Restoran Bevanda

Vinski guru Giorgio Clai: ‘Vino mi je oduvijek strast, ali i sudbina’

Edi Prodan

Foto: Ivica Tomić

Foto: Ivica Tomić

Samo jedan posto vina su strast, sve su ostalo – vina. Za mene vino nije proizvod, za mene je ono jedna druga dimenzija prirode i tu sam beskompromisan



Giorgio Clai nije vinar. Jer kad bi bio »samo« vinar, vina bi mu bila uobičajena. Bolja ili lošija, ali u svakom slučaju ono što kod vina koja nisu Claijeva doživljavaju oko, nos ili okusni pupoljci u pravilu je – očekivano. A njegova vina… njegova su vina sklad prirode i ljudskog rada ali bez upliva »nepozvanih« aditiva koji vino, jedan od prvih, mnogi će reći i najvažnijih, proizvoda civilizacije usmjeravaju u trendovskom smislu. Clai i njegova vina su naprosto veza s nekim drugim i drugačijim »svemirom« i kao takva predstavljaju apsolutno jedinstveni doživljaj.


Koji, da se razumijemo, nije svima po volji. Ne vole baš ljudi »u širinu« vina koja se svrstavaju u »orange«, koja nastaju produljenom maceracijom masulja. Ali nitko im s druge strane ne može zanijekati prirodnost. A tu Clai doseže vrhunce, u dogovoru s prirodom, naravno.


Zanesenjaka koji se nerado pojavljuje u javnosti, na svijetlo dana, bolje rečeno noći jer je druženje s njim počelo na večer, uspio je izmamiti Klaudio Jurčić, jedan od ponajboljih hrvatskih sommelliera koji je u »Bevandi«, restoranu što na hrvatskoj eno-gastronomskoj sceni također ima posebnu misiju, Claijeva vina ponudio na – kušanje.




– Samo jedan posto vina su strast, sve su ostalo – vina. Ne mislim pritom ništa o njima loše, ali za mene vino nije proizvod, za mene je ono jedna druga dimenzija prirode i tu sam beskompromisan tako da radim na malo drugačiji način, istaknuo je Clai.


Drugačiji način


A taj »drugačiji način« započeo je početkom tisućljeća kad se Clai, inače vlasnik uspješnog tršćanskog restorana odlučio vratiti u Hrvatsku.


– Nedavno sam, u svibnju – astrološki znak bika i zemlja su prijatelji tako da je i po tome meni bilo predodređeno raditi u vinogradu – napunio 60 godina. U Italiju smo odselili kad mi je bilo sedam godina, u školu sam krenuo tu, na Bujštini, u Krasici gdje sam rođen, gdje u selu Bajki i danas živim. U Trstu smo imali restoran, ali svoju sam istarsku zemlju uvijek obrađivao. Vino mi je oduvijek bilo strast, ma i moja sudbina. Konačno, u već ozbiljnim godinama 2001. sam se odlučio naglašenije posvetiti zemlji i vinogradima.


Nekoliko sam godina paralelno radio u Trstu i doma, a nakon četiri godine zauvijek sam napustio inače jako dobro uhodan posao u Trstu. I nije mi žao. Nisam od velikog biznisa jer vinogradarstvo i vinarstvo barem ovakvog tipa kako ih ja preferiram, ne mogu se kontrolirati. Daju koliko daju, kako koje sezone, ali ono što daju mene uvijek veseli, zadovoljan je Clai.


I ma koliko je dakle Clai jedan od najvećih hrvatskih vinskih gurua, većina će u njegovo društvo odmah uvrstiti i Vladu Krauthakera, no njima sličnih baš i nema mnogo, zanimljivo je kako je dio vina koja se kušalo te večeri zapravo u vlasništvu – »Bevande«.


– Clai i njegova vina su ono nešto uistinu posebno što se ne dožvljava svaki dan. S obzirom da sam i po profesiji ali i po strasti veliki zaljubljenik u vina, svaka Clajeva edicija se našla i u našoj, »Bevandinoj« riznici, istaknuo je Jurčić.


A riznica je tako istaknula i jednu od najboljih u Hrvatskoj ikad napravljenih kupaža. Rječ je dakako o Ottocentu iz 2007. godine koji Clai u svojoj riznici nema niti jednu jedinu bocu!


– Ma vina su za pijenje, ne za čuvanje. Da ih gledam, a da ih ne smijem popit? Dajte molim vas! Vino je za uživanje, tako ja to gledam. Makar, silno cijenim i to što radi Klaudio ovdje u »Bevandi«. Ponekad mi se čini kako on bolje poznaje moja vina od mene samog. Danas je moja vinska karta dosta bogata, ali kad sam startao, bili su samo Ottocento, bijeli i crni. Bijela je kupaža tako ona u koju idu sivi pinot, sauvignon i naravno malvazija. Želio sam isključivo izvorno, samo najbolje, naglasio je Clai.


