Danijela Križanec-Beganović

Zelenilo bez ukrasa, slama i poneki panj: Etnologinja otkriva kako su se nekad za Božić kitili domovi

Bojana Mrvoš Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Zelenilom su se, osim prostorija, ukrašavale i staje, krov kuće ili ograda u svrhu zaštite od zlih sila, ali i kao simbol vitalnosti prirode te dolaska nove godine. Najsvečanijim časom smatraose onaj kad bi kućedomaćin u kuću unosio slamu te »novo svjetlo«, božićnu svijeću kojom bi osvijetlio kuću koja je u tom času bila u mraku



Mnogi će reći da je običaj da u svojim domovima palimo svijeće na adventskim vijencima i kitimo božićno drvce, no radi li se doista o tradiciji? Zavirili smo u Etnografski muzej u Zagrebu, u kojem nam etnologinja Danijela Križanec-Beganović otkriva kako su hrvatski domovi za Božić ukrašavani nekad. Iako se spominju i ranije, uglavnom u urbanim sredinama, prva se božićna drvca u širem obimu u domovima javljaju tek na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kaže etnologinja.


Kupovni božićni nakit pojavljuje se onda kada se javljaju i prva drvca, no zbog svoje je cijene taj bio dostupan tek onima boljeg imovinskog statusa. Cjenovno pristupačniji postaje tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Možda će nevjerojatno zvučati, ali i adventski vjenčići popularnost stječu te postaju obavezan dio božićnog ukrašavanja tek 1990-ih.


UKRAŠAVANJE SKROMNO, ALI TRPEZA BOGATA


Još u prvoj polovini 20. stoljeća božićna drvca nisu bila dostupna svima, a samo božićno ukrašavanje je bilo znatno skromnije, ako ga je uopće i bilo. S druge strane, božićna trpeza je uvijek morala biti bogata, pa su pripreme i planiranje počinjale puno ranije, kako ne bi ničega uzmanjkalo na božićnom stolu. Danas je slika drugačija, pa već i mala djeca znaju da je riječ o blagdanu uoči kojeg se puno kupuje i troši, što nekad nije bio slučaj. Najvažniji elementi vezani uz Božić nekad su bili božićno zelenilo (grančice zelenila koje se nisu ukrašavale ukrasima), slama koja se unosila u kuću i rasprostirala po podu, božićna svijeća, a u nekim krajevima i panj »badnjak«.





Adventski se vijenac u Hrvatskoj javlja tek 1970-ih, dok ga stariji izvori ne spominju, a veliko širenje doživljava tek 1990-ih, kad nam se događa i komercijalizacija blagdanske ponude, otkriva etnologinja Križanec-Beganović. Kako dodaje, i adventska zvijezda – biljka, u većoj se mjeri javlja na tržištu unatrag deset godina, dok je novija pojava i ukrašavanje ulaznih vrata vjenčićima. Podaci iz 2015. godine, navodi Križanec-Beganović u katalogu izložbe »Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit iz fundusa zagrebačkog Etnografskog muzeja«, kažu kako se u Hrvatskoj proda oko 250.000 drvaca, što je upola manje nego 1990-ih godina.


Prodaju se drvca domaće proizvodnje, ali i ona uvozna iz Mađarske, Danske i Njemačke. Cijene drvaca variraju od 50-ak kuna za malu smreku, do nekoliko tisuća kuna za veliko ili umjetno drvce. Kupujemo li manje drvaca zato što nas je sve manje općenito, odnosno zato što drvca sad kitimo u Irskoj ili Njemačkoj, ili pak zato što smo ekološki osvješteniji – morat će pokazati neko novo istraživanje.  



Zelenilom su se, osim prostorija, ukrašavale i staje, krov kuće ili ograda u svrhu zaštite od zlih sila, ali i kao simbol vitalnosti prirode te dolaska nove godine. Zelenilo je u ovo, vegetacijski mrtvo doba godine, imalo svoje značenje – buđenja, životne snage – pojašnjava Križanec-Beganović, autorica izložbe »Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit iz fundusa zagrebačkog Etnografskog muzeja« koju je bilo moguće pogledati od kraja studenog prošle, do početka veljače ove godine.


