Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
23. siječnja 2020.
Iz druge perspektive

kolumna DRAGO KRALJEVIĆ Afganistan 30 godina poslije

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 17. studeni 2019. u 14:56 2019-11-17T14:56:25+01:00

​Suprotno uvriježenom mišljenju da je sukob u Afganistanu otpočeo 2001. godine, ispravnije je reći da je rat zapravo počeo 1979. godine, donošenjem Carterove odluke s ciljem svrgavanja s vlasti Demokratske narodne stranke, bliske SSSR-u

Domaći i svjetski mediji posljednih dana prepuni su informacija o događajima u povodu obilježavanja 30. godišnjice pada Berlinskog zida. Pritom često zaboravljamo na još dvije obljetnice: četrdeset godina od prvog vojnog napada mudžahedina uz podršku CIA-e na Afganistan i 30. godina od povlačenja sovjetske vojske iz te zemlje.

Država Afganistan, ta napaćena zemlja u dugogodišnjem građanskom ratu, pod protektoratom SAD-a i NATO snaga, nekada nije bila kaotična i »neuspješna država«. Sudjelovanje SAD-a u destabilizaciji Afganistana datira još iz kasnih 70-ih godina, kada je Demokratska narodna stranka Afganistana, tada na vlasti, bitno unaprijedila život Afganistanaca, uključujući i prava žena.

Stranka je osnovana 1965. godine, okupljanjem različitih frakcija unutar Socijalističke partije Afganistana. Kasnije je stranka bila sudionikom svrgavanja monarhije i uspostave Republike Afganistan. U to vrijeme Afganistan je bio snažno povezan sa Sovjetskim Savezom, kada su pokrenuti mnogobrojni značajni programi modernizacije zemlje. Tih je godina Kabul bio pravi kozmopolitski grad. Na Sveučilištu su žene studirale poljoprivredu, inženjerstvo, ekonomiju... Tada su afganistanske žene obnašale istaknute dužnosti u Vladi, bilo je žena zastupnika, mnoge su vozile automobile, putovale... Bez potrebe da traže dopuštenje od muškog skrbnika.

​Zahvaljujući intervjuu Zbigniewa Brzezinskog, jednog od vodećih američkih diplomata i geostratega, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i suosnivača Trilateralne komisije, svijet je još 80-ih godina saznao neke bitne informacije o događajima u Afganistanu 80-ih i ranih 90-ih godina. To se dogodilo znatno prije deklasifikacije (skidanja oznake tajnosti) s velikog broja dokumenata State Departmenta koje je objavio The National Security Archive. Konkretno, Brzezinski je u intervjuu za magazin Counter Punch 1998. godine izjavio da je »američki predsjednik J. Carter potpisao odluku za pružanje tajne pomoći afganistanskim džihadistima u srpnju 1979. godine«. To se dogodilo pet mjeseci prije vojne intervencije SSSR-a na Afganistan.

​Suprotno uvriježenom mišljenju da je sukob u Afganistanu otpočeo 2001. godine, ispravnije je reći da je rat zapravo počeo 1979. godine, donošenjem Carterove odluke s ciljem svrgavanja s vlasti Demokratske narodne stranke, bliske SSSR-u. Prema tekstovima koje su kasnije objavili kanadski Institut Global Research i Le Nouvel Observateur (2001.), Brzezinski navodi da je »intervencija CIA-e u Afganistanu prethodila ulasku sovjetskih snaga u sklopu sporazuma o vojnoj suradnji SSSR-a s vlastima u Kabulu«.

Na postavljeno pitanje: »Bivši direktor CIA-e Robert Gates u svojim je memoarima izjavio da su američke obavještajne službe počele pomagati mudžahedinima u Afganistanu šest mjeseci prije sovjetske intervencije, a za to vrijeme bili ste savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera. Što mislite o tome?«, Brzezinski je odgovorio: »Da, sovjetske snage tada su se borile protiv plaćenika Al Kaide (Al Qaede) koje je regrutirala CIA. Obuka i indoktrinacija mudžahedina financirane su iz prihoda ostvarenih od trgovine drogom. Teroristi koji su regrutirani od 1979. godine nadalje, korišteni su za podrivanje i uništavanje sekularne vlade Afganistana.

Odluka Carterove uprave iz 1979. godine o intervenciji i destabilizaciji Afganistana, bila je glavni uzrok uništavanja Afganistana kao nacionalne države. Kada je 3. srpnja 1979. godine američki predsjednik J. Carter potpisao prvu naredbu za pružanje tajne pomoći protivnicima prosovjetskog režima u Kabulu, ja sam toga dana predsjedniku napisao notu u kojoj sam mu objasnio da mislim kako bi ta pomoć mogla izazvati sovjetsku vojnu intervenciju. Nismo Sovjete baš gurali na intervenciju, ali smo svjesno povećavali vjerojatnost da to oni učine«. Zatim je dodao: »Sovjeti su opravdali svoju intervenciju na Afganistan, rekavši da se žele boriti protiv tajne američke umiješanosti u tu zemlju. Ljudi tada u to nisu vjerovali«. »Žalite li zbog nečega danas?«, bilo je jedno od sljedećih pitanja. Odgovor Brzezinskog je glasio: »Nemam što žaliti, tajna operacija je bila izvrsna ideja. Pitate me je li to imalo za posljedicu uvlačenje Rusa u afganistansku zamku i možda želite da požalim zašto je tako bilo? Na dan kad su Sovjeti službeno prešli granicu, poslao sam predsjedniku Carteru sljedeću informaciju: Sada imamo priliku uvesti SSSR u njihov vijetnamski rat«.

​​Sovjetski Savez je napao Afganistan u prosincu 1979. godine, s ciljem pružanja podrške afganistanskim vlastima, kako bi spriječio da se islamistička pobuna ne proširi i na srednjoazijske države koje graniče s Afganistanom. Nakon toga, kako je poznato, Moskva je gotovo deset godina vodila iscrpljujući rat u kojemu je poginulo mnogo civila i vojnika, što je posljedično dovelo do potpune demoralizacije sovjetske vojske i, naposljetku, do raspada sovjetskog carstva.

​Do identičnih zaključaka dolazimo iščitavanjem deklasificiranih dokumenata (The National Security Archive) koje su Bijela kuća, CIA i State Department nedavno objavili. Nakon što se SSSR povukao iz Afganistana, već 1992. godine, Talibani osvajaju Kabul. Tijekom idućih godina, Talibani postaju dominantan politički čimbenik u zemlji i ubrzo nameću svoj režim vladanja. Prema mišljenju prof. Michela Chossudovskog, sveučilišnog profesora i direktora kanadskog Centra za globalna istraživanja, rat protiv terorizma obična je izmišljotina, koja se temelji na iluziji da Osama bin Laden može nadmašiti obavještajni aparat »težak« oko 40 milijardi američkih dolara godišnje. Rat protiv terorizma, ističe on, zapravo je osvajački rat, a globalizacija je završni čin »novog svjetskog poretka«, kojim dominiraju Wall Street i američki vojno-industrijski kompleks. Stoga je atentat od 11. rujna 2001. godine dobro opravdanje za vođenje »rata bez granica«, tvrdi ovaj ugledan profesor.

​​Mnogi u svijetu s pravom postavljaju pitanje: zašto su trupe SAD-NATO upućene u Afganistan 7. listopada 2001. godine? Službena verzija priče glasi ovako: Afganistan je bio »državni pokrovitelj« Al Kaide /Al Qaede koju je vodio Osama bin Laden i koja je »napala« Sjedinjene Države 11. rujna 2001. godine. Prema NATO-ovoj doktrini o kolektivnoj sigurnosti (članak 5. Washingtonskog ugovora), strana sila i državni pokrovitelji terorizma, u ovom konkretnom slučaju – država Afganistan, »napala je Ameriku«, usprkos činjenici što je talibanska vlada bila spremna ponuditi izručenje Osame bin Ladena SAD-u. Predsjednik Bush to nije htio prihvatiti, jer je vojna intervencija već bila isplanirana nekoliko mjeseci prije tragičnog događaja u New Yorku.

Taj »napad države Afganistan na državu SAD«, korišten je za mobilizaciju država članica NATO-a za sudjelovanje u vojnoj intervenciji na Afganistan koja traje sve do danas. Vojna intervencija je medijski prezentirana javnosti kao »okupacija koja je vođena isključivo radi ‘samoobrane’ SAD-a od države Afganistan koja ju je napala 11. rujna 2001. godine«.

