Obiteljski birc

Riječki ‘kafić Uzdravlje’: Priča o skrovitoj birtiji Skradin, najbolje čuvanoj tajni od 1965.

Davor Mandić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Ma ovdje teku neke čudne podzemne vode, jer to sve po meni nije normalno. Dugo sam u ovom poslu, svašta sam radio, mnogi koji sada nešto znače u, recimo, subkulturi ili kulturi ovog grada radili su kod mene, ali mislim da je to što EPK kreće odavde čista sreća. Mislim, najlakše bi bilo krenuti iz Karoline ili Phanasa, Malog cafea, ali to što sve kreće iz jednog lokala koji i jest i nije u gradu, daje malo drugačiju priču – kaže Damir Grozdanić



Najbolje čuvana tajna riječkog urbanog imaginarija to više nije. Nije, naime, više tajna, iako još uvijek nije izgubila ništa od svojih draži sada kada možemo reći da je razotkrivena. Kafić, birtija, dnevni boravak, obiteljski birc, apres i pre work spa relax, mjesto na kojem se uvijek možete »uzdravlje« razveseliti, ali i podijeliti svoje boljetice za šankom, ili pod njim, odakle vas nitko neće nasilno izbacivati dok god i sami niste nasilni, mjesto koje i slavni New York Times navodi kao ono s kojeg može početi riječki izlazak, uz pivo – sve je to Skradin, skrovita birtija u još skrovitijoj Vodovodnoj ulici, koju Damir Grozdanić, muška polovica onoga što Skradin čini Skradinom, sin iza šanka, zove ženom, s pupkom negdje oko Skradina, glavom oko Zvira i – tunelom. Asocijaciju ne trebamo prevoditi.


Zašto baš sada pišemo o Skradinu, zašto se i mi na ovom mjestu bavimo razotkrivanjem te brižno čuvane tajne? Pitaj boga, možda ćemo i zažaliti, jer iako bi posao htio razvoj, a posjetitelj Skradinu želi opstanak u ovim teškim vremenima, što bez ljudi ne ide, nekako osjećamo da masovnost i pomodarstvo nikome, pa ni Skradinu ne može donijeti puno dobra. No povod imamo, i novinarski ga slijedimo u jednoj nepatvorenoj činjenici: fešta otvaranja Rijeke kao Europske prijestolnice kulture u subotu, 1. veljače, između 70-ak različitih programa na 40-ak različitih lokacija počinje ni više ni manje nego u Skradinu. U sedam ujutro, naime, Skradin će otvoriti vrata za piće dobrodošlice i druženje uz Antiturističku turu, program EPK-a u kojem će turistički bus u tri navrata voditi prijavljene goste riječkim obodom, uz »navođenje« glumica Tanje Smoje i Jelene Lopatić.


Ovdje treba pošteno reći da prva tura počinje u 10 sati, pa je zapravo prvi program »spa_spa_show« u cafe baru Set na Kazališnom trgu, performans kao svojevrsna psihofizička priprema za otvaranje EPK-a, no lenta vremena službenog lansiranja riječke EPK priče nedvojbeno počinje u Skradinu.




Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Ku(l)tni separe


A tamo, ako su vam zvijezde posebno naklonjene, vidjet ćete u isto vrijeme i na približno istom mjestu Mirjanu i Damira, mamu i sina, alfu i omegu Skradina. Damir će biti iza polukružnog šanka, a Mirjana u svom ku(l)tnom separeu, nedvojbeno mjestu s najboljim pregledom igre. Svaki će imati svoje piće, osim ako ih neka sitna nepogoda u tome ne sprečava, a čak i ako bude tako da im zdravstveni karton ne ide osobito na ruku, svojim velikim zainteresiranim očima, dobrohotnom naklonjenošću svemu što u kafić uđe, pokazat će vam što znači biti pravi, a ne karijerni ugostitelj.


Ako im, pak, posebno uđete pod kožu – a to se može dogoditi i vrlo rano po upoznavanju – častit će vas duhovitošću, onom naoko grubom, ali zapravo toplom zajedljivošću i nećete otamo izaći a da se niste smijali.


No kako počinje priča o jednom od najdugovječnijih riječkih ugostiteljskih lokala? O tome nam priča Mirjana, s kojom, počašćeni, sjedimo u njenom separeu. Nije uz nju uobičajena bevanda, ili omiljena joj medica, ali mi znamo da će se uskoro vratiti taj običaj.


– Godina je 1965. i moj svekar Ivan je iz Dalmacije s obitelji došao u Rijeku, što bi se reklo, trbuhom za kruhom. Prvo je radio na tržnici, a ovdje su on i žena imali skladište voća i povrća. Tek nakon toga ovo je mjesto postalo Buffet Skradin – kaže Mirjana, a mi, »pronicljivo«, točno pretpostavljamo da je Ivan bio iz Skradina. Točnije iz mjesta Dubravice kraj Skradina, pojašnjava nam Mirjana, dodajući da Ivan možda jest bio čovjek sa sela, ali i jako sposoban za posao.


– Možeš misliti kad je ovdje na Školjiću kupio peterosoban stan. Znao se snaći. Uglavnom, on nikada nije polagao za potrebne dozvole, to je učinio moj muž. Kada je Ivan otišao, ostali smo moj muž i ja. Tada u početku imali smo marende. Svaki dan. Pa ovdje je bila Tvornica papira, u tri smjene su radili, Mesokombinat, Autotrolej… srce me boli, kada prolazim pored ove ruševine Rade Končara, znaš koliko je ovdje ljudi radilo, a sada sve propada. Ovdje su ljudi ujutro… ma nisi mogao cuge natočiti. Ulica je bila nevjerojatno živa, radilo se, ljudi su imali para, nisi mogao rastočiti. I nije bilo dana da nije bilo pjesme. Znaš kako je bilo lijepo – prisjeća se Mirjana.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Akcija pored šanka


Kafić je živo mjesto u kojem se u svakom trenutku može dogoditi neka promjena ravnoteže. Tako i nama pozornost privlači neka akcija pored šanka. Damir pita gdje se može rezervirati mjesto za Antiturističku turu. Upućujemo ga, a onda primijetimo, i čujemo, gospođu neodoljiva dubrovačkog naglaska.


– Da sam znala da je tako, zvala bi ja Slavena Tolja da mi to sredi, pa ja već 10 dana pokušavam rezervirati, nitko ne zna. Mislim, nije u redu – govori nam Dubrovčanka, uz pristojnu napomenu da nismo mi krivi, ali kakva je to organizacija, pita se. Mi joj govorimo da je navala na Antiturističku turu; očito je »ubola« u intrigantno riječko mjesto.


– Ma da, ali bila sam ovdje prije tri dana pa je kolega rekao da dođem kad je poslovođa ovdje. Zovem Turističku, oni ne znaju ništa. Mislim, ne znam, to mi je baš beveze. Ma lako to, nego mi je došla sestra iz Dubrovnika, i znam da je ovo jedno od 40 mjesta događanja, ali je i jedno od rijetkih koje odgovara mojim godinama i afinitetima, a nije se moglo rezervirati – govori žena ispričavajući se što nas prekida.



Mi se vraćamo priči o Skradinu i marendama, koje su se tada, na početku, služile već od 9 sati ujutro. Dolazili bi ljudi i poslijepodne, govori Mirjana, ako bi još štogod ostalo, ali uvijek se moglo naručiti »jetra na brzaka ili lignje«. Prostor je tada bio drugačije organiziran nego sada; bili su tamo stolovi prekriveni klasičnim stolnjacima s crveno-bijelim kvadratićima, s četiri stolice, poznati standard. Pilo se vino iz Dalmacije, a kad bi se to vino donosilo, obavezno bi došao i pršut.


– Jedan pršut bi visio, a jedan je bio u šanku. Evo i dan danas imamo taj stalak tu na kojem je moj Branko rezao pršut. Ali znaš kako ga je rezao… tanko kao papir. Da… i obavezno su u izlogu bila kuhana jaja i slane ribe. Znači kad si popio, mogao si uzeti slanu ribicu ili jaje ili komadić pršuta – kaže Mirjana, koju pitamo do kad je u Skradinu radila kuhinja.


– To je tako bilo… Branko je otišao 1987. Onda smo dvije godine bili zatvoreni. Prije nego što je Branko otišao… Damire, koliko prije nego što je Branko otišao je kuhinja prestala radit? Oko 80-e, je li tako?


– Kad je svog oca našao na kuharici, onda je prestala raditi kuhinja – kaže Damir.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



– Hahahaha, Damire! – smije se Mirjana, i mi skupa s njom.


– Pa istina je, tako je bilo – kroz smijeh će i Damir.


Profesionalna deformacija


Nakon te nemile epizode, Skradin je postao kafić, no oblik koji ima danas dobio je nakon dvogodišnje pauze poslije Brankove smrti. Taman da sve uđe u rat. Mirjana se iz toga vremena još uvijek živo sjeća kako bi cijeli kafić pjevao »Ja se konja bojim«. U to doba sve ustrajnije je počelo propadati dugo građeno u socijalizmu, tvornice, poduzeća… Naravno, i klijentela se polako počela mijenjati u Skradinu. Sve je manje bilo radnika, ali dok ih je bilo, donosili bi svoje marende i jeli ih uz piće. Tada su pomalo već počeli dolaziti i mlađi, za Damirom, koji je u posao ušao poslije smrti oca. Njegova priča je u prvoj turi trajala osam godina. Potom ga 16 godina nije bilo, iz kojeg ga razdoblja Riječani znaju iz drugog jednog kultnog prostora, Manhattana, da bi se potom opet vratio u Skradin, gdje je već devetu godinu.


