Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
16. prosinca 2019.
Komentar

SINIŠA PAVIĆ Selo gori, a ‘baba’ u dresu

Foto: D. KOVAČEVIĆ
Foto: D. KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 10:23 2019-07-14T10:23:22+02:00

Sretnog Hrvata čini zdravlje, skladan brak ili veza, primanja mrvu iznad prosjeka, solidno obrazovanje. Nesretnim ga pak poprilično čini nesigurna budućnost i nepovjerenje u institucije. Mudar netko je odlučio silom nam i intravenozno uštrcati dozu zajedništva, ponosa i sreće. Valjda je procjena da nam svega toga fali

Da ne bi ostavke sad već bivšeg ministra Kuščevića, bilo bi ovo jedan od crnjih tjedana. Vijesti iz crne kronike, vijesti jedna gora od druge zasipale su nas odasvud. Rekonstrukcija vlade valjda je zanimljiva bila samo onima koji snivaju fotelju na Markovom trgu, a u takvom tjednu posvemašnje tuge ni činjenica da nam rezultati državne mature nisu bili nikad gori nije se mogla izboriti za bilo kakvu ozbiljniju analizu. Sustav kao da se raspada, pri čemu na naplatu dolazi kako nesnalaženje onih koji nam kroje svakodnevicu tako i naše vlastito mahnitanje, hajke na sve i svakog, uzimanje za pravo da se na linč poziva na dnevnoj bazi.

Na RTL-u tako i prilog o skupini mladića golobradih koji teroriziraju Slatinu, podivljalih likova koji se ne libe pred kameru doći s nožem za pojasom, konobar toliko izudaran bez razloga da ne vidi drugog izlaza nego otići. Jer, veli, svatko normalan je otišao.

Dalo bi se nabrajati još, ali tko bi to čitao u zemlji u kojoj puk želi više dobrih vijesti. Samo, šta to dobra ima!? I tad, kad se činilo da izlaza nema, eto sunca na prozorčiću! Spasiti će nas, bilo da je slučajno ili namjerno, ni manje ni više nego Dan zajedništva, ponosa i sreće!

Zna se, a to priznat ćete i nije običaj kod tako velikih, biblijskih događanja, i datum kad spasenje stiže. Dolazi u utorak 16. srpnja, kako u dijaspori tako i domovini. E sad se neinformirani ignorant svega kockastog, jamačno pita što je to svega mu bilo 16. srpnja da se zove Dan zajedništva, ponosa i sreće! Takve valja odmah preventivno zamoliti da se 16. srpnja skutre negdje gdje ih nitko neće vidjeti, jer prava na izbor ionako nemaju. Onaj koji ne zna da je tada Zagreb dočekao Vatrene a srebrene po povratku sa SP-a u Moskvi, taj jedva da je zaslužio putovnicu. Uostalom, oni koji su Dan zajedništva, ponosa i sreće zamislili pa ga posijali na plodno tlo, lijepo vele u svom priopćenju i pozivu: »Prisjetimo se, 16. srpnja 2018. godine Hrvatska je bila jedna od najponosnijih i najsretnijih zemalja na svijetu, kada je organiziran jedinstven, emotivni, spontani doček hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji u Zagrebu, a koji se narednih dana nastavio u drugim gradovima.«

Zato nam, poručuju oni čija je in icijativa, u utorak valja obući kockaste dresove i majice, nabaciti kape i šalove, uzeti zviždaljke i trubice, pa istrčati na ulice, trgove i rive. Neka stane sve, ako može neka stane dvadeset sati koliko je otprilike trajao doček lani u ovo doba, a narod neka bude, mora biti, ponosan i sretan dok se navijački strastveno bacakaju jedni po drugima u ritmu recimo one »Hrvatska je prvak svijeta«, ili »Nije u šoldima sve«, ako se već i kakvi »Geni kameni« ne prošvercaju, po želji igrača dakako. Evo je i javni servis ušao u to kolo patosa i običaja od derneka pa će u utorak cijelu večer vrtjeti snimke od lani uz prisjećanje samih aktera na velebni nam uspjeh. A na svoje će doći i turistički djelatnici jer svaka prigoda da se zavrti neke nova gastro-eno-sportsko-originalna-samo naša priča uvijek je dobra. Ne treba puno, kockasti dres i na konju smo. Navodno je gradova spremnih na slavlje svakim danom više. Igrati će se malonogometni turniri, voziti karuseli okićenih automobila, jesti i piti u Iloku, Vukovaru, Đakovu, Sinju, Rijeci, Dubrovniku, Zadru…. Pa neka pati koga smeta. Uostalom, biti drugi na svijetu uspjeh je takav da bi i koji mjesec na godinu trebalo šetati naokolo u dresu na kojem piše »Modrić a ne svjedok«. Od toga nije veće ni kad si prvi.

