Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), koji je naslijedio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), danas će objaviti pravomoćnu presudu nekadašnjem ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, kojeg je ICTY u prvom stupnju osudio na 40 godina zatvora. Karadžić je prije tri godine u prvom stupnju proglašen krivim zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici, kao i zbog sudjelovanja u četiri udružena zločinačka pothvata – etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata, opsadi Sarajeva, uzimanju taoca UN-a i u genocidu u Srebrenici.

Prvostupanjsko sudsko vijeće, međutim, oslobodilo je Karadžića optužbe za genocid u još sedam bosanskohercegovačkih općina – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Riječ je o optužbi koja je pala i u dosadašnjim predmetima pred Haškim sudom, kao i pred Međunarodnim sudom pravde, u predmetu BiH protiv Srbije zbog genocida, čime genocid u BiH ostaje ograničen isključivo na Srebrenicu.

Popravni ispit 

Suđenje Karadžiću jedan je od najvažnijih haških predmeta, osobito nakon smrti Slobodana Miloševića u haškom pritvoru u Scheveningenu prije 12 godina prije izricanja pravomoćne presude, što je zasigurno bio najveći fijasko u povijesti Haškog suda.

Neočekivano Karadžićevo uhićenje dvije godine nakon Miloševićeve smrti omogućilo je Haškome sudu popravni ispit. Milošević je bio najveća haška lovina i prvi šef države koji je izručen međunarodnom sudištu. No ono što je trebao biti najveći uspjeh Haaga pretvorilo se u njegov najveći neuspjeh. Zato je Haag u predmetu Karadžić pokušao popraviti blamažu zbog Miloševićeve smrti, ništa ne prepustivši slučaju. Suđenje Karadžiću, za razliku od većine drugih predmeta, počelo je relativno brzo, a optužnica nije bila preopsežna, bez obzira na brojne prosvjede što su na račun ICTY-ja zbog toga stizali iz BiH.

Unatoč očajničkim nastojanjima da predmet Karadžić bude primjer efikasno vođenog i brzo okončanog postupka, ICTY je u tome samo djelomično uspio. Karadžić je u relativno brzom postupku dočekao prvostupanjsku presudu, kojom je osuđen zbog genocida, zločina svih zločina, no kazna na koju je osuđen ipak nije bila najteža kazna doživotnog zatvora, kakvu bismo očekivali za počinitelja najtežeg zločina. Dok su Karadžićevi suučesnici u genocidu, koji su ujedno bili i njegovi podčinjeni, redom osuđeni na najteže kazne doživotnog zatvora, Karadžić je ipak osuđen na blažu kaznu, iako je riječ o čovjeku koji je odgovoran za patnje, stradanja i smrt desetaka tisuća ljudi.

Visina kazne nije najveći problem prvostupanjske presude Karadžiću. Ta presuda, naime, amnestira beogradski vojni i politički vrh. Prilikom izricanja prvostupanjske presude Milošević i njegov velikosrpski projekt uopće nisu spomenuti, iako je Karadžić bio samo važan kotačić Miloševićevog ratnog stroja, kojim je najvećim dijelom upravljano iz Beograda. Srbija se u prvostupanjskoj presudi Karadžiću nigdje ne spominje, pa ni činjenica da je beogradski režim svih ratnih godina, čak i u vrijeme kada je potkraj rata došlo do političkih nesuglasica između Karadžića i Miloševića, imao punu logističku, financijsku i operativnu kontrolu nad srpskim postrojbama u BiH (i Hrvatskoj).

Promjene žalbenih sudaca

I taj detalj vjerojatno svjedoči o političkim utjecajima na Haški sud. No čini se da je to bio samo početak, s obzirom na to da su najveći problemi, a vjerojatno i intenzivni politički pritisci, u predmetu Karadžić nastupili u žalbenom postupku. Žalbeni postupak obilježen je presedanskim izmjenama sastava žalbenog vijeća, što ih je inicirao sam Karadžić, tvrdeći da će žalbeni suci koji su ranije sudjelovali u osuđivanju vojnih i političkih čelnika bosanskih Srba u njegovom žalbenom vijeću biti pristrani. Sudac Theodor Meron, dugogodišnji predsjednik ICTY-ja i MICT-a, zato se sam povukao, kako bi se izbjeglo odugovlačenje donošenja pravomoćne presude.

Neočekivane promjene u sastavu žalbenih vijeća u predmetima Karadžić i Mladić pobudile su dodatne špekulacije. Zahvaljujući nepreciznoj i preslobodnoj interpretaciji jedne izjave bivšeg haškog suca Christopha Flüggea čak su se pojavile najave da bi se Karadžić i Mladić uskoro mogli naći na slobodi. Flügge u svojoj izjavi za Die Zeit obrazloženje zbog kojeg su žalbeni suci zamijenjeni proglašava apsurdnim, s obzirom na to da se Haški sud u različitim predmetima morao baviti istim i povezanim povijesnim događajima. Na pitanje može li zamisliti da se Karadžić i Mladić na kraju izvuku, odgovorio je: »Ništa nije nemoguće«, a na pitanje »strahuje« li da će Karadžić i Mladić biti oslobođeni, odgovorio je da o tome »ne želi špekulirati« s obzirom na to da je bio član prvostupanjskog vijeća u predmetu Mladić.

Zato se današnja žalbena odluka očekuje s golemom neizvjesnošću. Haški je sud, pogotovo u njegovim zadnjim godinama, odlikovala velika nepredvidljivost. Tužiteljstvo traži da se Karadžića kazni primjerenijom kaznom doživotnog zatvora. Žalbeno vijeće morat će odlučiti i o apsurdnom zaključku prvostupanjskog vijeće po kojem Milošević nije bio član udruženog zločinačkog pothvata iz predmeta Karadžić, kao i o vezama između Pala i Beograda, čime će presuditi i o karakteru ratova devedesetih, s obzirom na to da prvostupanjska presuda osuđuje Karadžićev genocid i četverostruki zločinački pothvat, a amnestira Miloševića, premda je on njegov glavni kreator.

Karadžićeva obrana uvjerena je pak u oslobađajuću presudu, »ako će drugostupanjsko vijeće dokaze razmatrati s pravnog, a ne političkog stajališta«. Objava odluke žalbenog vijeća zakazana je za 14 sati, ali će biti prenošena s polusatnim zakašnjenjem, što je posljedica šokantnog samoubojstva Slobodana Praljka pred kamerama u haškoj sudnici prije dvije godine.