Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 6
Sutra: 12° 12° 6
15. prosinca 2019.
PRONAĐENA ZEMLJA

kolumna BORIS PAVELIĆ Mirna dezintegracija

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 19. siječanj 2019. u 22:28 2019-01-19T22:28:51+01:00

Jedini način da vukovarski gradonačelnik Ivan Penava otkloni sumnju kako je napad na srednjoškolca Srbina u srijedu u Vukovaru izravna posljedica njegova huškanja dva dana ranije, jest to da Penava osobno, javno, jasno i glasno, osudi taj napad, susretne se i razgovara s napadnutim učenikom i njegovom obitelji, i to u njihovu domu, pred kamerama, te da u tom razgovoru naglasi kako nije taj napad ono što je kanio postići svojom skandaloznom konferencijom za novinare, na kojoj je srpsku zajednicu u Vukovaru – ali i ne samo nju – optužio, ni manje ni više, nego za »kontinuiranu velikosrpsku agresiju« na Hrvatsku.

Samo, bojimo se da se to neće dogoditi. Bi li, naime, bilo čudno da napad jednog adolescenta na drugog, i to zbog nacionalističke mržnje, u ratom traumatiziranom Vukovaru, i nije nešto što bi sadašnji vukovarski gradonačelnik smatrao nedopustivim i vrijednim svake osude? Bi li bilo čudno da vlast, koja je to postala na mrziteljskom valu razbijanja ploča s pismom kojim piše trećina vukovarskih građana, takve izgrede tolerira i žmiri na njih s oba oka, da ne kažemo ovdje i nešto odrješitije? Bi li bilo čudno da gradonačelnik Vukovara, koji je u stanju izgovoriti da je Vukovar 2019. godine »epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije« uistinu misli kako su ti navodni nositelji te navodne agresije i zaslužili dobiti nešto što će ih, je li, napokon naučiti pameti?

Ovo su činjenice: u ponedjeljak, 14. siječnja, Penava je održao konferenciju za novinare na kojoj je ustvrdio što smo citirali, dodajući frazu iz tipičnoga vokabulara staljinističkih propagandista: »U Hrvatskoj«, kaže, »postoje skupine koje ne žele respektabilnu Hrvatsku i, budući da su minorne, služe se lažima, širenjem pesimizma i defetizma, preuveličavanjem i zastrašivanjem«. Da potkrijepi te teške riječi, evo što je, među ostalim, odabrao: video s lanjske nogometne utakmice na kojoj učenici Srednje tehničke škole Vukovar, koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku, nisu ustali na hrvatsku himnu. Za to što su djeca ostala sjediti, Penava je okrivio »one koji ih uče ne voljeti zemlju u kojoj žive« i »sustav koji je to omogućio«. Dva dana kasnije, u srijedu, 16. siječnja, na vukovarskoj autobusnoj stanici napadnut je učenik Srednje tehničke škole Vukovar koji nastavu pohađa na srpskom jeziku.

Istina, do zaključenja ovoga teksta, policija još nije objavila službenu verziju napada. Vijest je prvi objavio portal srbi.hr, tvrdeći kako je učenika trećeg razreda napalo »pet do šest mladića s fantomkama među kojima je jedan bio bez kape«. Njega je napadnuti, navodno, prepoznao, pa su mediji ustvrdili kako je riječ o učeniku iste škole koji – kako se to ponešto hipokritski tvrdi – »nastavu pohađa na hrvatskom jeziku«. Adolescent je, navodno, pripadnik Bad Blue Boysa sklon izgredima.
Usprkos tim informacijama, dakako, ne može se pouzdano tvrditi kako je napad uzrokovan nacionalnom mržnjom – ili čak navijačkom, premda je ona u pravilu tek derivat one nacionalne. Tvrditi se ne može, ali se – sumnjati mora. Koincidencija bode oči: Penava u ponedjeljak optuži srpske učenike jedne škole, u srijedu biva napadnut srpski učenik iste te škole. Ako ti događaji miroljubivim ljudima nisu alarm za uzbunu, onda ne znamo što jest.

Jer riječ je, ni manje ni više, o otvorenome rušenju mirne reintegracije s najvišega mjesta vukovarske gradske vlasti. Nikada se još nije dogodilo – nije to, štoviše, dosad bilo ni zamislivo – da bi gradonačelnik Vukovara, ma iz koje stranke bio, tako otvoreno napao srpsku zajednicu koja danas živi u Vukovaru, optužujući je, ni manje ni više, nego za »kontinuiranu velikosrpsku puzajuću agresiju«, i to bez jednoga jedinog uvjerljivog argumenta. Jer, ono što je Penava naveo kao dokaze svojim tvrdnjama koje odjekuju prijetećim ratnim bubnjevima, zaslužilo je tretman komunalnoga redara, snježne zimske službe te školskoga ravnatelja i psihologa, ali zasigurno ne konferenciju za novinare vukovarskog gradonačelnika – i to baš zato što je riječ o ratom traumatiziranom gradu.

Ivan Penava, očito, lukav je političar. On dobro zna da bi gradonačelnik Vukovara, ako mu je do uvažavanja i iskrenog razgovora Hrvata i Srba, trebao smirivati, a ne raspirivati traume i ljutnju. On, ipak, čini upravo to. Zašto? Zato što je to njegova politika. Njegov je savjetnik Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji je javno izrazio žaljenje što istočna Slavonija nije vojno osvojena. Poruka te izjave je jasna: da jest, u njoj ne bi ostao nijedan Srbin. To je ono čemu namiguje Tomislav Josić, i to se, u krajnjem slučaju, može iščitati kao poruka Ivana Penave. Drugim riječima: HDZ, stranka koja je prije dvadeset jednu godinu provela mirnu reintegraciju istočne Slavonije, i to pod vodstvom Franje Tuđmana, danas vodi izravno oprečnu politiku. Nazvat ćemo je politikom mirne dezintegracije, ali samo zbog jezičkog paralelizma; inače bi ona zasluživala jedno sasvim konkretnije ime. A jedino što je gore od Penavina strašenja Srba u Vukovaru, jest ravnodušna lakoća kojom ju je dočekao predsjednik vlade Andrej Plenković. On kao da ne shvaća da bi, ako tako nastavi, njegova politička karijera mogla doživjeti sličnu sudbinu kao mali Srbin iz vukovarske Tehničke škole na autobusnoj stanici u Vukovaru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.