Posljednju subotu pune hrvatske neovisnosti dočekali smo na krajnjem jugu Hrvatske, u Mlinima, u Župi Dubrovačkoj. Svake godine grupa mladih Župljana okupljena u udrugu Kurenat tamo organizira rock festival Puntižela. Iz prve ruke gledali smo kako teče finalni dan organizacije. Osvanulo je sivo jutro, kišni oblaci klatili su se nad Mlinima i prijetili propašću festivalu na otvorenom. Činilo nam se da će da će višemjesečni trud organizatora biti uzaludan, ali, začudo, nitko se nije previše uzbuđivao. Na svako otvoreno pitanje pa i na ono koje ovisi isključivo o volji više sile Župljani su nudili isti odgovor: »Smislit ćemo nešto.« Pred ovakvim entuzijazmom oblaci su se posramili i povukli. Puntižela je okupila nekoliko tisuća ljudi. U pamćenju će ostati zborno pjevanje u ska ritmu: »Bili smo na rubu ponora, a sada smo korak naprijed.« Bila je to fešta za pamćenje. 

  U noći s nedjelje na ponedjeljak već smo putovali autocestom prema Zagrebu. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju dočekali smo okruženi punjenim medvjedima, lisicama, zečevima i jelenima. Bizarno uređen interijer restorana Kod Macole nije bio najidealnija kulisa za predstavu u kojoj čovjek preko noći postaje Europljanin. Ipak, zaključili smo da je za taj svečani trenutak bolje biti okružen punjenim medvjedima, nego egzaltiranim političarima. U društvu s Macolinim lovačkim trofejima lišeni ste šupljih priča. Po dolasku u Zagreb, u dva sata ujutro, na glavnoj novozagrebačkoj prometnici zaustavila nas je policija. Nisu pustili da se odvezemo do kvarta. Netko od europskijih i važnijih Europljana morao je na aerodrom. Tako bi čovjek zamišljao okupaciju, a ne povijesni uspjeh hrvatske države. Čovječe, kako ćemo do kvarta, pitali smo policajca. Ne znam, smislite nešto, odgovorio je. 

 Početak europskog tjedna nije obećavao. Vjerovali smo da će jutro biti pametnije, ali demantirala nas je prazna tržnica Utrine. Kumice su u štrajku, bore se protiv fiskalizacije. Na tržnici Utrine, moramo sa žaljenjem primijetiti, kumica gotovo i nema. U pitanju su uglavnom kumovi koji preprodaju voće i povrće. Ne pada im na pamet plaćati porez onako kako ga plaćaju ostali. Kako će oni mokrim rukama kucati po kasi, grme argumenti s njihovih prosvjeda? Odgovor je jednostavan. Neka proizvedu svoje povrće pa neka ga prodaju bez kase. Zakon im to omogućuje. Tako ćemo na tržnici uistinu imati domaće proizvode, a kumovi i kumice neće morati mokrim rukama po kasi. Većini trgovaca na Utrinama ovo rješenje ne odgovara. Oni ne proizvode, nego preprodaju. U društvu kakvo uređujemo trgovci-preprodavači moraju izdavati fiskalne račune. Europska Hrvatska trebala bi biti država u kojoj svi igraju po istim pravilima. Uvjeti poslovanja morali bi biti isti i za, primjerice, Agrokor i za preprodavače na tržnici. Mnogi su se spremni zakleti da su preprodavači kudikamo manji dio problema. Ako je to točno – to gore za preprodavače. U Hrvatskoj, od stoljeća sedmog, ribu čistimo od repa. 

 Utorak, srijeda, četvrtak tekli su kao da u Europu nismo niti ulazili. Umorna, siva svakodnevica: radnice u štrajku, proračun u deficitu, izabrani i odabrani u bjelokosnim kulama. Idealan predstavnik odabranih je Goran Radman. Glavni ravnatelj HRT-a skandale proizvodi ustrajno kao da živi od njihovog izvoza. Ovaj put je uhvaćen u muljanju s imovinskom karticom. Nije znao da u nju treba unijeti i hotel koji ima u vlasništvu. Kad su mediji ovo objavili, organizirao je konferenciju za novinare s koje je poručio: Novinari su nositelji zla. A Radman – on je nositelj dobra. U Dalmaciji bi rekli: Udarila mu gornja u donju. Gornja u donju udarila je i bankarima kad su čuli pravorijek suca Radovana Dobronića: »Poslovne banke postupile su suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer su ugovarale valutnu klauzulu u francima, a da nisu potrošače adekvatno informirale o riziku.« Mediji su izvijestili o velikoj pobjedi malog čovjeka, ali put do te pobjede još je dug i neizvjestan. Cinično bi se moglo reći da je presuda neeuropska, jer zna se tko u Europi (i svijetu) vodi glavnu riječ. Nisu to političari, nego bankari. Sigurni smo stoga da će do sudovanja na idućoj instanci bankari nešto smisliti. 

  Konačno petak, vrijeme da rezimiramo prvi europski tjedan. Novinarski posao čovjeka nakon nekog vremena učini preko svake mjere opreznim i ciničnim prema društvenim i inim velikim promjenama, a naročito prema promjenama koje se događaju uz slavlja na kojima glavnu riječ vode egzaltirani političari. Na europski med i mlijeko stoga ne računamo. Dio smo ujedinjene Europe, a raspravama o dobru ili zlu koje će ta činjenica donijeti odavno je istekao rok. Računamo, međutim, na optimizam kakvom smo svjedočili u Mlinima, u Župi Dubrovačkoj. Što god se u Uniji i s Unijom događalo – nešto ćemo smisliti.