Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
16. prosinca 2019.
Balkanski ambasador

Komentar ZLATKO DIZDAREVIĆ Kriva logika na krivom terenu

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 4. kolovoz 2019. u 11:02 2019-08-04T11:02:56+02:00

Odigravanje KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjetu Izraelu zarad straha šta će joj kod kuće kazati njeno »izborno tijelo«, politika je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH. Slično često važi i u BiH. To traži matematika u kojoj je egzistencijalna operacija dijeljenje s tri. Najmanje. Uz sve zablude o očekivanom rezultatu

Kao i sve navodno velike priče u onome što nazivamo politikom na ovim prostorima, tako se i ova s posjetom Kolinde Grabar-Kitarović Izraelu u završnici našla na sporednom kolosijeku spram onoga što je u suštini odnosa između Hrvatske i Izraela. Za nas još interesantnije, u suštini odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I ono što je KGK tamo rekao, ili možda i nije baš onako kako je objavio Jerusalem Post, potom ono što je dva dana kasnije »ispravila« iskusna novinarka lista koji izvjesno nije tabloid, naprotiv, pa ono kako se reagiralo i na jedno i na drugo u BiH i Hrvatskoj tim povodom po običaju će biti zaboravljeno za koji dan.

Istinska pozadina grube realnosti svjesno će se gurati pod tepihe i u »zvaničnom« Zagrebu i Sarajevu. Pojednostavljeno kazano, dvije su priče ovdje različite mada stjecajem okolnosti dovedene u vezu i kao odraz onoga što je globalna politička realnost. Jedna je ova što je aktualni upaljač, a druga ona o već ozbiljno urušenom odnosu između Hrvatske i BiH. U toj realnosti jesu evo i holokaust i po potrebi hrvatska politika nekada i sada, Izrael i Iran, Zagreb, Sarajevo, Amerika i teroristi, izbjeglice pa opasni emigranti, (ne)profesionalno novinarstvo itd. itd. Izgleda kao nespojiv bućkuriš koji, eto, isplivava ovim povodom iz mraka.

Kratko o prvom dijelu »afere« iz posjeta predsjednice, nove u nizu do sada zabilježenih po tragovima koji baš i nisu česti u onome što je nekada bila uobičajena i profesionalna diplomacija na najvišem nivou. Na političkom i protokolarnom nivou susret predsjednice Hrvatske Grabar-Kitarović i predsjednika Izraela Reuvena Rivlina bio je sasvim korektan uz uobičajene geste i izjave prvih ljudi dviju država koje se uvažavaju, pa čak i uzajamno tretiraju kao »strateški partneri«.

Ostale su, doduše i sjene u dokazivanju brige Zagreba za Židove u Hrvatskoj. Proces restitucije njihove imovine ide izrazito sporo, navodno se ne zna još koliko je točno ubijeno Židova u vrijeme NDH, šta je sa spomenikom žrtvama holokausta u Zagrebu koji »prikriva« konkretnu odgovornost za te žrtve u Hrvatskoj, a predsjednik Rivlin diplomatski izjavljuje da se u ovu priču ne može uključivati jer je to »unutrašnja stvar Hrvatske...«

Nedostaje i odgovor na dilemu kako je to »greška« Jerusalem Posta u objavi onoga što je iskusna novinarka kakva je Greer Fay Cashman napisala kada je jasno da joj je objavljenu formulaciju o razgovoru iza zatvorenih vrata mogao dati jedino neko od zaduženih u Jerusalemu za interpretaciju tog razgovora. A nakon svega novinarka je još kazala da »ako hrvatska predsjednica kaže da ona to nije rekla, neka tako bude. Ne želim biti povodom diplomatskog incidenta...« A Iran i »povezanost s terorističkim organizacijama«, u ovom slučaju u Bosni, u Izraelu se ne mogu već dugo spominjati slučajno ili neoprezno.