– A mogao sam biti advokat, nogometaš, astronaut, a oni mene s 19 godina tu bacili – kaže Damir, na što mi dodajemo da mora da mu je to donijelo i nešto dobro.


– Je, dvoje djece. Kad su ono Keruma pitali šta je napravio u svojem mandatu, on je rekao dva sina. Tako i ja – zaključuje tu priču Damir.


Pitamo Mirjanu otkad je ova pozicija u kutu njena. Prisjeća se da bi to moglo biti nakon Damirova ponovnog dolaska. Prije je bila u šanku, ili ispred njega, ali šank, kako lijepo to Mirjana kaže, poznaje godinu proizvodnje.


– Ovdje nekako imam pregled cijelog lokala. Ali ja sam obično takva; gdje god idem zauzmem poziciju s koje sve mogu najbolje vidjeti. To mi je valjda profesionalna deformacija – govori Mirjana, koja s te svoje pozicije dobro vidi da su se posjetitelji promijenili.


– Sada je puno mladih, dolaze zato što ih je Damir privukao, njegova muzika, nastup, on je takva, topla osoba. Ali jako je teško, sada svugdje imaš lokale, stalno se otvaraju, i zatvaraju, naravno, ali svega ima. Treba opstati, nije danas lako, ali mi, nas dvoje, slični smo karakteri, otvoreni smo, i koliko god u nekim stvarima reagiramo brzo, brzo nas i prođe. Ja ne znam što bi bilo da njega nije bilo u datom trenutku. To su teška vremena bila. Ma, mogla bih knjigu o tome napisati. U ovom poslu nije lako. Kad ljudi popiju, svega ima. Da ti ne pričam. Moraš biti i muško i žensko. Kužiš? A prošla sam kroz život stvarno svašta – govori nam Mirjana, koju pitamo što bi preporučila onima koji bi se htjeli baviti ugostiteljskim poslom.


– Treba taj posao voljeti, treba imati komunikaciju s ljudima, trebaš biti veliki psiholog, znati pročitati ljude. Recimo, dva prijatelja, ponoć je prošla, popili su i pohvatali se, da će se potuć’, ja ostala sama preko radnog vremena, oni se natežu, izlaze iz vecea da će se tući. A ja stanem između njih. Nema. Moraš napraviti pravu stvar. I moraš voljeti taj posao, ako misliš da ćeš raditi da bi nešto zaradio, slušaj, kako otvoriš, tako ćeš i zatvoriti – kaže Mirjana, a nas zanima hoće li Damirova djeca možda nastaviti obiteljski posao u Skradinu. On to ne bi volio, ali zna da ih ne može držati pod staklenim zvonom, razmišlja da bi možda bilo i dobro da osjete tako nešto, ali kao part-time job, ne kao izbor za život. Svjestan je on da ponekad sreća nekog gosta ovisi i o nesreći njegova posvećenog domaćina.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Čudne podzemne vode


No kako on doživljava to što EPK, eto, baš iz Skradina počinje?



Mislim da, što se tiče EPK-a, po meni Rijeka može puno dobiti. To je prvo. Drugo, Rijeku treba probuditi, a to se jedino može sadržajem. Možeš ti gledati more, ali moraš imati sadržaj. A ovo je prilika. I sad samo ovisi hoćemo li tu priliku iskoristiti. Treba uzjahati taj val i držati ga. Tek ćemo vidjeti imaju li ljudi koji to rade snagu za tako nešto.



– Ma ovdje teku neke čudne podzemne vode, jer to sve po meni nije normalno. Dugo sam u ovom poslu, svašta sam radio, mnogi koji sada nešto znače u, recimo, subkulturi ili kulturi ovog grada radili su kod mene, ali mislim da je to što EPK kreće odavde čista sreća. Mislim, najlakše bi bilo krenuti iz Karoline ili Phanasa, Malog cafea, ali to što sve kreće iz jednog lokala koji i jest i nije u gradu, daje malo drugačiju priču – kaže Damir, a mi ga podsjećamo da nije to možda baš tako slučajno. Pa i New York Times je pisao o Skradinu.


– Pa ja ne znam kako je on došao do Skradina, ali to ti je bilo ovako: ja čitam Novi list i pogledam njega, a on u novinama, i ja mu kažem: »You are very ugly man«, a on kaže: »Photo is better!«


I hvata se on kemijske olovke i krene nešto pisati. Ja mu kažem da ne piše, a on umire od smijeha… – govori Damir, objašnjavajući detalje ispred kojih mi ovdje moramo stati, jer nismo sigurni da ih ovaj grad, bez dugotrajnog lubriciranja, može lako podnijeti. Nešto, uostalom, valja ostaviti i mašti, a nešto, dabome, i unutar zidova riječkog Kafića »Uzdravlje«, mitskog, a opet itekako živog, našeg Skradina.