Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
15. studenoga 2019.
Putevi i stranputice

ZLATKO CRNČEC Nužan politički konsenzus o migrantima

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 6. studeni 2019. u 17:07 2019-11-06T17:07:12+01:00

Da bi Hrvatska vojska trebala izaći na granice, barem one istočne, ideja je koja se u optjecaju pojavila još 2015. kada je zemlja bila suočena s ogromnim migrantskim valom. Tada je uskočila njemačka kancelarka Angela Merkel primivši njih čak pola milijuna u Njemačku, što je nju koštalo političke karijere, a njenu zemlju uspona krajnje desne Alternative za Njemačku, opcije izrasle na strahu od prekomjerne i nekontrolirane imigracije u dijelu tamošnjeg konzervativnog biračkog tijela. Angažman vojske predložila je 2015. predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. A sada je, četiri godine kasnije, s istom idejom, zasad samo na načelnoj razini, izašao i jedan od njena dva ozbiljna protukandidata. Miroslav Škoro, naime, smatra da bi bilo dobro razmisliti o uporabi vojske u zaštiti granica.

Velikoj pitanje što bi se moglo dogoditi ako se ponovo dogodi veliki migrantski val. S jedne strane u svojim odnosima s EU-om pitanje migranata kao toljagu koristi turski predsjednik Recep Erdogan, koji svako malo zaprijeti da bi mogao milijune ljudi koji se nalaze u izbjegličkim logorima na teritoriju njegove zemlje jednostavno usmjeriti prema Europi. Naravno, mogući su i drugi scenariji u kojima bi se na uvijek nepredvidivom Bliskom istoku moglo dogoditi nešto što će stotine tisuća ljudi usmjeriti prema sjeverozapadu. Što će Hrvatska tada učiniti nikome nije baš do kraja jasno.

Jer naši sjeverni i zapadni susjedi Mađarska i Slovenija na svoje su granice prema Hrvatskoj naprosto postavili žicu. I nema, čini se, neke prevelike šanse da bi mogli promijeniti svoje prilično krute pozicije po tom pitanju. Ako dođe do većeg migrantskog vala nema nikakve šanse da se za njih otvore mađarske i slovenske granice. Usto, nemoguće je da bi Njemačka opet mogla otvoriti granice. A nije baš izglednoj ni nekakvo opće rješenje na razini cijelog EU-a.

Zemlje koje nisu zahvaćene migrantskim valom nisu dosad pokazale baš previše solidarnosti sa svojim južnim susjedima. Dobar je primjer za to sudbina Italije koja se s ovim problemom borila čak i prije 2015. A posebno je upala u probleme nakon neokolonijalne intervencije Francuske i Velike Britanije koja je, istina srušila diktatora Gadafija, ali i istovremeno zemlju gurnula u kaos i građanski rat koji traje sve dosad. Tada se naglo povećao broj nesretnika koji su u Italiju stizali splavovima i brodicama iz Libije spašavajući goli život. A u sveme tome je Italija ostala manje-više sama. Zajedničkoj EU politici prema izbjeglicama oštro se protive nove članice EU-a, nekadašnje članice Varšavskog ugovora, a i neke stare nisu baš previše entuzijastične.

Što sve znači da bi se Hrvatska u slučaju novog velikog izbjegličkog vala mogla lako naći u prilično usamljenoj situaciji. I bez obzira na EU retoriku, ostavljena da sama brine svoje brige. Stoga je nužno u Hrvatskoj započeti raspravu o tome kako se ponašati u takvoj situaciji. I ta bi rasprava, ako je to u Hrvatskoj ikako moguće, trebala biti lišena namjere da se već na prvom koraku uhvate kakvi politički bodovi. SDP je recimo dosad pribjegavao apstraktnoj i uzvišenoj retorici koja je izblijedila istog trenutka kada su se ilegalni migranti pojavili u Gorskom Kotaru i zaleđu Novog Vinodolskog. Plenkovićev HDZ nije radikalizirao ovu temu dok je krajnja desnica beskrupulozno koristi za napade na vladajuću stranku. Krajnja je ljevica po običaju u svojim apstrakcijama koje nemaju veze s realnošću.

Dakle, i nije baš izvjesno da bi u neko skorije vrijeme moglo doći do konsenzusa oko ovog pitanja. Pa nam samo ostaje nadati se da nećemo ni doći u situaciju u kojoj bi se trebalo razmišljati i o uporabi vojske na granici. Veliko je pitanje bi li ona uopće mogla pomoći, uzimajući u obzir dužinu granice prema BiH.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.