U drugom dijelu istog teksta jesu, međutim, i konstatacija kako »usprkos toplom dočeku Grabar–Kitarović na zvaničnom nivou, nisu svi uzbuđeni tom posjetom«. Citirana je izjava Efraima Zuroffa, višedecenijskog prvog čovjeka Centra Simon Wiesenthal u Jerusalemu koji je upozorio kako je »ona (predsjednica KGK) učinila neke veoma problematične poteze«, pominjući precizno pri tome tri posebna »incidenta«.

Prvi je fotografiranje predsjednice u Kanadi 2016. s hrvatskim emigrantima »pod zastavom ustaša NDH-a, fašista iz ere nacizma. Oni su ubili 30.000 Židova u poznatom koncentracijskom logoru Jasenovac gdje je također ubijeno desetine hiljada Srba i Roma...«.

Drugi incident prema Zuroffu je iz 2018. godine i posjeta predsjednice Argentini gdje je tada kazala kako je to bilo »mjesto gdje su nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati pronašli prostor slobode... a taj svoj ‘prostor slobode’ tada su u Argentini nalazili i nacisti poput Mengelea i Eichmanna«.

Treći je bio primjera osvjetljavanja pozicije KGK u radiointervju datom 2016. godine u kojem je oduševljeno govorila o Marku Perkoviću citirajući izjavu da »obožava slušati Thompsona kojeg posebno često sluša u autu s djecom kada su bila mala...« List dalje pojašnjava kako su nastupi Thompsonu zabranjeni u mnogim zemljama zbog pjesama koje glorificiraju ustaške masakre i koncentracijske logore u Hrvatskoj...

U ovom kontekstu, valja znati da su odnos prema holokaustu, uloga Centra Simon Wieshental i Memorijalnog centra Yad Vashem, kao i poruke Zuroffa mnogim Židovima tamo i u svijetu važniji od ishoda bilateralnih »poslova« dva predsjednika. Ta pragma »strateškog partnerstva« u nauci, poljoprivredi, neuspjelim pokušajima kupovine aviona, vezama s Amerikom pa i pominjanje Irana i terorista u raznim ciljanim kontekstima, kao i ovom bosanskohercegovačkom, važna je ali samo kao dio hladnih interesa novih i starih »geostrategija«. Mjera odnosa s drugima u Izraelu je mnogo više odnos prema holokaustu. Tu nikakvi interni motivi gostiju, ma odakle bili, nisu važniji. Pa nema ni razumijevanja za iduće izbore u Hrvatskoj, posebno kroz dodvoravanje sjenama NDH-a ili kroz šutnju u Yad Vashemu ili za »mudrost« poklanjanja knjige o Stepincu (?!) ovome Centru.

Problem, dakle u konačnici i nije bio u interpretaciji jedne ili dvije rečenice (ne)izgovorene pa kobajagi prekrojene bez ikakvog dugoročnog efekta.

Nastavak cijele priče o (ne)tačnosti (ne)izgovorenog u Izraelu i o vrsti, žestini, sadržaju i motivima reakcija u BiH na sve to ipak je za nas ovdje mnogo važniji kao dugoročna tema. A KGK je tu preozbiljnu temu svela u zaključku na indirektnu prijetnju. Kao prividno na način kojim hoće zaštititi Hrvatsku. Pogrešno. Izgovorena rečenica nakon već rutinskog negiranja onoga što je objavljeno kao njena izjava, glasi: »Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH... u posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni...«

​Lijepo kad je došlo vrijeme. Nakon niza godina. U pragmatsko-političkom smislu, ovo je klasika. BiH je počela poduzimati korake nakon dugo vremena tragom osjećanja mnogih da Hrvatska godinama uporno ne prihvata nikakve »korake« u rješavanju niza otvorenih pitanja s BiH - granica, more, imovina, struja, Trgovska gora... I to je sada problem. A možda je problem i u tome, klasična priča, da se domaće muke najlakše guraju pod »otkrivanje« problema s drugima. Nesumnjivo je da BiH ima sa sobom samom više problema nego što ih rješava. Tako i s drugima uključujući i Hrvatsku. Ali onda se tome valja i posvetiti. Ako je »prijetnja« KGK iz Jeruzalema da će to sad početi, tim bolje. Nekada smo znali i kako. Zašto danas »ne znamo«.

