Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
20. studenoga 2019.
Pretis lonac

BOJANA MRVOŠ PAVIĆ Tableti ili tablete - jesu li to jedine opcije za našu djecu?

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 31. prosinac 2018. u 21:04 2018-12-31T21:04:14+01:00

U našim školama nema ni zdravlja ni sreće, samo nagomilane frustracije učenika i nastavnika, umor, nezadovoljstvo, neprekidna utrka da se stigne obraditi svo gradivo, a na kraju nauči malo

Organizacija eukariotske stanice«, »citoplazmatski organeli strukture« ili »organizacija prokariotske stanice«, »svojstva i dinamika morske vode«, »endogeni pokreti i oblici«, »egzogeni i fluvijalni procesi« – gradivo za studente, doktore znanosti? Ne, to je gradivo za 14-godišnjake u prvom razredu gimnazije.

Mali djelić gradiva zapravo, kap u moru složenih informacija koje dijete mora učiti napamet, da bi ih, zbog prepunih nabubanih ladica u mozgu, ubrzo i zaboravilo. Važne su to informacije, nećemo dvojiti o tome, život je u pitanju, svijet oko nas – ali našoj djeci predočen tako da im se čini da ništa životnog, a pogotovo zanimljivog u tim informacijama nema. Našoj djeci u idućoj, u svim idućim godinama želimo zdravlje i sreću, napokon školu za život, jer ovako kako je sad, desetljećima, dalje ne može, ne smije.

Naša djeca ne vole znanje, dosadno im je i nerazumljivo, nije im jasno čemu služi učenje povijesti, zašto je kemija važna i kako je matematika zapravo sve oko nas. U našim školama nema ni zdravlja ni sreće, samo nagomilane frustracije učenika i nastavnika, umor, nezadovoljstvo, neprekidna utrka da se stigne obraditi svo gradivo, a na kraju nauči malo. Nakon škole, potreban je još koji sat bubanja za poštenu četvorku, više za peticu, instrukcije tu i tamo, preskočen odlazak na trening ili u plesnu školu u kojima uživaju, samo da bi se stiglo napraviti sve što od njih škola traži. Puno suza, prekasnog lijeganja, nervoze.

Da nije tragično, bilo bi smiješno, jer smijemo se Kini ili Sjevernoj Koreji čija djeca iz škole ne izlaze, kao da je kod nas puno drugačije. Nije – bolno je, bolesno je i apsurdno, jer imamo školu koja djeci otima djetinjstvo, mladost, ubija ih njima nerazumljivim činjenicama, satnicom u kojoj je svakom nastavniku njegov predmet najvažniji, testovima kojih je previše.

Ne tražim od nastavnika da bude simpatičan ni cool, ne mora, samo da nam objasni gradivo tako da ga razumijemo; da voli što postavljamo dodatna pitanja, i da se ponekad nasmije! – kaže dijete, 14 joj je godina, koje ne razumije zašto škola mora biti tako prokleto teška. Zašto, pitamo se i mi roditelji, ništa manje frustrirani. Gdje je ta »škola za život«, zar u podijeljenim tabletima? Tableti ili tablete – za smirenje, gastritis, proljev, glavobolju, nesanicu – jesu li to jedine opcije za našu djecu?

Za koga su pisani udžbenici – reverzna transkriptaza, svi egipatski carevi redom, od kojih svaki ima pet imena, elektronska konfiguracija elemenata... Ima li tome kraja? »Može li mi netko pokazati, da vidim tu elektronsku... nešto... pa da shvatim o čemu je riječ?«, pita dijete, čija je novogodišnja odluka ući u drugo polugodište s barem malo veselja prema školi. Nasilu. Čula je od starih da je od kolijevke pa do groba najljepše baš đačko doba.

Besmisleno je danas, kad su nam sve informacije dostupne na internetu, djecu tjerati da bubaju formule i definicije, umjesto da ih se uči kako činjenice povezivati i kako razmišljati. Nekad su formule bile samo u knjigama, pa ih je trebalo naučiti, danas su dostupne jednim klikom«, pametno zbori prijateljica znanstvenica, kao roditelj ništa manje frustrirana načinom na koji i njena djeca uče u školi.

Da je manje više, a ne obrnuto, kako naše školstvo misli, shvatili su odavno Finci, čije škole proučavaju čak i Kinezi – ne shvaćaju, naime, kako je moguće da njihova djeca, koja većinu vremena provode u školi, a nakon toga na dodatnim instrukcijama, na ispitivanjima znanja ne postižu dobre rezultate kao učenici iz Finske. A finska nastava u osnovnim i srednjim školama, nota bene, počinje u 9 ili 9.45, ovisno o godišnjem dobu, zato da bi se djeca naspavala. Traje najdalje do dva, pola tri popodne, pri čemu je između svakog školskog sata odmor od dvadeset minuta, na kojem djeca vani protegnu noge, pojedu nešto, popričaju, jednako tako i njihovi nastavnici.

Oni su pak jednako dobro plaćeni kao i liječnici ili odvjetnici, i vrlo cijenjeni u društvu, pri čemu u školi raditi može samo najbolji kadar, odabran među deset posto vrhunskih studenata. No, osim što mora imati puno znanja, finski budući učitelj, odnosno profesor, mora proći i opsežna testiranja osobnosti i motivacije da bi ispred ploče na kraju stali samo oni koji su za taj posao nadareni, i koji će ga obavljati s velikom strašću. Samo jedan finski nastavnik svome razredu, koji broji najviše dvadeset učenika, predaje sve predmete do 6. razreda, što znači da je riječ o kadru koji jednako dobro barata matematikom i poviješću, ali onda i povijest zna protkati na satu matematike, i obrnuto.

Finski učenici uče i vrtlarstvo, na njemu onda i, primjerice, kamatni račun, imaju i satove drvodjelstva na kojima ispuhati mogu višak tinejdžerske energije, a na satovima šivanja sami izrađuju kostime. Jako je puno praktične nastave i rada u laboratorijima pa je onda, nema sumnje, i elektronska konfiguracija elemenata finskim učenicima jasnija, i toliko jasna da postižu najbolje rezultate na PISA testiranjima znanja iz matematike i znanosti, čitalačke pismenosti, koje se dobrovoljno provjerava u 80 država svijeta.

U Finskoj ne postoji domaća zadaća, instrukcije, nema ocjena sve do 8. razreda, niti testova prije drugog srednje, ima puno sporta, ali ne i sportskih natjecanja, pa tako ni među školama. Finsku se djecu ne uči natjecanju, ali ih se uči razmišljati i povezivati, govori im se da je svatko od njih jednako važan društvu. Uči ih se samopouzdanju, ali i snažnoj empatiji prema drugima.
Finski je kurikulum kratak, bazičan, a svaki ga nastavnik onda kreira zajedno s učenicima, čije se mišljenje poštuje.

Djeca tamo ne moraju ustati kad nastavnik uđe u razred, nastavniku u školu ne dolazi inspekcija, ali i jedni i drugi uče i uživaju u pravoj školi za život. Ne postoje privatne škole, bila djeca iz bogatih ili nebogatih obitelji, u školu idu zajedno.

I mi svojoj djeci želimo školu za život, ali ne onu u kojoj će stvar biti riješena podjelom tableta. »Ne trebaju nam tableti, ako će u njima biti sve ono što je sada u udžbenicima, i nama nerazumljivo«, kaže dijete. Učinimo nešto, napokon, za sretniju i zdraviju naciju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija