Postrojba koja je obranila Rijeku i preuzela vojarne: Prisjećamo se uloge prve riječke vojske

Sjećanje na dane slave: Ljubomir Mičetić, Zdravko Turk, Miro Marušić, Šime Radulić, Jasenko Kolić, Dinko Tamarut i Vladimir Vuković / Snimio Vedran KARUZA

Osigurali smo preuzimanje vojarni od JNA na širem području Rijeke bez većih žrtava, sačuvali smo Rijeku, te postupno obučavali i naoružavali braniteljske jedinice, na temelju čega su kasnije i formirane riječke postrojbe Hrvatske vojske. Naša je strategija bila jednostavna: tko na kraju završi bez rušenja i bez mrtvih, bit će pobjednik, ističe Šime Radulić

Bila je to prva vojska u Rijeci. U vrijeme kada Hrvatska još nije bila priznata država. I nikakva vojska nije smjela postojati. JNA je još uvijek bila u vojarnama. Prijetila je eskalacija nasilja. Razaranje grada i ljudske žrtve.

Ta 1991. bila je godina neizvjesnosti, nesigurnosti i velikog rizika za svakog pojedinca, koji je imao snage i hrabrosti krenuti u pripremu obrane Rijeke i Hrvatske. Punih 25 godina kasnije u javnosti još uvijek nije dovoljno prodrla informacija o tome da je Teritorijalna obrana bila jezgra iz koje je krenulo osnivanje gotovo svih riječkih postrojbi. Ovo je priča ljudima koji su bili od samih početaka u Zapovjedništvu pričuvnog sastava HV Općine Rijeka, sve do njegovog raspuštanja.

Prvi i najodgovorniji bio je zapovjednik Ratnog štaba TO Rijeka Šime Radulić. Zamjenik zapovjednika za logistiku bio je Vladimir Vuković, zapovjednik komande stana Dinko Tamarut, načelnik za sigurnost Jasenko Kolić, načelnik za obavještajne poslove Ljubomir Mičetić, načelnik inženjerije Zdravko Turk, načelnik tehničke službe Miro Marušić… Za sve njih posebno je važan bio 27. studeni 1991. kada je formirano Zapovjedništvo pričuvnog sastava Hrvatske vojske Općine Rijeka.

Zapovjednik Šime Radulić

Pripreme za obranu Rijeke počele su i prije formiranja Zapovjedništva, uoči rata u Sloveniji kada su se u zgradi Policijske uprave u Rijeci sastali Zlatko Lenac, Josip Kukuljan, Svetozar Vukelić i Dragutin Šimunjak iz MUP-a, Mladen Vukelić i Dušan Širola iz Sekretarijata za narodnu obranu te grupa časnika u kojoj su bili Damir Vrhovnik, Šime Radulić, Arsen Ivić, Miro Marušić, Ivica Juričić, Zdravko Turk, Emil Gračan, Sergio Rabar i Mile Biondić. Usvojen je zaključak da se odmah pristupi vojnim pripremama za obranu grada, određen je plan rada i podijeljeni zadaci.

Realizacija tih zaključaka sa sastanka održanog 15. lipnja 1991. tekla je presporo, pa se 24. kolovoza 1991. u Izvršnom vijeću Općine Rijeka održao novi sastanak na kome su bili prisutni Slavko Linić, Mladen Vukelić, Dušan Širola i Šime Radulić.

Tada je donesena odluka da se odmah aktivira Ratni štab Teritorijalne obrane, kao i da se Šime Radulić postavi za zapovjednika Ratnog Štaba TO.

Brigada »Vitomir Širola-Pajo«

U nekoliko dana, od 25. do 27. kolovoza formirani su Ratni štab i zapovjedništva jedinica za obranu Rijeke koji su bili sastavljeni od časnika i dočasnika koji su obnašali dužnost u Zapovjedništvu Brigade TO »Vitomir Širola-Pajo« i drugih jedinica iz ustroja TO-a. Tada je napisana i zapovijed za obranu u kojoj su potanko definirani zadaci novoustrojenih postrojbi. Zapovijed je odobrio general Darko Puhar iz Kriznog Štaba za Primorsko-goransku županiju i on je 28. kolovoza za zapovjednika obrane Rijeke imenovao Šimu Radulića, koji se sa svojim kolegama i suborcima prisjeća turbulentnih i opasnih vremena kada je sve počelo.