Kasnije, pod afganistansko-američkim sigurnosnim paktom za vrijeme Obamine administracije, Washington i njegovi NATO partneri, uspostavili su trajnu vojnu prisutnost u Afganistanu, posebice na vojnim objektima koji se nalaze u blizini kineske zapadne granice.

Namjera je pakta omogućiti Sjedinjenim Državama da zadrže devet stalnih vojnih baza koje su strateški smještene na granici prema Kini, Pakistanu, Iranu, Turkmenistanu, Uzbekistanu i Tadžikistanu. Kratko rečeno, jedan od glavnih ciljeva američke invazije na tu zemlju bio je kako spriječiti Kineze da uspostave trgovinske i gospodarske odnose s Afganistanom.

Nadalje, što nije manje bitno, Afganistan je već odavno postao vodeći svjetski proizvođač opijuma. Talibani su 2000. godine površine zemljišta na kojima se uzgajao afganistanski opijum, smanjili od 9.000 hektara iz 1999. na 7.600 hektara 2001. godine. Takve mjere, vodeći šefovi ilegalnog svjetskog tržišta narkotika nisu bili voljni prihvatiti.

​Da bismo bolje razumjeli prave razloge vojne intervencije 2001. godine, za početak nije naodmet prisjetiti se pojedinih rezultata geoloških istraživanja koja je SSSR proveo u Afganistanu 70-ih i ranih 80-ih godina. Ona su potvrdila enormna nalazišta litija, tantala, smaragda, zlata i srebra. Nakon vojne intervencije »zbog terorizma«, proizvodnja opijata povećala se za 50 puta u odnosu na 2001. godinu. Nadalje, Afganistan je tranzitna zemlja, zemlja nafte i zemnog plina. Prvim plinovodom u zemlji, dostavljao se plin Uzbekistanu. Sovjetski Savez je svojedobno preuzimao oko 2,5 milijarde prostornih metara afganistanskog plina godišnje.

Otkrivena polja dragocjenog minerala pegmatita istočno od Kabula, postala su prava senzacija. Stijene koje sadrže rijetke metale berilij, torij, litij i tantal, od strateškog su značaja, jer se koriste u zrakoplovnoj i industriji za svemirska istraživanja. Osim toga, trgovina heroinom danas donosi prihod na zapadnim tržištima više od 200 milijardi dolara godišnje. »Najveću koncentraciju vojnog osoblja NATO-a u Afganistanu prati i najveća koncentracija opijumskog maka«, ističe Viktor Ivanov, šef ruske Federalne službe za suzbijanje droga.

Pritom ne smijemo zanemariti činjenicu da su i kineske tvrtke postupno stekle pravo na vađenje velikih količina bakra i ugljena te ostvarile prve koncesije nad eksploatacijom naftnih polja, što Amerikance veoma iritira. Kina također s pozornošću motri na velike resurse litija, čija se upotreba također koristi za proizvodnju baterija i pojedinih nuklearnih komponenti. Pakistan, Afganistan, Iran i Kina surađuju na projektima naftovoda i plinovoda.

U tome također žele sudjelovati Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan. Svi oni rade na pripremi geopolitičke platforme za integraciju Afganistana u euroazijski energetski i prometni koridor. Tu je i kineska metalurška državna korporacija China Limited, koja preuzima kontrolu nad ogromnim ležištem bakra u Mes Aynaku, smještenim u području pod nadzorom Talibana.

​Danas u Afganistanu postoji stalni otpor američkoj vojnoj prisutnosti koju predvode talibanske snage, a SAD sa saveznicima čak ni danas ne uspijeva kontrolirati većinu afganistanskog teritorija. Što se Hrvatske tiče, sudeći po službenim izjavama, mi navodno »nemamo« problema s ostvarivanjem naših zadaća u toj zemlji. Cilj je jasan: sve se isključivo svodi na »sudjelovanje naših vojnika u mirovnoj misiji«. To jasno zamjećujemo u izjavi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović: »U toj našoj obvezi prema Afganistanu, ostajemo ustrajni te ćemo nastaviti naš angažman koliko bude potrebno, rame uz rame s našim saveznicima, partnerima i afganistanskim prijateljima«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.