Mnogi koji su izložbu pogledali sjetili su se svoga djetinjstva, i jelki koje su krasili i šareni bomboni – slatkiši koje smo svake godine iznova željeli »slistiti«. Kad bi svake prestupne godine u tome i uspjeli, majke bi, više nego zbog probavnih tegoba nas djece, brinule o tome što je kućni »fundus« nakita smanjen.


SLAMA I »NOVO SVJETLO«


– Prije no što su božićni ukrasi stupili na scenu, važan element božićnih običaja bilo je božićno zelenilo kojim se kitila kuća i okućnica, a najsvečanijim časom smatrao se onaj kad bi kućedomaćin u kuću unosio slamu te »novo svjetlo«, božićnu svijeću kojom bi osvijetlio kuću koja je u tom času bila u mraku.


Slama se prostirala po podu, na njoj su se s velikom radošću igrala djeca koja bi tu i prenoćila, a njeno značenje najčešće se povezivalo sa štalicom u kojoj je Isus Krist rođen.


Taj je običaj opstajao onoliko koliko su u kućama postojali i grubi zemljani ili drveni podovi. Kad su oni postali moderniji, finiji, slama se polako prestaje unositi u kuću kako se ne bi oštetili podovi, nastavlja etnologinja Križanec-Beganović.


Što je pak s poklonima u to vrijeme, pitamo je, je li se uopće, i što poklanjalo? Kao i sve ostalo, odgovara nam, i darovi su, uz izuzetke aristokratskih ili bogatih građanskih obitelji, bili skromni i simbolični te namijenjeni uglavnom djeci – neko voće, orasi, bademi ili naranča te slatkiši i »svileni« bomboni koje su pravili medičari, ili su to pak bili praktični pokloni – kakav komad odjeće ili cipele. Skuplji su pokloni, pojašnjava, stigli s višim standardom i s komercijalizacijom Božića.


PRIPREME VEĆOD SVIH SVETIH


I advent odnosno došašće bilo je vrijeme pripreme za Božić, a ne turistički mamac i konzumeristička groznica. Tijekom adventskog razdoblja bio je običaj da se ide na mise zornice. Pripreme za Božić započinjale su i prije početka adventa, ponegdje već iza dana Svih svetih, koji se ponegdje naziva i »prvi Božić«, kad se već počinjalo s čišćenjem kuće, nabavkom i spremanjem namirnica, drugim pripremama.


U doba kad nije bilo kreditnih kartica ni šoping centara, nabavku je trebalo unaprijed planirati, uz smijeh kaže etnologinja. Sve u svemu, zaključuje, današnji, šljašteći, našušureni Božić u takvom obliku nastaje u 19. stoljeću.


Iako se božićno drvce spominje već u bremenskim cehovskim kronikama iz 16. stoljeća, praksa raskošnog božićnog ukrašavanja te ukrašavanja drvaca i zelenila proizvod su 19. stoljeća. No, zanimljivo je kako već najstariji opisi božićnog drvca, oni iz cehovskih kronika, navode kako je ono bilo okićeno datuljama, jabukama, orasima, perecima, voštanim svjećicama i papirnatim cvijećem, ukrasima kakve bilježe etnografski zapisi još tijekom 20. stoljeća.



Katalog izložbe »Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit iz fundusa zagrebačkog Etnografskog muzeja«, koji su autorice Danijela Križanec-Beganović i Arijana Koprčina, u poglavlju »Zelenilo i ideologija« obrađuje i razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad je iz javne sfere »nestao« Božić, preselivši proslavu na Novu godinu.


Iako još 1945. godine prevladava javna retorika koja o Božiću govori kao o istaknutom datumu ceremonijalnog kalendara, već u iduće dvije godine počinje ga se prešućivati, a izostanak s posla na taj dan osuđuje se pod obrazloženjem brižnog odnosa prema narodnoj imovini, kojoj ti izostanci nanose materijalnu štetu.


Potkraj 1948. godine je pripremljen novi ceremonijalni kalendar socijalističkih praznika, i njime se Božić povlači iz javne sfere, dokida se njegovo praznovanje u smislu prava na slobodne dane, a na mjesto najvećeg praznika kraja godine zasjeda Nova godina. Božićno drvce je preimenovano u novogodišnju jelku, a tadašnje Ministarstvo šuma dobiva nalog da osigura dovoljnu količinu jelki ne na Božić nego uoči Nove godine. Dolasci gastarbajtera kući za Božić ili Uskrs kasnijih godina postaju »dolasci povodom nastupajućih blagdana«, kao što se i čestitaju »blagdani«, dok se njihovo točno ime izbjegava.


