Teška situacija

U Rijeci postoji nekoliko vremešnih samaca bez ikakvih prihoda. Što zajednica može učiniti za njih?

Mirjana Grce

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Ne možemo ljude prisiliti da promijene neke navike, već ih možemo samo uputiti da bi za njih bilo dobro da to učine. Za starije koji više ne mogu sami za sebe brinuti, koji nisu socijalno ugroženi, a žive sami u svom stanu, mi ne možemo tražiti smještaj u domovima, ali im možemo pomoći – prikupimo im dokumentaciju i pišemo preporuku kako bi se ubrzao njihov prijem u neki od županijskih domova, kaže Ružica Ninić iz Centra za socijalnu skrb



U jednom stanu u zgradi u riječkoj Čandekovoj ulici je prije više od tri tjedna izbio požar; stanara toga stana, samca, iz požara su izvukli susjedi; vrlo brzo nastupili su vatrogasci i Hitna pomoć koja ga je zbrinula u bolnici. Prema dostupnim informacijama taj je čovjek bio isključen iz svega, sakupljač plastičnih boca, bez socijalnih kontakata, a u stanu mu je duže vrijeme isključena struja što govori o tome u kakvim je uvjetima živio i kakva je njegova životna zbilja. Taj čovjek nije bio u tretmanu riječkog Centra za socijalnu skrb, nije tražio nikakvu pomoć, izuzev 2015. godine kada mu je dodijeljena jednokratna pomoć od 2.500 kuna kao nezaposlenoj i radnosposobnoj osobi bez ikakvih prihoda. Njegovu socijalnu anamnezu riječki Centar tek pokušava složiti.


– Pronaći ćemo mu smještaj, vjerojatno u udomiteljskoj obitelj jer po godinama ne može biti smješten u dom za starije osobe. Ali sve što za njega učinimo mora biti uz njegov pristanak – kaže socijalna radnica riječkog Centra Ružica Ninić.


Samo uz pristanak 


Centar se, prema njezinim riječima, svakih otprilike tri mjeseca susreće s nekim slučajem sličnim ovome, dakle godišnje s troje ili četvero ljudi koji su samci s malim ili nikakvim prihodima, a često i zdravstveno i socijalno zapušteni. Većinom je riječ o osobama u starijoj dobi života, iako ima i mlađih s psihičkim problemima ili problemima ovisnosti. Isto tako, socijalni radnici se susreću i s velikim problemima osoba koje nisu samci – primjerice, starijih i nemoćnih koji žive u kućanstvu sa svojim također već starijim i bolesnim djetetom koje se više o roditelju ne može brinuti. O svima njima centru dojavljuju liječnici i KBC, ovlaštene osobe u zgradi u kojoj žive, patronažne sestre, službenici pomoći u kući, policija…




– Naš Centar ima 24-satna dežurstva socijalnih radnika za maloljetne osobe, no u zadnje vrijeme to naše dežurstvo najviše pozivaju zbog raznih hitnoća koje imaju i izravne i neizravne veze s Centrom, pa tako i za starije osobe. Ako je osoba mentalno zdrava, pomoći joj možemo samo uz njezin pristanak. Ako ima neko vlasništvo, ako živi u svojoj nekretnini, i ako su uvjeti stanovanja loši, mi ne možemo učiniti gotovo ništa da se te uvjete popravi. Ne možemo ljude prisiliti da promijene neke navike, već ih možemo samo uputiti da bi za njih bilo dobro da to učine. Za starije koji više ne mogu sami za sebe brinuti, koji nisu socijalno ugroženi, a žive sami u svom stanu, mi ne možemo tražiti smještaj u domovima, ali im možemo pomoći – prikupimo im dokumentaciju i pišemo preporuku kako bi se ubrzao njihov prijem u neki od županijskih domova, objašnjava Ninić.


Foto iStock


Foto iStock



Povećati cenzuse


Kaže, isto tako, da socijalni radnici u svom radu uviđaju da u Rijeci ima dosta starijih samačkih kućanstva, ali i to da se puno njihovih problema prevenira putem službe pomoći u kući. Ta služba je besplatno, međutim, dostupna samo onima koji imaju prihode unutar određenih socijalnih cenzusa.


