Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
7. prosinca 2019.
Balkanski ambasador

ZLATKO DIZDAREVIĆ Neka druga pamet

ZLATKO DIZDAREVIĆ Neka druga pamet
ZLATKO DIZDAREVIĆ Neka druga pamet
Autor:
Objavljeno: 21. srpanj 2019. u 14:07 2019-07-21T14:07:02+02:00

Nešto mislim, ako mi je i samo sedmica u ribarskom selu kraj Stona dovoljna za prepoznavanje onoga što ne vidim kroz bezmalo punu godinu tamo, u onom ciljanom i uredno proizvođenom ludilu moga grada, mogu misliti kako je onima koji tu nesvijest mogu sebi priuštiti

Razni ljudi, razne ćudi, kazali su stari davno. Slušam tako razne teorije o ljetovanjima ovih dana vrteći se po Pelješcu. Drago mi da sam u potpuno »drugom životu » i da se makar nakratko mogu baviti onim što volim a za što nikad u svakodnevnici nemam mogućnosti – sađenjem, branjem, sitnim zidanjima i farbanjem, pripremanjem neobičnih poguzluka, pomalo zakašnjela potapanja prirodnih plodova za buduće rakije...

Ne gledam novine sem onako, preko oka u kafani. Tamo se sa starim jaranima o dnevnoj politici ne priča. Dnevnike na tv ne gledam ne zato što je to nekakva posebna odluka, već tom »tamo« svijetu ovdje nema mjesta. Ako bude nešto kapitalno, saznat ću. Rutinske i ciljane tv petljavine poznajem koliko mi je dovoljno do povratka u nametnutu realnost.

Ovdje srećem mnoge ljude koje znam i koji su zapravo uglavnom nezainteresirani za ono što je nama ostalima svakodnevnica sem kada se nakratko isključimo, evo ovako ljeti. Među njima je sve više mlađih što bi, navodno, po godinama mogli biti silno zainteresirani za »svjetska i domaća zbivanja« objašnjavana po raznim medijima. I onih je koji za divno čudo ne robuju ni mobitelu ni internetu poput većine iz njihovih generacija. Uz to, ozbiljno se bave onim za što imaju diplome i opredjeljenje im je. Naravno, priča o mladoj raji koja se sve više samovoljno isključuje iz onoga što je definirano kao zadati okvir životne svakodnevnice, nije jednostavna. Svako ima svoj pogled na »znanja« i »neznanja«, na razloge za jedno ili drugo. Mnogi ove dvije realnosti i ne prepoznaju kao različite.

Sa starijima je drugačije. Neki su se pomirili sa tim da su jedine istine one koje im se serviraju u medijima i spremni su na duga dokazivanja neupitnosti »činjenica« tamo plasiranih. O onome što je viđeno, recimo, na Googlu da se i ne govori. U sudaru sa takvom, dominirajućom realnošću, nalaze se mnogi povodi mladih ljudi da se tiho i bez objašnjenja zatvore u svoj svijet onoliko koliko to zatvaranje jeste tek početak gubljenja svakog interesa za ono što nam se nameće kao jedino ispravno i neupitno. I kao model kojemu se mora apsolutno vjerovati.

Povremenim izmicanjem iz svakodnevnice mnogo toga se vidi na drugačiji način. Nova realnosti oko sebe podjednako tako otkriva i svakojake dokaze o manipulacijama tom realnošću. A manipulacije su razne. Neki ih ciljano smišljaju i na različite načine i sa raznih visina distribuiraju po zonama vlastitog interesa. Neki ih potom kao zadatak šire tragom učešća u igrama »prijestolja« uz operativce u medijima. Mnogi postaju strasni obožavatelji tih domaćih zadataka, a neki su tek u iznenađujuće dubokoj nesvijesti spram strasti što su osvojile na tuđem putu. Drugi uz svu mimikriju metoda indoktrinacije shvate igru pa je ili rado prihvate, ili se isključe. Ovi drugi potom i okrenu vlastitom svijetu interesa i potreba bez želje i potrebe da motive za sve to bilo kome objašnjavaju.

Možda ovo sve skupa izgleda nategnuto, a možda i nije. Iz najmanje dva razloga. Prvi je da u ljepoti privremene isključenosti – a znam gdje mi se valja vratiti – nemam ni trunke potrebe opterećivati se mislima što podužu imalo nervozu. Tako je kako je. I drugo, sve mi je ovo padalo tek usput na pamet, zakačivši minule sedmice tri događaja iz svijeta koji sa mnom nemaju nikakve veze. Jedan je iz reda smiješno – tužnih dogodovština na tv-u. Drugi iz svijeta »velike politike« ali opet smiješno – tužne iz niza razloga. Treći je zapravo pričica o ljudima koji su puno toga shvatili na vrijeme i mnogo bolje od većine »matorih iskusnih« uredili živote sebi onako kako im je ljepše samoisključenima iz svijeta a »uključenima« u sebe, svoje potrebe i želje.

