Pojam »zvizdarija«, iako ga se eventualno sjećamo iz utjecajnog članka Mirka Petrića u Feralu, nema svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a nije udomaćen ni u kolokvijalnoj uporabi.

Tim je dragocjenije da se »zvizdarija« ugnijezdila u jedan od posljednjih noir-romana Milene Benini, pod naslovom »Nokturno za krpelja« (2019.), gdje se odnosi na upad naoružanih krpelja (autoričin naziv za društvenu elitu) u komadić našeg intimnog i k tome višestruko nezaštićenog prostora. Upad je razoran. Nekoga se progoni, nekome se ucjenjuje glava, nekome prijeti smrt. Detektivka mora smisliti kako da iz rečene nevolje nekako izvuče i sebe i svoje prijatelje. Baš zato, riječ »zvizdarija« ima u sebi i nešto živo, zafrkantsko, neubivo. Nešto što čovjek želi isprintati i nositi na majici. I to baš u ovoj ikavskoj varijanti. Jer zvizdarija podsjeća da nas zvijezda može i zviznuti. Ali i zazvjezdati, raz-zemljiti, okupati u svjetlu.

Riječi koje je Milena Benini pronalazila, čuvala, izmišljala, preoblikovala i uspostavljala u svojim romanima, kao i u prijevodima i raspravama o spekulativnoj književnosti, baš kao i kompleksni alternativni (prošlosni i budućnosni) svjetovi koje je generirala, imaju izravne veze s krilaticom koju ova autorica na svom blogu ispisuje malim slovima, na engleskom jeziku, preuzevši je od glumca Stephena Fryja: I linguify for a living. Korektan prijevod glasio bi: »Zarađujem od bavljenja jezikom«, a malo slobodniji i točniji dopustio bi da zadržimo neologizam i kažemo: »Živim od lingviranja«.

Hrvatsko-francusko-talijansko-japanski

Obzirom da se nalazimo u jako maloj i kolonijalnoj kulturi, iznimno je važno da Milena Benini pasionirano lingvira u mnogo jezika, objavljuje na mnogo jezika, čita, piše i uređuje knjige na mnogo jezika i k tome obožava razgovarati o jezicima. Voli govoriti i pisati o Shakespeareovom jeziku, kako originalnim redakcijama i inačicama bardovih drama, tako i prisvajanju Shakespearea u popularnoj kulturi. Voli raspravljati o razlici između brojnih engleskih jezika koji se koriste unutar britanske i američke kulture, ali i na Twitteru, posebice na žanrovskim fandomima, u književnoj analitici, kao i u varijantama takozvanog »tictoc« humora na mobitelskoj aplikaciji. Milena ne samo da registrira i prati raslojavanja engleskoj jezika, različite fenomene i razlike u općoj anglizaciji svijeta, ne samo da stalno radi u kovačnici jezika, nego jedan od najsretnijih osmijeha na njenom licu nastaje zato što je ubrala i sačuvala »višesjetku« pri prevođenju Terryja Pratchetta ili je uspješno prizvala odmjerenu eleganciju jezika svoje najdraže Ursule Le Guin (rečenica koju sam čula mnogo puta: »Le Guin bi mogla napisati i najobičniji popis stvari za dućan, meni bi to bila poezija«).

Milena prevodi originalno i ravnopravno originalima, kao što i piše s darom za babilonsku prisnost jezika. Jednako tako obožava razgovarati i o baladnom francuskom i o filozofskom francuskom jeziku. O mangama, animeima i literarnom japanskom, posebno o tome zašto je Osamu Dazai savršeni autor na svim razinama. Čak i među posljednjim riječima koje je izgovorila, dio je bio na hrvatskom, dio na francuskom, dio na japanskom. Nema nijednog razgovora s Milenom u kojem nakon dvadeset minuta ne pokleknem, ne izvadim bilježnicu ili mobitel i ne otvaram popis što sve moram pogledati ili pročitati do našeg idućeg susreta. Milenin diktat.

Velikodušnost oko informacija, vremena koje ima za ljude, količine blogova koje prati, knjiga koje je upravo pročitala, serija u rasponu od detektivske i spekulativne fikcije, preko melodrame do horora i trilera. Njena ljubavna priča sa svim žanrovima pop-kulture i njezina filozofska bitka da se u žanrovima prepozna prostor umjetničkog eksperimenta. Njeno neumorno inzistiranje da vas UKLJUČI u žanrofiliju.

Njezine (bezbrojne) kreativne radionice pisanja, fandomske grupe, prava sljedba poklonika i sugovornica koja je svake godine prati na SFerakonu, pa online grupe u kojima redovito sudjeluje i neumorno doprinosi, spisateljski i prevodilački forumi koje redovito prati… Kao da je u pitanju deset autorica, a ne jedna.