Par para najde


A iskonsku karakteristiku njegovih vina željelo se naglasiti i putem etikete. Jednu od prvih serija su zajedno s Claijem osmislili vrhunski hrvatski umjetnici, grafičari bračni par Maja Briski i Ivan Cico Kustić koji su u to vrijeme svojim kreacijama oduševljavali Veneciju u kojoj su živjeli. Ili kako narod kaže: par para najde. Nastala je iznimna vizualna identifikacija Claijevih vina, krenula su kasnije nastajati još mnoga remek-djela. Ponajprije ona s lokacije sv. Jakov nedaleko Krasice za koju Clai ističe kako je – najbolja na svijetu. Redala su se te večeri vina upravo s te lokacije, a kad je na red došao dvostruki magnum s kultnim Brombonerom, refoškom iz 2013. godine, Clai je ustao.


– Ovo je veliko vino. Ovo je kad sam ja u pitanju moje remek-djelo. Volio sam i Brombonero iz 2009., ali ovaj je bolji, zaneseno je pojašnjavao Clai.


Na njega se nadovezao i Jurčić koji je sve Claijevo o Bromboneru i potvrdio.– Unatoč činjenici da je za ovakva vina mlado, nepobitno je svakako kako je riječ o uistinu velikom vinu, jednom od najboljih ikad nastalih u Hrvatskoj, zaneseno je istaknuo Jurčić.

Uočili su to i drugi. Širom Europe. Clai je naime u prvoj fazi rada odlazio na najznačajnije vinske sajmove. Od Merana pa sve do cijenjenih njemačkih lokacija. Znalo se događati da su ga na takvim smotrama, kušajući njegovo vino, čudno gledali najznačajniji svjetski sommellieri. Da bi se nakon obavljene smotre svih vina vraćali njemu. Silno im se lomio jezik dok su izgovarali naziv države iz koje dolazi, H je glas koji se na stranim jezicima teško izgovara, ali da, s druge strane bili oduševljeni doživljajem koji im je omogućavao.


– Istina je, izvozim vina u Francusku. Ne znam radi li to neki drugi vinar iz Hrvatske, a li ja svoja vina redovito šaljem u najznačajniju vinarsku državu svijeta, pojasnio nam je Clai.


Vinski rukopis


Njegova vina tako oduševljavaju posjetitelje francuskih restorana, a kad je Claijevo hrvatsko restoransko gostovanje u »Bevandi« u pitanju, i hrana se savršeno složila s njegovim vinima.


– Kako i sami naglašavate, Claijeva su vina neraskidivo vezana s prirodom, s iskonom. Željeli smo stoga i hranu povezati na takav način pa se na jelovniku, ma koliko smo mi slavni po ribljim jelima, našla izvorna hrana naših težaka. Od palente i svinjskih rebrica do bikovih obrazina.


Da, naravno, spravljali smo ju po najnovijim trendovima na koje utječe i tehnologija, no nadam se kako je krajnji rezultat itekako zadovoljavajuć, da se uspio sljubiti s Claijevim vinskim vrhuncima, pojasnio nam je Željko Jovanović, dugogodišnji »Bevandin« kuhar, od prije nekoliko mjeseci i chef najpoznatijeg hrvatskog restorana.


Iznimna večer. Izabrano društvo, redom ljudi koji itekako cijene Claijev vinski rukopis. Od odvjetnika Saše Poldana, riječko-opatijskih »wowica« predvođenih Sanjom Markušić, direktoricom istoimene opatijske poliklinike, pa sve do bivšeg nogometaša Danijela Šarića i supruge Barbare. A rijetka situacija da mogu pratiti Claijev nastup u živo iz Zagreba je privukao i vlasnika Školske knjige Antu Žužula kao i nekadašnjeg sindikalnog čelnika, danas Žužulovog direktora razvoja i marketinga Vinka Filipovića.



Ponekad me pitaju za prezime. Na primjer kako se piše. Danas – Clai. I dolazi iz Krasice. Ali, moji su preci skoro sa Ćićarije, iz Krkuža nedaleko Roča. Uostalom, oni koji malo bolje poznaju to područje znaju da se u blizini nalazi i selo Hlaji, odmah uz željezničku stanicu Roč.


Pa prema nekim podacima izvorno prezime Claj postaje Hlaj ili, u našem slučaju Clai. Ma znate što, mislim da su naše prezime države koje su vladale Istrom prilagođavale svojim pravilima: Austro-ugarska, Italija, Hrvatska. Ma nema veze zapravo kako se piše, glavno je da – uživamo u vinu. Makar će neki put moja draga supruga Vesna reć’ da bi tog uživanja moglo bit’ i malo manje.



Na odlasku, desertni Tassel, prosušene bobice i pojačani okusi. Zadovoljan Clai, zadovoljan i njegov učenik te partner, također poznati istarski vinar francuskih korijena, rođen i za enologa školovan u Bordeauxu Dimitri Brečević. I Brombonero senzacija. Zauvijek upisana u memoriju najneistraženijeg ljudskog organa.