Pokušali su kod Pante od Bernardića odmetnuti esdepeovci reinkarnirati Kukuriku snubeći selfijima Zorana Milanovića da se kandidira za predsjednika Republike ne bi li još jednom osvojio vlast za njih.

Panta Rhei mogla bi se, rodi li se, zvati ta koalicija, jer SDP je najpamtljiviji po konobama i oštarijama, a činjenica je da se sve mijenja, ništa na svijetu nije nepomično i stalno pa ni Zoran Milanović.

Prsti ga svrbe za povratak u politiku, dosadnije su konzultantske pare i od saborskih klupa, pa nikako da definitivno kaže da ili ne udvaračima držeći se još uvijek mudro Račanovog odlučnog možda.

Kalkulanstvo bi možda bilo i izbjegnuto da aktualni vladari Iblera u Milanoviću ne vide smrtnu opasnost za svoj opstanak. Kandidirati se kao nezavisni bez podrške stranke koja te stvorila i kojoj pripadaš pružilo bi suparnicima mogućnost prekomjernog granatiranja nebranjene mete.

Milanoviću su već sada i bokovi otvoreni, jer je kao premijer otvoreno omalovažavao funkciju predsjednika zdušno se zalažući da ta funkcija bude ceremonijalna i da se njezin reprezent bira u Saboru. No ono što je potencijalna staklena brada Milanovićeve kandidature je njegov strah od poraza kojim bi definitivno bio zapamćen kao gubitnik čija bi politička karijera bila zapečaćena.

Ono o čemu se ne razmišlja na nezaboravnim druženjima dok trijumfalizam frca sa stola i iz kamina je da se doista sve mijenja, sve teče i ništa nije stalno pa ni Milanovićeva popularnost kod birača.

Iako ga neki s pravom vide kao onog tko bi mogao pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović, kratkovidno zaboravljaju da će kandidat ljevice najprije morati voditi tešku bitku za drugi krug s uzlaznom putanjom Živog zida i njegovog predsjednika u zamahu Ivana Vilibora Sinčića.

Ostane li status quo na Ibleru i dogodi li se da Milanović bude nezavisni a Tonino Picula ili neko drugi kandidat SDP-a, Sinčić bi gotovo izvjesno postao izazavač aktualnoj predsjednici s realnom mogućnošću da protestnim glasovima i pobijedi.

Stoga je u pravu Ivo Josipović, koji je svojim povratkom više stabilizirao SDP i od Bernardića i od milanovićevaca, kada kaže da stranke lijevog centra moraju imati zajedničkog kandidata žele li polučiti uspjeh.

Pri tom je bivši predsjednik pokazao neviđeni fair play rekavši da će podržati i Milanovićevu kandidaturu ako se svi ostali za njega odluče iako se sa SDP-om razišao upravo zbog toga što je njegovu kampanju prepustio slučaju.

Minimum pristojnosti koji bi u ovom trenutku trebao pokazati Milanović je jasno očitovanje ima li ili ne predsjedničkih ambicija. Ako mu do toga nije stalo, možda i njegovi prijatelji koji takve ambicije podgrijavaju i plasiraju u javnost, shvate da imaju možda i boljeg konja za trku, Ivu Josipovića, iza kojega bi sigurno stala i »Amsterdamska koalicija«, a vjerojatno i manje stranke ljevice.

Ako netko može biti protuteža živozidaškom populizmu i agresiji, onda je to smireni profesor koji se uvijek, pa i sada, racionalno ponaša. A što se tiče Kolinde Grabar-Kitarović, sigurno mu ne nedostaje sportskog duha za revanš u utakmici koju je izgubio prepustivši drugima da je vode.

Može li ovog puta lignja uzeti skalp kobri?