branitelja i dragovoljaca može čuti kako je ova današnja Hrvatska daleko od one koju su oni sanjali kad su, najčešće samo u tenisicama i trapericama, kretali na bojišnicu nimalo ne dvojeći dati i život za slobodu domovine čiji je veliki dio bio pod okupacijom.

Bezumnu hrabrost i potpunu predanost s počeka devedesetih, nepuna dva i pol desetljeća kasnije zamijenilo je razočarenje i nezadovoljstvo, često i bijes. Sinovi i kćeri tada mladih, a danas zrelih ljudi, odlaze ili bi najradije otišli iz Hrvatske negdje gdje se posao plaća puno više i cijeni se znanje, a ne podobnost.

Nekim je matematičkim a la Croatia čudom broj branitelja i dragovoljaca posljednjih godina narastao do lijepih pola milijuna, a oni među njima koji primijete kako bi, da je ta brojka točna, rat trajao puno kraće, odjednom su - bez obzira na što su prvi bili na linijama bojišnice - neprijatelji Hrvatske.

Idemo dalje. Novine ne možeš pročitati ili pogledati TV vijesti a da se ne sudariš s tolikom količinom suludog nasilja da protrneš od jeze i osjetiš nesigurnost. Tatine sinove bez problema se oslobađa ubiju li ultra skupim automobilima pješake ili druge sudionike prometa, a kao nigdje u u svijetu, baš u Hrvatskoj je zaživio pojam sinkope na koju se, nakon slučaja uglednog hrvatskog poduzetnika i višestrukog prometnog ubojice, pozivaju mnogi.

Gotovo stoljetna tradicija po kojoj hrvatski političari moraju imati i zatvorskog iskustva nastavlja se i dalje, samo što je do samostalnosti Hrvatske robijanje bilo ideološkog karaktera, a sad je u pitanju lopovluk zbog kojeg su Remetinec iznutra upoznali - a bit će tako i dalje - brojni ministri i slični politički uglednici, čak i jedan bivši premijer.

Caruju mržnja, netrpeljivost i dvoličnost. Mrzi se Srbe i cijeli Balkan jer su »seljačine«, a posvuda po Hrvatskoj najbolje prolaze narodnjački klubovi. Sličnu glazbu svakog se dana može čuti i iz unutrašnjosti moćnih automobila hrvatske zlatne mladeži u kojima su jasno istaknuti grb sa šahovnicom, ali iz unutrašnjosti trešte punom snagom »pesme« Arkanove Cece ili neke slične Dare Bubamare.

Na misama su, posebno nedjeljom, crkve pune. Smjerno se i pokorno sluša božje pastire, ponavlja se u po glasa molitva i u križ se svi kunu, ali kad treba poštovati deset Božjih zapovijedi i jednostavan Kristov nauk, onda se od tog križa bježi, a izlaz traži u ispovijedi.

Pa da. Ljudski je griješiti. Ukradeš koji milijunčić, pretučeš ženu do besvijesti, možda koga i ubiješ - pa na ispovijed. Riješit će se to već. Bog je dobar.

Možda je bolje, radi vlastitog duhovnog zdravlja, dalje ne nizati blato suvremene Hrvatske, a dalo bi se. Temeljno je pitanje kako to promijeniti i može li se bilo što promijeniti?

Kako se boriti protiv ove besprizorne dvoličnosti u kojoj se naizgled poštuju postulati vjere i demokracije, a iza kulisa se radi potpuno, ali baš potpuno suprotno!

Kako uvjeriti bilo koju i bilo kakvu državnu vlast da je broj ljudi koji radi i hrani glomazni frankenštajnovski birokratski aparat sve manji i sve stariji pa vrlo brzo i naplata raznih poreza i ostalih davanja neće biti dovoljna.

Kako stvoriti normalan i pošten sudski sustav u kojem će se tražiti pravda, a ne paragrafi i odredbe kojima se pravda pomoću sinkopa zaobilazi i mijenja u nepravdu?Stotine je još ovih kako, kako, kako... a odgovora niotkuda. Ili nam ga, možda, nude naši mladi i oni malo manje mladi koji bježe iz Lijepe Naše, države za koju su njihovi očevi riskirali zdravlje i život.

Hoće li iduće godine, na punih četvrt stoljeća od Oluje, stanje biti bolje? Hoće li za deset godina stanje biti bolje? Ili će se iseljavanje nastaviti, stanovništvo u Hrvatskoj biti sve starije, a Oluja samo lijepa priča iz povijesti mlade, ali već umorne i stare države. Promjenu mogu donijeti samo oni koji su do ovoga i doveli, a to su političari i Crkva. No, njima je dobro pa... zaključite sami.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.