– Brigada Teritorijalne obrane »Vitomir Širola Pajo« bila je najbolja jedinica Teritorijalne obrane u bivšoj Jugoslaviji i bila je postrojba iz koje su se najvećim dijelom regrutirali svi branitelji koji su ušli u sastav jedinica za obranu Rijeke. Danas, 25 godina kasnije, zbog povijesnih činjenica, to treba naglasiti. Osigurali smo preuzimanje vojarni od JNA na širem području Rijeke bez većih žrtava, sačuvali smo Rijeku, ljude i imovinu od mogućeg ozbiljnog razaranja, te postupno obučavali i naoružavali braniteljske jedinice na temelju čega su kasnije i formirane riječke postrojbe Hrvatske vojske. Naša je strategija bila jednostavna: tTko na kraju završi bez rušenja i bez mrtvih bit će pobjednik, ističe Radulić.

Smotra u »Lovorki Kukanić«

Smotra novoformiranih jedinica obavljena je od 2. do 5. rujna 1991. u Omladinskom naselju »Lovorka Kukanić« na Rujevici, odazvalo se 88 posto pozvanih i na postavljeno pitanje o spremnosti na obranu RH i Rijeke, samo 18 od ukupno 6.700 ljudi, nije bilo spremno za obranu. Nakon toga postrojbe su popunjene do punog sastava i otpočelo se sa uvježbavanjem zapovjedništava i postrojbi tako da su do 25. rujna postrojbe Ratnog štaba bile formirane u brigadu sa četiri bataljuna.

Formirana je i četa za protudiverzantsku borbu, pionirsko-inženjerska četa, zaštitna četa Vojne policije, jedinice protuzračne obrane koju su činile radničke baterije 3. maja, Torpeda, Ine, Luke, Vulkana, »Viktora Lenca« i Brodogradilišta Kraljevica. Formirana su i dva odreda ronilaca za podmorska djelovanja, prateća četa (mitraljezi, minobacači i topnici), te stražarske jedinice za kontrolu teritorija (Zamet, Kozala, Brajda, Sušak, Kastav, Cernik-Čavle, Kraljevica-Krnjevo, Škrljevo i Hreljin). Od Radničkih baterija protuzračne obrane formiran je na Katarini 27. studenog 1991. 101. Laki artiljerijski puk protuzračne obrane, koji nakon toga odlazi pod nadležnost Operativne zone i prerasta u 203. brigadu PZO.

Odluka o selektivnom pristupu oslobađanju vojarni nakon što je predsjednik Franjo Tuđman preinaćio naredbu o napadu na kasarne JNA, pokazala se na kraju odličnom, jer je cilj ostvaren bez žrtava, a pritom su izvučene značajne količine oružja.

Na Grobniku i Katarini je 13. listopada 1991. došlo do eksplozija u skladištima koja su bila pod kontrolom JNA i zatim se pristupilo izvlačenju naoružanja. Nakon eksplozije vojnih skladišta u Zahumu, u kojima je bilo uskladišteno i naoružanje TO-a već 14. listopada otpočelo je izvlačenje oružja i njegovo prevoženje u vojarnu Draga koja je još bila pod kontrolom JNA.

Važan posao odrađen je u organizaciji bjegova kamiona s oružjem i opremom iz kolone unatoč pratnji vojne policije. U gužvi koja bi se stvorila ti kamioni bi završavali u Profesionalnoj vatrogasnoj jedinici Grada Rijeke, u Brodogradilištu »Viktor Lenac« i postrojbama MUP-a. Prijelomni trenutak bilo je preuzimanje kasarne Draga, koja je prethodno bila minirana, te je zbog toga pažljivo pripremljena cijela akcija. Dragi je prvo odsječena telefonska veza, a onda je Šime Radulić u vojarnu došao »opremljen« motorolom, radi pregovora o predaji i napuštanju vojarne od strane JNA.