– Ovisno o socijalnim cenzusima i nekim drugim uvjetima (državni cenzus za pomoć u kući iznosi 1.500 kuna za samca), pomoć u kući besplatno osigurava ili naše Ministarstvo ili Grad Rijeka (temeljem cenzusa od 2.530 kuna za jednočlano kućanstvo) ili pak Ministarstvo i Grad zajedno. Ako prihodi osobe koja treba pomoć u kući prelaze državni, pa i gradski cenzus, ta osoba bi tu pomoć trebala platiti sama. Umirovljenici to većinom ne mogu, jer kada bi plaćali ne bi imali dovoljno ni za hranu ni za režije – analizira Ninić.


Pitamo kako Centar onda pomaže starijima čiji prihodi prelaze te cenzuse, a koji trebaju pomoć u kući jer bi uz tu asistenciju još mogli živjeti u svome domu. Naša sugovornica kaže da te ljude, uz njihov pristanak, centar mora upućivati u županijske domove za starije osobe, a to je za sustav socijalne skrbi, koji njihov smještaj u domu nadoplaćuje, sigurno skuplje nego usluga pomoć u kući.


– Zato kad god imamo priliku govorimo da bi te cenzuse trebalo povećati i tako tu pomoć učiniti dostupnom većem broju građana, poručuje.


Konačno, kao socijalnu radnicu koja je često na terenu i u kućama starijih osoba, Ninić pitamo činimo li kao zajednica dovoljno za starije ljude, pogotovo za one koji su ostali sami?


– Mislim da mi u sustavu činimo sve što po zakonu trebamo i sve što možemo. Ponekad se pitam da li bi moža ponešto za njih mogle činiti neke udruge građana svojim projektima, bar samo to da ih nekad netko posjeti. Sigurno postoje osobe kojima i sada treba pomoć, a mi u centru za njih ne znamo. Zato neka nam dojave oni koji ih možda obilaze, jer mi zaista idemo po svakoj dojavi, poručuje Ninić.


Nova generacija starijih


Kako smo i koliko kao društvo, kao lokalna zajednica organizirani za pomoć starijim osobama, pogotovo onima koji su samci, i kada su bolesni i nemoćni? To je temeljno pitanje koje smo postavili Mariji Maras, ravnateljici Doma za starije osobe Kantrida čiji je osnivač Primorsko-goranska županija.


– Vidimo što nam se događa. Mladi koji bi nam mogli pomoći odlaze, djece se rađa sve manje, a starijih osoba je sve više. U skrbi za starije, institucionalnoj – domskoj, vidimo promjene u očekivanjima starijih ljudi. Prije par desetljeća, kad je netko trebao ovakvu pomoć i smještaj, prihvaćao je ono što se pružalo. Onda je to bio skroman smještaj, a ljudi su bili sretni da su zbrinuti. Danas nam u domove dolazi generacija koja ima drugačija očekivanja, temeljena na subjektivnim izborima starijih ljudi koji su i nadalje kreatori svojeg života i odluka, koji se ne žele zbog »pukog preživljavanja« neizbježno pomiriti sa značajno nižim stupnjem kvalitete života od one u svom domu. Jer domovi za starije u suvremenom društvu postaju mjesto življenja, a očekivanja od pružatelja usluge su dostojanstveni i humani uvjeti stanovanja i skrbi. To znači da su nužne konceptualne promjene u projektiranju i organizaciji rada, kao alternativa unutrašnjoj strukturi i dosadašnjem konceptu domova za starije. U okviru postojećih resursa to nerijetko upućuje na potrebu smanjenja kvantitete zbog osiguranja kvalitete. Jačanje resursa za pružanje usluga u zajednici, tj. starijim ljudima u njihovim domovima, strateški je prioritet u skrbi za starije osobe – putem profesionalnih usluga, osposobljavanjem volontera i obiteljskih njegovatelja. Konačno, svatko želi što je moguće duže živjeti u svojoj kući. Pružanje izvaninstitucijskih usluga starijim osobama u njihovoj privatnoj sredini – to je smjer kojim idu i PGŽ i Grad Rijeka, kaže ravnateljica Maras.


Dom Kantrida ima razvijeno nekoliko oblika pomoći starijim osobama u njihovim domovima: pomoć u kući što rade njegovateljice i gerontodomaćice, dostavu hrane što rade dvije ekipe, i sustav halo pomoći koji starijim osobama omogućuje u svakom trenutku pozvati pomoć.


– Zapravo, prva stepenica, ustvari primarna prevencija su klubovi starijih osoba (umirovljenika) kojih u Rijeci ima dosta i koji su kvartovski raspoređeni. Njihova je zadaća i svrha očuvanje i održavanje mentalne i fizičke sposobnosti starijih osoba, održavanje socijalnih kontakata, poticanje integracije u užu i u širu socijalnu sredinu. Mnogi su u to uključeni, kaže Maras,


Na rubu listi čekanja


Dodaje da u svojoj vanjskoj zaštiti, bez klubova za starije osobe, Dom Kantrida ima oko 450 korisnika.


– Danas je 80 posto naših korisnika izvaninstitucijskih usluga polupokretno, a 10 posto ih je nepokretno. Nažalost, uglavnom je riječ o samcima. Ljudi po naravi žele ostati u svom stanu, u svojoj kući, pa ako smo dobro organizirani i ako imamo dovoljno kadrova, onda im u njihovom domu možemo pružiti potrebnu pomoć i asistenciju. Ako kombiniramo naše oblike izvaninstitucijske pomoći, onda ti ljudi mogu u svom domu funkcionirati. Zato mnogi od njih primaju više oblika pomoći. Redovito, svakome od njih je bar jednom na dan netko od naših ljudi u kući, i to je već neka sigurnost za te ljude. Putem dostave obroka i drugih oblika pomoći ostvaruju i socijalne kontakte, a oni su također jako važni. Naši dostavljači dosta puta dođu na zatvorena vrata ili čovjeka pronađu u lošem stanju, u stanju zdravstvene potrebe i intervencije. Da nema ovih usluga ne bi se za to znalo – tako je njihova korist višestruka, tumači ravnateljica Maras.


Kao i socijalna radnica Ninić, Maras podsjeća da je sustav izvaninstitucijske pomoći starijima besplatan samo onima čiji prihodi ne prelaze državni ili socijalni cenzus Grada Rijeke, i da tu pomoć mogu ostvariti i oni koju ju sami mogu platiti.


– Kada govorimo o pomoći u kući, samoplataca je samo pet posto ili dvadesetak, a kad je riječ o dostavi obroka tu pomoć dnevno koristi oko 200 osoba samoplataca. No potrebe rastu, kaže naša sugovornica.


Nadležno Ministarstvo je prošle godine povisilo cijene tih usluga – tako jedan sat pomoći u kući stoji 64 kune, a ručak s dostavom 34 kune. Pitamo jesu li te usluge Doma Kantrida dostupne i za veći broj osoba, odnosno imaju li dovoljno kadrova, imaju li liste čekanja za neke od njih?


– Trenutno nemamo liste čekanja, ali smo na rubu. Taj terenski rad je dosta zahtjevan posao, česta su bolovanja njegovateljica, a problem je i nedovoljno kadrova. Sada dobro funkcioniramo, ali moramo imati na pameti da zaista ima potreba za većim brojem radnika, što znači osigurati financiranje da bi se pokrile sve potrebe građana koje su nam iskazane. Konkretno, pomoć u kući za 53 posto korisnika financira Grad Rijeka, dok Ministarstvo to plaća za 42 posto korisnika. Samoplataca tih servisa je samo pet posto, a jasno je i zašto: mirovine su takve da umirovljenici nemaju mogućnosti platiti te usluge, zaključuje ravnateljica Maras.


Više prava za više ljudi


Što Grad Rijeka, Odjel za zdravstvo i socijalnu skrb može učiniti i čini za starije osobe koje su samci, žive u lošim uvjetima i na egzistencijalnom rubu? O tome smo pitali dr. Karlu Mušković, pročelnicu toga Odjela.


– Socijalni program Grada Rijeke kreiran je tako da nudi bitno više prava i obuhvaća puno više ljudi no što propisuje zakon i to u svim kategorijama, ne samo u kategoriji samačkih kućanstava, a posebnu skrb posvećuje i djeci. Grad Rijeka Socijalnim programom obuhvaća oko 8.000 osoba, među njima oko 700 osoba u dobi od 65 godina naviše koje žive u samačkim kućanstvima. Tijekom protekle godine oni su ostvarili ukupno oko 1.800 različitih pomoći – naknada troškova stanovanja, pučka kuhinja, usluga pomoći i njege u kući, smještaj i liječenje u PB Lopača, poklon-bon za nabavu kućanskog uređaja, mjesečna novčana pomoć umirovljenicima, mjesečna novčana pomoć u iznosu od 150 kuna za osobe starije dobi bez osobnih prihoda, kaže Mušković.


