Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
20. veljače 2020.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Babo u Kinu Europa

Foto Luka Stanzl/PIXSELL
Foto Luka Stanzl/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 22. prosinac 2019. u 8:42 2019-12-22T08:42:40+01:00

Vidjeti Bojana Bogdanovića kako u kinu Europa gleda neki novi Almodovarov dobar film, kako sjedi s ostalim dragim svijetom par redova daleko od nas, bilo bi najblaže rečeno blagotvorno

Imale su nekad tiskovine lijep običaj da u ove dane natjeraju svoje autore da božićne priče pišu. Okušali su se mnogi, neke se priče i pamte, koristilo se tu autorsko pravo da se čudima začini običan život, a ako već čuda i nije bilo bilo je vazda neke blagosti koja kao da poručuje da nam može biti samo bolje i da još nade ima da nismo zaboravili da je čovječnost nekako i ipak preduvjet svemu.

Te se priče u pravilu više i ne pišu. Stvarnost nudi previše »klika« i »lajka« vrijednih »užasa« da bi se još i na bajke trošile tinta i papir. A, opet, šteta je. Jer, kad će čudo ako neće sad. Možda, štono bi se reklo, i nije mjesto, ali je svakako vrijeme. Bilo kako bilo svi smo u iščekivanju spasitelja i to nikad doslovnije.

Nema onog koji je riješio sebi baš sve pa da mu spasitelj ne treba, u kojoj god se formi, licu, naličju spustio među nas. Samo, ako se i ukaže bit’ će on na muci kako pomoći onima koji još jednu godinu za redom nisu znali pomoći sami sebi. A ne treba puno.

Nekad sve popraviti može samo jedan dobar film, i sve boljim zna učiniti samo jedan dobar koš, baš kao što vrijedi i obratno.

Film se zove »Tuga i slava«. Almodovar mu je redatelj, onaj Španjolac šašave frizure u čijim filmovima sve vrišti od boja i svekolike nesputanosti. Boja i savršenih kadrova ima, dakako, i u ovom filmu, ali ima u njemu i neke »staračke« mirnoće, pomirenosti s bolovima u leđima i stvaralačkom krizom.

Istinabog, nešto se tu pokušava još s opijatima i na prečaca, ali ne ide baš. Ne ide dok se ne dogode neki važni susreti, neka pomirenja, neka priznanja, i dok se neki računi ne plate. A sve zapravo sa smiješkom, ljudski blago. Drugačije možda i ide, ali smisla u tome nema.

Kuštravi Španjolac snimio je lijep film, taman takav da pomisli naivac kako mu je to oproštaj od ovoga svijeta. Baš naprotiv, čovjek je samo zagazio u novu još bolju etapu života. Pa se iz kina izlazilo uz osmijeh.

Nas devet, ili deset koliko nas se »natiskalo« u modernoj kino dvorani u kojoj je zvuk vazda prekomjerno glasan. I tu, u toj spoznaji da nas je deset i da ćemo se razići čim se špica odvrti skrio se onaj malen a bitan detalj zbog kojeg bi se ova godina na izmaku mogla pamtiti po lošem.

Jeste, naime, važno je zdravlje, sitost, mogućnost da se uredno plaćaju režije, to ima li se posla ili nema, svašta se nešto čovjeku važno čini, ali važno je i dijeliti s nekim dragim, blagim »nepoznatim« svijetom prostor u kojem nema grča, nervoze ni prijeka gledanja.

Tako je bilo u kinu Europa. Tako je bilo u onom zagrebačkom kinu kojeg više nema, niti će ga, očito je već, ikad više biti. Tamo se dolazilo po dozu lijepog; lijepog filma, lijepih spoznaja, lijepih ljudi, lijepih priča.

Tamo je Almodovar bio pravilo a ne eksces. Tamo si sam i kad si u društvu, i društvo dobrom i kad si sam. Činilo se da smo dio svijeta koji zna slušati, s pažnjom gledati i suosjećati.