Međutim, proslava Božića i kićenje božićnog drvca opstaju u privatnoj sferi. Proslava Nove godine je 1960-ih i 1970-ih, u doba rasta broja gradskog stanovništva, pridonosila integraciji stanovnika u nove gradske zajednice, jer ljude različitih vjerskih opredjeljenja i različitog geografskog porijekla ujedinjuje istovrsnim potrošačkim navikama.



– Kako se u Europi, ponajprije u Njemačkoj, širi masovna proizvodnja drvaca, ona pred kraj 19. stoljeća postaju dostupna širim masama te se običaj širi i kod nas, prodirući prvo u sjeverozapadnu i središnju Hrvatsku.


U krajevima gdje nije bilo običaja ukrašavanja interijera ukrašenim zelenilom, drvce se pojavljuje tek kasnije, uglavnom u drugoj polovini 20. stoljeća. Tako na primjer Primorje i Dalmacija te dalmatinsko zaleđe usvajaju drvce u širem obujmu tek u drugoj polovini 20. stoljeća, uglavnom krajem 1960-ih i 1970-ih godina – ističe etnologinja.


POMORCI »KRIVI«ZA KIĆENA DRVCA


Vrlo brzo nakon pojave kićenja prirodnih božićnih drvaca, zbog pojačane deforestacije u Njemačkoj se javljaju i umjetna – mala drvena piramidalna drvca, ali i drvca od perja obojenog u zeleno, čija se proizvodnja spominje već 1845. godine.


– U fundusu muzeja čuvamo dva primjerka takvih drvaca, determinirana prema iskazima darovatelja 1940-e godine, no postoji mogućnost da su starija. Britanska tvornica proizvoda za kućanstvo Addis Haussewares je pak 1930-ih godina započela s proizvodnjom umjetnih drvaca od svinjskih čekinja – koje su koristili i za proizvodnju toaletnih četki – samo ovaj put u zelenoj boji – napominje etnologinja.


U naše su gradove običaj kićenja božićnih drvaca donijeli činovnici, pomorci, uglavnom oni koji su putovali svijetom te su donosili nove ideje i novu modu. Prvo drvce u Zagrebu zabilježeno u tisku pojavljuje se na priredbi za siročad koju su polovinom 19. stoljeća organizirale ugledne gospođe grada, dok se ono u Splitu spominje 1895. godine u u obitelji Kaliterna, čiji je obiteljski starješina takvo drvce prethodno vidio u domu činovnika željezničke uprave.


VRIJEDNOST IMPROVIZACIJE


Valja zaključiti kako se kićenje domova ukrašenim zelenilom u božićno doba javlja u širem obujmu tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, i to češće na području kontinentalne Hrvatske, kamo su prvo prodirali srednjeuropski utjecaji, napominje etnologinja.


– Drvca su nekad, kao i danas, bila skupa, a oni koji nisu imali mogućnost posjeći ih u šumi, morali su ih kupiti. Oni koji si drvce nisu mogli priuštiti koristili su zelene grane, a improvizirali su i s ukrasima. Ideje su uglavnom dobivali iz viđenog, uglavnom u bogatijim kućama te su kod kuće improvizirali s materijalima koje su imali na raspolaganju – napominje Križanec-Beganović. U središnjoj su Hrvatskoj, kaže, ljudi izrađivali »kinčeve« odnosno »cimere« – viseće ukrase koji su se postavljali o strop iznad stola ili u kutu sobe.


Ovakav zeleni ukras izrađivao se od crnogoričnih grana i drugog zelenila te se ukrašavao ukrasima od šarenog papira, jabukama božićnicama, pozlaćenim ili posrebrenim orasima, ukrasima od slame, »svilenim« bombonima te različitim drugim, kod kuće izrađenim ukrasima. Kupovni nakit je s vremenom također našao svoje mjesto na »kinču«. I danas se, primjećuje etnologinja, u kućanstva koja si drvce ne mogu priuštiti, za njega nemaju mjesta ili ga ne žele iz ekoloških razloga, kite samo grane.