Sadržaj prve priče je dobro poznat i već ispričan na puno mjesta i nije sam po sebi tema, već istinski profesionalni, zanatski, novinarski jad u praćenju tog događaja na Hrvatskoj televiziji. Jedan od dvojice komentatora (drugi je bio na nivou svog posla) toliko je mimo svakog sportskog rezona – da se o profesionalnom i ne govori – poturao gledateljima svoj ostrašćeno navijački svijetu u kojem je postojao samo nepobjedivi Federer, da je tužno i pomisliti na kraj priče. Koliko li je na kraju, i kao reporter i unaprijed poslušni tumač zahtijevane skaske morao ostati zblanut i jadan. Profesionalno poniženi genije najvjerovatnije ni dan danas ne vjeruje u završnu činjenicu događaja jer je ona ništa spram onoliko vlastitih, ili zadatih pa pihvaćenih »strasti«. Od onih najsitnijih koje ne priznaju ničije oči, do potrebe da se svako malo naglasi uz Đokovića ono »Srbin«.

Za Federera naravno svi znaju da je Švicarac, dakle logično »naš«, pa takvo podsjećanje nije ni u primisli. Ali, iako svi gledaoci HRT-a dobro znaju da je Đoković Srbin, za svaki slučaj se valjda to mora podvući da se u najvijanju za sport poneko slučajno ne zaboravi. Politička, duhovna i moralna klaustrofobija, ako se to tako može pristojno kazati, dio je proizvedene svakodnevnice na koju se pristaje ili ne pristaje. Događaji ove vrste nisu kapitalni, ali su dio zagađene svakodnevnice koju bolje vidite kada se malo izmaknete. I posebno kada zaronite među biljke, ribe i gemište s normalnim ljudima koji jako dobro znaju šta će ko, kako i zašto da nam tumači preko ciljano skockanih tv ekrana i po stranicama jednosmjernih tiskovina.

Druga je priča o navodnim neznanjima u velikom svijetu. Zakačim tako tek površno, preko oka, u novinama na stolu kafića u Stonu vijest kako su belgijski parlamentarci zblanuti pa i šokirani saznanjem da u jednoj od vojnih baza na njihovom teritoriju NATO drži nuklearne bombe! I to su, eto, saznali tako što je neki kanadski senator (?!) nehotice otkrio kako se to američko oružje drži u vojnim bazama još pet zemalja u Evropi i Turskoj, mimo one u Belgiji. Posebna je pikanterija, kaže vijest, kako su na zblanutost parlamentaraca u Bruxellesu tim povodom, neki domaći generali hladno odgovorili kako je to odlično, ili tako nekako, »jer to Belgiju ništa ne košta a ovako smo i za istim stolom sa velikim momcima...«

Ko je tu lud, zapita se čovjek iz »normalnog svijeta« kojemu ljudi sa svjetskih parlamentarnih vrhova doista ne mogu prodavati ovakve kobajagi tajne. Hajde medijski istreniranim građanima još nekako, ali nezamislivo da se vlastitom parlamentu u normalnom svijetu može sakriti tamo pod nosom, manje od stotinjak kilometara od glavnog grada, arsenal atomskih bombi?! Ili je nemoguće, ili je tamošnja »demokracija« obična farsa. Još s vlastitim generalima ponosnim što su tako blizu »velikim momcima« iz tuđine. Treba na to pristajati, sa time živjeti. Ili je bolje izmaći se trajno, bilo gdje, izvan ludila na koje se i nesvjesno pristaje. Barem dok se iz drugog života, obično nakratko i podaleko od kuće, mirne glave, odjednom ne suočite sa istinama za koje u »normalnosti« nemate vremena jer su vam ga oteli oni što vam skockavaju život prema njihovim potrebama i interesima.

Eto, tu je i priča o ambijentu s ekipom mladih ljudi iz potpuno ciljano izluđivane Bosne i Hercegovine, na planini podaleko od Sarajeva. Iz raznih su gradova, raznih imena i »konstitutivnog porijekla« upisanog pod ustavnom prisilom. Različitih su struka i diploma, okupljani s vremena na vrijeme kada imaju mogućnosti da u miru rade ono za što su se opredijelili i školovali, da se druže i smiju, i da imaju puno pravo na sve to. Ono što je limitirano na »grupno« ih se ni najmanje ne tiče. Takvi eno žive odvojeno u dva tabora samo dvadesetak kilometara nizbrdo, u gradu i svim njegovim napetostima, animozitetima, smišljanim pričama o jednakopravnostima i nejednakopravnostima. Sve skupa, sa uredno održavanim nasiljima kako bi se vladalo onim što je za veliku većinu tamošnjih vladara tek stado, eventualno pleme.

Poenta je jednostavna. Ti mladi ljudi našli su snage, pameti i mudrosti da ostanu svoji. Oni nemaju problema ni s prepoznavanjem Srba, Švicaraca ili bilo kojih drugih u tenisu i drugim igrama. Nemaju ni sa vlastitom vanjskom politikom i atomskim ili ko zna kakvim bombama u vlastitoj kući. Oni su se odlučili za vlastiti svijet sa slobodnim pogledom na ono što je njihovo opredjeljenje i znanje. I puno toga im je jasno, kao na dlanu.

Nešto mislim, ako mi je i samo sedmica u ribarskom selu kraj Stona dovoljna za prepoznavanje onoga što ne vidim kroz bezmalo punu godinu tamo, u onom ciljanom i uredno proizvođenom ludilu moga grada, mogu misliti kako je onima koji tu nesvijest mogu sebi priuštiti najmanje jednom mjesečno. Nije pitanje znamo li ili ne znamo, već možemo li ili ne s vremena na vrijeme priuštiti sebi potpuno drugačiju poziciju iz koje valja tumačiti to što se zna, ili ne zna. Bez pritiska tuđih interesa i unaprijed upakovanih znanja i istina.

Dovoljno pred povratak u sistem.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.