Jezik visokog emocionalnog usijanja

Milenin whatsapp-avatar je šaman iz japanske anima serije »Mononoke«, liječnik/mačevalac, egzorcist ljudskih opsesija, s napomenom da Milena u stvari obožava opsesije. Zgrtanje, spremanje, uranjanje, lingviranje oko omiljenih autora, vrtloženje oko iste emocionalne točke. Milenini omiljeni glazbenici, posebno japanski, manično su depresivni i depresivno manični. Hide. Kyo. S europskom tradicijom spaja ih ekstremna teatralnost glazbenika koje Milena također smatra osobnim svetinjama: grupe The Queen, Davida Bowieja. To je zona visoke performativnosti emocionalnih ekstrema i potpuno svjesnog izokretanja propisane garderobe rodnih, dobnih, klasnih i erotskih konvencija. Kao što bi rekao njen Kyo u svojoj pjesničkoj zbirci: »Drago vješanje, najdraže vješanje, »ajmo se čvrsto zagrliti«.

Svaka magija koju je Milena otkrila kao književnica u stvari je vrsta lucidne opsesije. Točnog emocionalnog čitanja drugih ljudi, primjerice u serijalu o svećenici Mjeseca (mislim na romane »Svećenica Mjeseca« iz 2014. godine, zatim roman »Da en« iz 2015. i posljednji dio trilogije pod naslovom »Kvadrila« iz 2017. godine). Ili magija iz romana »Djeca vječnosti i kaosa« (2017.), u kojoj snovi služe kao pogonsko gorivo civilizacija. Ili magija i humor međuvrsnog zaljubljivanja, u vampirskoj »Djelomičnoj pomrčini« (2012.) ili »Mletačkom sokolu« (2019.). Opsesija je i inače metoda umjetničkog rada, postupak, ono što se umjetnicima ubraja pod najveća otkrića i najdublje zasluge. Milena je majstorica ne samo začudnosti, nego i neutvrdivosti »stvarnosnog sadržaja«.

U »Prodavaču snova« (2015.) nikad ne znamo što je točnije: ono što smo sanjali ili ono što smo proživjeli. Nema ontologijske dominante, primarnog pa onda sekundarnog ili alternativnog svijeta. Snovi – vizije – opsesije – manije – fascinacije – opčinjenosti – fantazije – maštarije – zbilja jesu pogonsko gorivo sviju stvarnosti.

Milena je osoba koja prihvaća i tuđa usijanja. Nikada (doslovce ni u jednoj socijalnoj prilici) ne diskriminira, ne osuđuje, ne mrzi, ne propisuje i ne odbacuje. I kad sanja, majstorica je uvažavanja, prihvaćanja, zagovaranja razlike. Transmondalne, intergalaktičke empatije. Nježnosti prema svim vrstama ekscesa, frikovske apartnosti, neprilagođenosti, odbačenosti, poraza.

Tipka »nezavršetak«

Ogromna utjeha njezinih tekstova koji ostaju. Deset romana. Osim onih već spomenutih, »Zmajska gora« (2016.) i »Hvatanje za oblake« (u pripremi). Biblioteka vrhunskih prijevoda: od Borisa Viana do Terryja Pratchetta; od Prattova »Corta Maltesea« (stripova) do Francois-Regisa Bastidea; od Douglasa Adamsa do Tada Williamsa i Aliette de Bodard. Iako se to nigdje ne bilježi, Milena je neumorni edukator i majstorica usmene predaje. Osoba koja se nikad ne bi umorila od prosvjećivanja elitne publike oko visokih dosega žanra i jednako tako educiranja široke publike oko umjetničkih kriterija koje uspostavlja i književnost i teorija književnosti. Ne znam nijednog sugovornika ni sugovornicu koji su čitavim svojim – golemim – jezičnim opusom toliko nastojali na dubokoj ravnopravnosti popularnog i učenog, kao što je to bila Milena Benini. Kad bih je morala opisati jednom sintagmom rekla bih: »nježna strpljivost« ili »strpljiva nježnost«. Prema najbližima i najdaljima, podjednako.

U siječnju aktualne godine dogovorile smo se da zajedno napišemo feminističku knjigu o užitku. Jedna od tema trebale su biti i sličnosti u čitanju različitih vrsta »eskapističke« (popularne) i »konfrontacijske« (visoke) književnosti. U oba slučaja, slagale smo se, čitanje ukida hijerarhije kako bijega, tako i primaka (zloglasnoj stvarnosti). Za užitak čitanja smišljale smo poseban termin. Nešto na tragu »zvizdarije«. Milena je došla do »upijanja svjetova«. Ja sam se vrtila oko »čitogradnje«.

U Mileninoj noveli »McGuffin Link« tipka END (završetak, kraj) toliko je omražena da je prekrivena naljepnicom pingvina. Pingvin je inače Milenina totemska životinja. Označava puno toga: odanost, brigu za djecu, brigu za zajednicu, feminističko roditeljstvo, izdržavanje vrlo niskih političkih temperatura. U arhetipskim strukturama, pingvin tone na način na koji inače ptice lete, prepuštajući se vodenim strujama, zbog čega ga smatraju zaštitnim znakom duboke psihe. Milenina spisateljska svijest u svim varijantama nastavlja okupljati i spajati sva svoja stara i nova jata. Taj rad alternativnog lingviranja je njezina najteža, najrjeđa i najkompleksnija magija. Na mjestu tipke END u Mileninom slučaju zbilja stoje mnogobrojni »novi svjetovi«; kako autorska djela, tako i bogate preporuke za navigaciju književnim krajolicima. Sreća je da tekst, za razliku od života, ne možemo iscrpiti.