Kolinda Grabar-Kitarović imala je 2014. vrlo čistu političku situaciju i lako joj je bilo voditi kampanju za predsjedničke izbore. Na Pantovčaku je bio Ivo Josipović, kojeg je desnica sumnjičila za nedostatak domoljublja, a u Banskim dvorima Zoran Milanović i, kako su isticali HDZ-ovci, Vlada puna Srba.

U tim se okolnostima Kolinda Grabar-Kitarović koristila klasičnom HDZ-ovom retorikom, red Franje Tuđmana, red Domovinskog rata, red napada na SDP. Dodala je još i obećanje da će, u slučaju pobjede, Ured predsjednice premjestiti u primjereniju, bitno skromniju državnu rezidenciju. Nije u njezinom predizbornom diskursu bilo ničeg naročito politički radikalnog, bila je ona u toj kampanji posve obična HDZ-ovka.

Tako se kao predsjednica i ponašala dok se na vlast nije vratila njezina stranka. No, zatim se odmaknula od HDZ-a, procjenjujući da će joj to povećati izborne šanse 2020. Tijekom cijelog je, pak, mandata, osvojenog s, bez inozemstva, manje od dvije tisuće glasova više od Josipovića, desnica projicirala u Kolindi Grabar-Kitarović nešto što ona objektivno nije bila. Premda im je, doduše, ponekad davala povoda da je doživljavaju nekakvom desničarskom kraljicom. Na početku izborne godine je predsjednica Republike, međutim, napravila potpuni politički preokret, ponovno se približila HDZ-u i odrekla statusa turbo Hrvatice. Ali, čime će sada, ako se kandidira, ići na izbore?

Vlastitih političkih postignuća nema, SDP je u opoziciji i neopasan, Vlada Andreja Plenkovića, uz koju se stisnula, ima nizak rejting, a nacionalisti izvan HDZ-a smatraju da ih je predsjednica prevarila. Manevarski prostor joj je ekstremno uzak. Kolinda Grabar-Kitarović je i dalje favorit predsjedničkih izbora, ali neće moći baš šutjeti u kampanji, nešto će morati reći. Jučer je na konferenciji Večernjeg lista tvrdila da se opće stanje u Hrvatskoj popravlja, ali da bi dobro bilo da nam je još bolje.

Bio je to vrlo blijed nastup nekoga tko je najavljivao da će Hrvatska biti među najbogatijim državama u svijetu. Da, spominjala je da bi cilj trebala biti godišnja stopa rasta BDP-a od pet posto. No, dosad su već svi shvatili da predsjednica nema utjecaja na ekonomiju i groteskno bi bilo da u svom izbornom programu napiše da će se zalagati da BDP godišnje raste pet, a ne dva posto. Pa što će onda govoriti u kampanji, a da to ima neku prođu u političkoj javnosti? Veličanje Franje Tuđmana i Domovinskog rata se podrazumijeva, ali to ne može biti dovoljno.

Na ruku bi Kolindi Grabar-Kitarović išao ulazak u utrku Zorana Milanovića. U tom bi slučaju mogla reciklirati retoriku iz 2014. godine i odašiljati upozoravajuće poruke da čovjek, koji je prema kriterijima HDZ-a vodio najgoru Vladu u hrvatskoj povijesti, pokušava zasjesti na čelo države i to putem neposrednih izbora čije je ukidanje razmjerno često predlagao.

Milanović bi imao poteškoća parirati joj i objasniti biračima zašto bi, unatoč tome, ipak trebali glasovati za njega. To znači da nije samo Kolinda Grabar-Kitarović u poziciji da joj za izbore nedostaje pravi politički supstrat. Ali, za Milanovića postoji izlaz, ako odluči nastupiti na izborima za predsjednika Republike. Može se natjecati na njima i pritom biti vjerodostojan. Na način da bude svojevrstan – anti kandidat. Hrvatskoj je potreban snažan kandidat koji bi zastupao stav da se predsjednika mora birati u Saboru i dodatno mu umanjiti ustavne ovlasti. Neobično bi bilo da netko sudjeluje na izborima koje bi htio ukinuti.

Naravno da bi se Milanoviću postavljalo pitanje zašto to radi. On bi, međutim, mogao odgovarati da mu nije stalo da bude predsjednik i pet godina troši državni novac praktično ni za što nego da želi dati svoj doprinos kako bi se riješio jedan ozbiljan hrvatski problem. Dužnost predsjednika Republike, kakva je od 2000., predstavlja političko opterećenje za normalno funkcioniranje sustava i nužno ju je još jednom redimenzionirati.

Milanović bi stoga mogao u kampanji obećati da će, ako pobijedi, odmah realizirati odluku svoje Vlade o preseljenju Ureda predsjednika u zgradu u Visokoj ulici, a ubrzo potom i inicirati razgovore političkih stranaka o promjeni Ustava, kako bi se izbore za predsjednika prebacilo u parlament i u njemu, primjerice, izbrisalo kontroverznu i potencijalno konfliktnu odredbu prema kojoj predsjednik »brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti«.

Bi li ovakvim neortodoksnim pristupom imao izgleda poraziti Kolindu Grabar-Kitarović? Zašto ne. Većina ljudi je vjerojatno alergična na ispraznu pompoznost predsjedničke dužnosti i Pantovčaka. Osim toga, ako Milanović i izgubi, ne bi imao razloga previše očajavati jer je ionako tražio ukidanje tih izbora.