​Sjećam se vremena iza rata kada je kompletan državno-politički vrh BiH i Hrvatske održavao i dva puta godišnje sastanak Međudržavnog vijeća, a na stolu bezmalo sva najvažnija otvorena pitanja između dviju država. Ukrštali su se argumenti, tražila rješenja u dobroj namjeri, branili naravno i vlastiti interesi, ali znali smo da smo partneri, da imamo najdužu zajedničku granicu koja obavezuje, puno neriješenih pitanja, bili smo dvije nove, suverene države. Svakog mjeseca, potom, na sastancima ministara vanjskih poslova, ambasadora i stručnjaka za konkretne oblasti, utvrđivano je dokle smo došli s domaćim zadacima, gdje je zapelo, zašto ne ide ako ne ide, kako brže i bolje... To je bio cilj.

Bila je u takvim odnosima logična i poruka predsjednika Mesića Hrvatima ovdje da je »BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad...« Onda su krenuli, prvo ispotiha pa sve otvorenije drugačije vizije države i »jednakopravnosti« čitane isključivo kroz etnonacionalni interes, kroz »naše« i »njihove«. I s Hrvatskom su ukinuti sastanci Međudržavnog vijeća, pa susreti stručnjaka za otvorena pitanja, sastajanja na mnogim drugim nivoima. Udaljavali smo se. I iz susjedstva se u BiH osladilo dolaziti u ovdašnje »države« mimo Sarajeva, a poruka – mada ne i izgovarana glasno u početku, postajala je sve jasnija: »To« nije vaš glavni grad.

Sviđala se ta logika mnogima i u Zagrebu, ali i u Bosni. Znalo se ko je »naš«, a ko nije. Tako i s druge dvije »matice«. Sliježe se ramenima danas i nad podijeljenim medijima, tri su priče o svemu. I o »desetinama hiljada« mudžahedina, o ordenjima ratnim zločincima i ljubljenju s njima, o nazivima ulica i institucija, o rastakanju države i svega što je navodno trebala biti. Ispod površine političko-mafijaški dogovori funkcioniraju u pravosuđu, obrazovanju, izbjeglice kao ubačena kost. U politici dva protiv jedan, gluposti s prijetnjama uz višegodišnje nerješavanje granice na moru koja jeste problem, a ne Most. Kulminacija je u političko-interesnoj aroganciji Zagreba povodom Trgovske Gore i nuklearnog otpada na izvorištima vode za stotine hiljada stanovnika BiH itd. itd. A puno je toga krenulo drugačije s početka stoljeća.

BiH i Hrvatska nisu više susjedi kakvi su bili prvih godina ovoga stoljeća, zato što nisu više ni unutar sebe ono što je obećavano da će biti. A na tragu tog obećanja rađeno je puno u dobroj volji i s ljudima koji su tako htjeli i znali kako se radi. I šta je sada? Umjesto svijesti o tome da se naslanjamo jedni na druge, provjerena igra za opstanak je u proizvodnji odbojnosti, i hladnoće evo do poruke da se mora »porazmisliti« o budućim odnosima i to uz prizvuk prijetnje. Voli predsjednica maskirnu uniformu, šta li. Ono što je najgore, jeste zaključak da proizvedena blokada ni u vlastitoj kući nije problem ako koristi na izborima. A to se radi i ovom pričom iz Jeruzalema.

U ovom slučaju odigravanje KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjetu Izraelu zarad straha šta će joj kod kuće kazati njeno »izborno tijelo«, politika je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH. Ma koliko se igra s »mudžahedinima u Bosni », uredu KGK na Pantovčaku voli. Slično često važi i u BiH. To traži matematika u kojoj je egzistencijalna operacija dijeljenje s tri. Najmanje. Uz sve zablude o očekivanom rezultatu. Kriva logika na krivom terenu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.