Pročelnicu pitamo i je li možda poznato kakva je socijalna slika starije populacije građana Rijeke.


– U Rijeci prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine živi oko 15 tisuća osoba starijih od 65 godina, što čini oko 20-ak posto ukupne populacije grada. U Rijeci ima oko 30 posto samačkih kućanstva. Nažalost, podacima o samačkim staračkim kućanstvima ne raspolažemo na gradskoj razini, ali se od popisa stanovništva iz 2001. do popisa 2011. na razini RH taj udio povećao za oko 4 posto. Pretpostavljamo da sličan trend postoji i na gradskoj razini, akež.


PGŽ je odavno jedna od županija s najlošijom demografskom slikom i kretanjima. Ako je PGŽ sve starija, tako je moguće i grad Rijeka.


– Prvenstveno bi država trebala osigurati skup mjera kojima bi se smanjila stopa iseljavanja, omogućio povratak dijela iseljenog mladog stanovništva. Tako je Slovenija, dobro osmišljenim mjerama u sklopu obiteljske i pronatalitetne politike, posljednjih godina popravila svoju demografsku sliku. Na problem samačkih kućanstava, pa tako i staračkih samačkih kućanstava ukazuje i Svjetska zdravstvena organizacija tako da to nipošto nije problem specifičan za područje našeg grada ili županije. Naime, obitelji postaju sve manje, više disperzirane i varijabilne, pod utjecajem čimbenika kao što su pojačana migracija stanovništva, razvodi i slično, i sve je manje osoba u mogućnosti naći vremena da osiguraju podršku i skrb onima kojima je to neophodno, čak i unutar obitelji. Upravo zato, ovom bi se tematikom trebala pozabaviti država jer cijela se Hrvatska susreće s problemom samačkih staračkih kućanstava i donijeti svojevrsne nacionalne smjernice vezane uz ovu tematiku. Do tada, Grad Rijeka čini što može i svojim Socijalnim programom, a i financiranjem mnogih programa ustanova i udruga nastoji što adekvatnije odgovoriti na uočene probleme. Navest ću samo neke primjere: izmjenama Odluke o socijalnoj skrbi bio je podignut uvjet prihoda za samačko kućanstvo s 2.000 kuna na 2.300 kuna; uveden je oblik pomoći – samačko kućanstvo koje ostvaruje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu ima pravo na poklon bon u iznosu od 1.000 kuna za nabavu kućanskog aparata; pravo na novčanu pomoć starijim osobama bez osobnog prihoda; za poklon bon za božićne i novogodišnje blagdane ove je godine podignut cenzus s dosadašnjih 1.400 kuna mirovine na 1.700 kuna mirovine.


U 2018. godini Grad Rijeka je u sklopu Socijalnog programa, za zaštitu starih osoba utrošio ukupno 3.432.738 kuna, a za programe koji su najvećim dijelom usmjereni na starije osobe kao što je naprimjer prehrana za umirovljenike, klubovi starijih osoba, palijativna i hospicijska skrb i dr. 1.848.507 kuna, odnosno ukupno oko 5,3 milijuna kuna.


GRAD RIJEKA: Ne možemo saznati koliki je dug za struju zbog GDPR-a 


Na tragu požara u Čandekovoj ulici i informacije da se dogodio u stanu u vlasništvu Grada Rijeke, koji je u najmu, i u kojem je k tome isključena struja, pitanje o tome postavili smo Odjelu za gospodarenje imovinom Grada Rijeke.


– Prije svega treba reći da HEP Elektra d.o.o. Zagreb, Gradu Rijeci na konkretne upite uskraćuje podatke o stanju duga za utrošenu električnu energiju u stanovima koji su u vlasništvu Grada Rijeke pozivajući se na Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR) Europskog parlamenta i Vijeća Europe koji je u obveznoj primjeni za sve članice Europske unije, navodeći da informacije o dugovanju i uplatama, te ishođenje potvrde o istima spadaju u domenu povjerljivih osobnih informacija o kupcu koje nisu u mogućnosti dostaviti trećim osobama, već da je zahtjev za takvim informacijama dužan podnijeti isključivo krajnji kupac. Iz tih razloga Grad Rijeka ne može doći do podatka koliko je dugovanje za isporučenu električnu energiju u pojedinom stanu, niti da je u nekom stanu isključena električna energija. Upravo zato, Grad Rijeka nije imao informaciju da je spomenutom stanu isključena struja, doznajemo u tom Odjelu.