– A ideje su danas dostupnije nego prije, pa je i ukrašavanje raznolikije, no ljudi su bili vrlo maštoviti i nekad, kad su na raspolaganju imali puno manje materijala i dostupnih ideja. Tijekom cijele godine ljudi su spremali ambalažni papir u boji, papiriće od bombona, i čuvali ih za izradu ukrasa, pozlaćivalo se ili omatalo orahe, kreativnosti nije bilo kraja.


NAKIT – OD STAKLA,PAPIRA, VATE


Paralelno s pojavom božićnih drvaca javlja se, kaže, i ponuda nakita. U Njemačkoj, kasnije i Češkoj i Austriji izrađuje se prvi nakit – od stakla, papira, vate i slično. Radi se o različitim figuricama otisnutim u tvrdom kartonu, zatim o nakitu proizvedenom od nusprodukata drugih proizvoda, primjerice od kaširane vate koja se posipala mljevenim staklom, od impregnirane vate, voska i slično. Zanimljivo je i da su već u 19. stoljeću postojali tiskani priručnici s uputstvma kako kod kuće izraditi nakit te kako ukrasiti drvce njime. Djevojke koje su pohađale u domaćinske škole znale su izrađivati različite ukrasne predmete, pa tako i božićni nakit.



Došašće ili advent je do 16. stoljeća trajalo šest tjedana, a ne četiri kao danas. To je vrijeme simbolizirano adventskim vijencem  s četiri svijeće, a na svaku bi se adventsku nedjelju palila po jedna svijeća. To je i vrijeme iščekivanja, nade i čežnje.


Zato se vijenac i plete od zimzelenih grančica, pa i to i njegov oblik, pa i svijeće, označavaju vječnost i svjetlo. Četiri svijeće označuju razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Njihova boja, crvena i bijela simbol su Isusove žrtve i pobjede.


Nekada su se na vijenac stavljale tri ljubičaste svijeće, kao znak pokore i obraćenja, pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. (J.S.)



– Izrada ukrasa bila je radost, a žene su se kao i danas u drugim stvarima, voljele natjecati čiji će ukras biti ljepši. Čini se da su se ljudi više posjećivali, pa imali priliku vidjeti kako su drugi uredili svoj prostor i okitili drvce. Općenito, ljudi su se puno više bavili ručnim radom. Nije bilo ekrana – podsjeća etnologinja.


Šareni papir i krep papir, koji je postao nezamjenjiv u izradi ukrasa, mogao se kupiti u knjižarama, naručiti preko novina, dok se ukrase, kao i danas, kupovalo i na sajmovima. U prvoj polovini 20. stoljeća javljaju se i licitarski ukrasi kao nakit za drvce, a obično su bili manjih dimenzija kako bi ih se lakše objesilo na grančicu. U muzejskom fundusu zatečeni su i nedetermirani ukrasi izrađeni od soli i žice, čiji način oblikovanja upućuje na period secesije. Zbirka predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja Etnografskog muzeja čuva preko 4.200 takvih predmeta – ukrasa za božićno drvce.


NAJSTARIJI UKRASIOD PAPIRA


Kupovni su ukrasi u početku bili vrlo skupi, i imućniji su ih građani najčešće nabavljali iz Beča. Kasnije, između dva rata, i oni su postali dostupniji većem broju ljudi, a oglasi iz tiska, kako navodi etnologinja, ukazuju kako je papir, odnosno krep papir, bio široko dostupan materijal koji se reklamiralo u predbožićno doba uz ponudu drugog nakita.


Tako Slavenska knjižara iz Jurišićeve ulice u Zagrebu u oglasu iz 1925. godine nudi »sve vrste kuglica iz stakla i iz papira, posrebrenih lanaca u raznim debljinama i dužinama, srebrene i zlatne niti, srebro i zlato za orahe, sviećnjaci i sviećice, sve vrsti papira kao svilenog papira, te papira za lance u svim bojama; zatim prskavice, vilinu kosu, snieg za posipati bor, zlatni i srebrni, konac u klupkama i to sve uz najjeftinije ciene«.


Najstariji ukrasi od papira koji se čuvaju u zbirci Muzeja su zvjezdice, torbice, tuljčići izrađeni od kartona i šarenog papira iz 1937. godine, imitacije licitara izrađene od kartona i šarenog papira iz iste godine, ruže iz 1938. te rože za kinč iz 1941. godine.