Ne bude li nekih iznenađenja, Zoran Milanović trebao bi danas i službeno postati SDP-ov predsjednički kandidat.

Bit će to veliki »come back« na političku scenu bivšeg predsjednika socijaldemokrata i premijera koji je uveo Hrvatsku u EU, a bitka za Pantovčak bit će u svakom pogledu izazovna za Zorana Milanovića. Od njezinog ishoda ovisit će njegova politička karijera, jer sljedeću šansu na domaćoj sceni sigurno više neće dobiti.

Upravo te situacije ili-ili kao pravi fajter Zoran Milanović je najviše volio i u njima se najbolje snalazio ne izbjegavajući okršaje cijelo jedno desetljeće. Kao golobradi mladac »Blitzkriegom« je pomeo konkurenciju i postao nasljednikom prerano preminulog Ivice Račana te odmah uskočio u ring sa znatno iskusnijim Ivom Sanaderom izgubivši tijesno na bodove meč u kojem je tek u produžecima postao kandidatom za premijera.

Posljednji okršaj s Andrejem Plenkovićem također je za par bodova otišao na stranu HDZ-a zahvaljujući premosnici zvanoj Most, što je i bio povod za Milanovićev oproštaj i prepuštanje SDP-a Davoru Bernardiću.

Naprosto, aktualni premijer je pokazao više želje za pobjedom, dok je Milanović spuštenog garda plesao i pričao kao veliki Mohammed Ali, ali je izostao završni udarac. Sada je pred njim meč svih mečeva. Nitko tko je jednom otišao nije se vratio kao pobjednik, osim Stipe Mesića, ali on je politički kapitalizirao svoj rastanak s Tuđmanovom politikom i iskoristio sličnu političku krutost koju je kao i pokojni predsjednik pokazivao njegov protukandidat Dražen Budiša.

Ubrzo će se vidjeti ima li u Milanovićevim šakama još uvijek dovoljno političkog dinamita ili je omlitavio od ipak lagodnijeg poduzetničkog i savjetničkog posla od kojeg teško mogu zaboljeti prepone. Ono što je sigurno, a to može biti i presudno u konačnici, velika je želja za pobjedom, možda i veća od one koju je na samom početku svog vrtoglavog uspona pokazivao Zoran Milanović, čime je osvojio simpatije puno šire javnosti od one koja pripada SDP-u.

Možemo samo pretpostaviti o čemu je sve u ove dvije godine razmišljao Zoran Milanović, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da ono što vidi u vlastitoj stranci i ono što se valja hrvatskom političkom scenom može u njemu izazvati samo bijes i prezir.

Da Milanović nije pao u zaborav dok ga nije bilo, pokazuju i mnogi SDP-ovci koji ga već neko vrijeme zazivaju kao Mesiju, ali i javnost koja je njegovu kandidaturu podržala s dvadesetak posto rejtinga iako nije bila niti istaknuta! Donese li Predsjedništvo SDP-a danas odluku i kandidaturu učini službenom, a Milanović je objeručke prihvati, taj rejting naglo će porasti i uskoro će se vidjeti gdje će se zaustaviti. Teško je i zamisliti da bi Zoran Milanović mogao preko noći promijeniti svoj stil političke borbe, da neće krenuti odmah na juriš, sam protiv svih, uostalom oni koji misle za njega glasati to od njega i očekuju. Baš kao što očekuju da u predizbornoj borbi njihov kandidat nimalo ne štedi trenutačnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Slabosti njegove kandidature su činjenica da bi građani trebali izabrati za predsjednika onog kojeg ipak nisu htjeli za premijera, kao i njegovo omalovažavanje predsjedničke funkcije dok je bio na čelu Vlade zalažući se za smanjenje političkih ovlasti predsjednika Republike koji bi se birao u Saboru a ne na neposrednim izborima. Milanović bi mogao u kampanji biti najveća opasnost samom sebi, jer su ga njegova neobuzdanost i naglost te ishitrene odluke često skupo stajale. No to je valjda nešto što je savjetujući druge kako se treba ponašati mogao i sam naučiti.

U svakom slučaju, povratkom Zorana Milanovića na hrvatsku političku scenu sve će biti mnogo uzbudljivije i živahnije nego što je bilo. Valjda nas neće razočarati i umoriti se od svega prije nego li izbori i stignu do zadnje runde.