Inicijativa je krenula od producenta agencije Organizatori bez granica Aleksandra Kovačevića i od izbornika Zlatka Dalića. Eno Zlatku Daliću već i njegovu puleni odrađuju posao, eno Rakitića i Kalinića Lovre kako videoklipićima podsjećaju ovaj narod kako je malo trenutaka kada sreća obuzme cijelu naciju. Zato svi na ulice! I to je onaj trenutak kada nam se mudro početi brinuti. Da se ne bi, naime, i Dalić bacio u predsjedničku utrku!? Da nije sa svrhom i razlogom po povratku iz Moskve obišao sva sela i gradove šireći mirotvorne parole naokolo. Ili je, avaj i kuku, u pozadini svega sama predsjednica koja se bolje nego igdje snašla na zelenoj travi ruskih travnjaka bilo da je kiša bila, bilo da je sunce, a bome je znala što joj je činiti i za svojih posjet momcima dok su u svlačionicama istih tih ruskih stadiona slavili očito povijesne pobjede. A opet, dovoljno je da na kojoj od brojnih demonstracija slave i ponosa zapjeva Škoro i eto ti belaja, ode zajedništvo tamo gdje mu je i mjesto. Vrebaju skrivene opasnost odasvud koliko god se činio projekt prigodničarsko-prosvjetiteljski i taman takav da ga iz dalekih Madrida, Torina, Londona i tko zna odakle vatreni mogu s veseljem gledati kakvom videostreamu. Nisu ludi poput kolegica iz američke ženske nogometne reprezentacije, koja je prva na svijetu a ne druga, pa da priđu bliže i ne daj Boža poduče predsjednicu i predsjedničke kandidate što je to demokracija i ljudska prava, onako kako one uče Trumpa.

Mudar netko je odlučio silom nam i intravenozno uštrcati dozu zajedništva, ponosa i sreće. Valjda je procjena da nam svega toga fali. Ili je nasušno ovom našem turizmu trebao još jedan dernek koji će na kratko poboljšati konačne brojke od sezoni koja na sebe ne sliči. Ali, kad smo već krenuli ovim putem može li se još koji doček još kojeg sportaša i sportašice dekretom slaviti svaku godinu!? Šta bi recimo falilo da se prisjetimo dočeka Gorana Ivaniševića u Splitu nakon što je osvojio Wimbledon. Bome je bilo sreće i na kopnu i na moru, bilo je i ponosa jer nije on to sam servirao i trčao na mrežu već smo svi mi njegov reket zajedno držali, a kad zajedno držiš s nekim palicu zajedništvo je neizbježno. Može li i to u kalendar pod obavezno, baš kao i titule NK Rijeke, vaterpolo uspjesi, ili zlato na preči. Zašto da sve ostane samo na Daliću i Vatrenima, kad može cvasti tisuću cvjetova u zemlji koja je sretna samo kad je u kockastom i u gomili i na cesti.

Sreća, što je sreća… Istraživanje Instituta Ivo Pilar veli otprilike da sretnog Hrvata čini zdravlje, skladan brak ili veza, primanja mrvu iznad prosjeka, solidno obrazovanje. Nesretnim ga pak poprilično čini nesigurna budućnost i nepovjerenje u institucije. Zajedništvo? Koliko ga ima svjedoči, recimo, i svekoliki naš neinteres da čujemo »Bračke pupoljke« pa da se učini jedino logično i omogući djeci s poteškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom da se besplatno voze trajektima. Deset godina je trebalo! A kad je tako onda ponos, očito je, tu nije upitan. Ima se zašto, jednom se bude drugi i jednom se živi. A zašto se živi doznati će 16. srpnja, kako u inozemstvu tako i diljem Lijepe naše. Dan ponosa, zajedništva i sreće. Nije slet k’o nekada, ma nije ni daleko. Sa stadionima ionako itekakve veze ima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.