Zašto je to i zbog čega nekima bilo previše, teško je razumjeti. Zapravo, lako je razumjeti da je netko bacio oko na vrijedan objekt u centru grada, ma je teško razumjeti da i taj netko i takav nije imao i nema potrebu da na trenutke bude na miru sam sa sobom i Antoniom Banderasom koji nikada, ali baš nikada nije na velikom platnu izgledao ljudskije i bolje.

I bukvalno i metaforički to što se silom stavio lokot na kino Europa, na prostor koji nas je činio boljim, sasvim je pristojan razlog da se čovjek ojadi. Jer, jest će se, plaćat će se računi, naći nekog posla, ali nam neće dati vremena ni prostora da vježbamo kako biti bolji. Za to u pravilu nikog više nije briga.

S jedne strane, eto, uz sve partizane i ustaše, jedno »obično« kino kao razlog za sjetnu tugu i lijepu uspomenu.

S druge strane kao razlog za mrvu zadovoljstva, makar se tu radi o uspjehu s kojim mi zapravo nemamo ništa, stoji, zašto ne, Bojan Bogdanović. E da, to je onaj košarkaš naš što u NBA ligi igra.

To je onaj uz čiji spomen tiskovina u pravilu ističu kako je potpisao ugovor života i kako zarađuje više i od Luke Modrića, a to je onda, naravno, jako jako puno. Milijuni dolara, idealno da se klikaju članci pa diskutira je li zaslužio ili nije i jesmo li i sami to mogli samo da smo drugim putem gacali.

Samo, nisu tu bitni milijuni, baš ništa…. Kad se uspije čovjek odmaknuti od svih tih silnih milijuna veselje je čitati o Bojanovim koševima zbog nečeg posve drugog. Veselje je vjerovati da ga je do uspjeha dotjerao silan rad, skromnost, vježba, dobar odgoj na koncu.

Možda je posve krivo, ali čini se da je Bogdanovića međ’ zvijezde dotjeralo baš to, neki dobri i mudri roditelji i neka zarana stečena radna etika zbog koje ga u svakom klubu u kojem je preko velike bare igrao jednako štuju.

Nikada skandala, nikad rečenice viška, nikad koketiranje s politikom, nikad trača, nikada slika sa skupim automobilima. Taj samo trpa loptu u koš odan nekim svojim zacrtanim dugoročnim ciljevima i svjestan da preko noći ništa ne ide, ako i uspije kome tako na brzinu se te kuće bez temelja ruše.

Čini se taj Bogdanović taman takav da derištu veliš – budi kao Babo, s čim god da se bavi ili bavila! A to je, u današnje doba, pa još u zemlji poput naše, veliko, to da ima netko na koga se vrijedi ugledati. Doduše, čovjek je miljama daleko, ali je naš, a to što je morao otići toliko daleko da nam na pamet padne, to je neka druga vrst priče.

Imale su nekad tiskovine lijep običaj da u ove dane natjeraju svoje autore da božićne priče pišu. Okušali su se mnogi, neke se priče i pamte, koristilo se tu autorsko pravo da se čudima začini običan život, a ako već čuda i nije bilo bilo je vazda neke blagosti koja kao da poručuje da nam može biti samo bolje i da još nade ima da nismo zaboravili da je čovječnost nekako i ipak preduvjet svemu.

Te se priče u pravilu više i ne pišu. Stvarnost nudi previše »klika« i »lajka« vrijednih »užasa« da bi se još i na bajke trošile tinta i papir. A, opet, šteta je. Jer, nema tajminga boljeg da se izmašta svašta pa i jedva moguće, recimo da je kino Europa i opet kino kakvog smo voljeli, a da smo svi zajedno malo više poput njega koji je zahvaljujući svojim trudima i svijetu koji te trude cijeni i nagrađuje, dotjerao do toga do čega je dotjerao, do dobra života u kojem je posao u dobroj mjeri i gušt, a bome vrijedi i obratno.

Vidjeti Babu kako u kinu Europa gleda neki novi Almodovarov film dobar, kako sjedi s ostalim dragim svijetom par redova daleko od nas, bilo bi najblaže rečeno blagotvorno. Doživjeti dan kad se takvom čudu ne bi zašto imali čuditi, bilo bi istinsko, može i božićno, čudo, malo a tako veliko.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.