Preuzimanje Drage

– U Dragi su me poznavali zbog čestih dolazaka s teretom iz Zahuma. U jednom noćnom obilasku Drage vidio sam da je naoružanje u skladištima ponovno minirano i odmah o tome obavijestio Krizni štab, a Slavko Linić generala Marijana Čada. Nas trojica obišli smo skladište nakon čega je Čad naredio zapovjedniku stražarske jedinice da razminira skladište. Da bi izbjegli ponovno miniranje Drage i spriječili moguće žrtve u naselju planirao sam akciju osvajanja skladišta i dao nalog za mobilizaciju specijalne čete koju smo naoružali oružjem izvučenim iz Zahuma. Postrojba je prethodno obučena, pa je 9. studenog u 15 i 30 sati specijalna četa ojačana oklopnim vozilom »Hrvatina« opkolila skladište Draga.

Vrijeme napada odredio sam u 16 sati. Prethodno je vojarni odsječena telefonska veza s nadređenom komandom u kasarni Trsat. Ja sam ušao u Dragu, a istovremeno je Linić došao na uobičajeni sastanak sa Čadom. Nas dvojica imali smo radio vezu preko motorole. Nakon kratkog razgovora sa zapovjednikom straže rekao sam da sam došao preuzeti skladišta i da bi bilo dobro da to učinimo na miroljubiv način i spriječimo obostrane žrtve, jer će u 16 sati naše snage napasti skladišta. Poslije psovki i prijetnji da će me ubiti, a bio sam bez ikakvog oružja, on je bezuspješno pokušao uspostaviti telefonsku vezu sa Trsatom.

Zatim mu je stražar preko poljskog telefona javio da je pred ulazom borbeno oklopno vozilo i neprijateljski vojnici. Predložio sam da preko moje motorole uspostavimo vezu sa Trsatom što je na kraju prihvatio. Neizvjesnost je trajala 20-tak minuta, a zapovjednik straže dobio je od svoje nadležne komande nalog da preda skladišta. Naši vojnici ušli su u vojarnu, postrojili smo stražarsku jedinicu JNA, pretresli svakog vojnika i pod pratnjom ih sproveli do kasarne Trsat. Tim naoružanjem iz vojarne Draga kasnije su naoružane sve postrojbe za obranu Rijeke uključujući i jedinice Operativne zone Rijeka, a dio je poslan i na druga područja Hrvatske, ističe Radulić.

Granate s Pulca

Nakon toga je po sličnom scenariju, temeljem dogovora Kriznog štaba i JNA, uslijedilo preuzimanje vojnih objekata u Studeni (18. studenog), Pulcu (20. studenog), staroj školi Klana (22. studenog), skladištu Lisac (23. studenog), vojarni Klana (24. studenog), vojarni Katarina (27. studenog) i vojarni Trsat (10. prosinca). Kasarne su u Rijeci prestale postojati. Paradoks toga vremena bila je činjenica da mnogi Riječani nisu gotovo bili ni svjesni da se svuda oko njih odvija ratna drama. Zaslugom toga što razaranja, srećom, nije bilo.

Iza nekih preuzetih vojnih objekata ostale su mine i ogroman rizik da se što brže to opasno naoružanje ukloni. Ostala pronađena oprema i naoružanje spasilo se i iskoristilo u obrani Hrvatske. Kako se prisjeća načelnik inženjerije Zdravko Turk bila je riječ o čak 10.000 minsko-eksplozivnih naprava koje je trebalo pregledati i ukloniti ili dati na daljnju upotrebu i reparaciju.

– Morali smo spašavati sve što se spasiti dalo, a pogotovo naoružanje, jer nigdje nije bilo ničega. To su bili najopasniji trenuci, jer se u svakom trenutku mogla dogoditi nesreća. Ono što nije bilo za upotrebu uništavalo se na Grobniku, svaki dan u točno određeno vrijeme. Počeli smo na jednoj livadi, a na kraju je tamo nastao pravi krater.

Jedan od najvažnijih trenutaka u obrani Rijeke dogodio se 13. rujna 1991. na sastanku Kriznog štaba Općine Rijeka na kojem se raspravljalo o ultimatumu hrvatske Vlade i predsjednika Tuđmana po kojemu se moralo napasti kasarne JNA na Katarini, u Dragi, na Trsatu i u Klani. Na burnom sastanku su bili Ivica Račan i tadašnji ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, kojima se svojim stavovima suprotstavio Šime Radulić.– Ivica Račan i Stjepan Ivanišević su nam prenijeli naređenje Vlade i predsjednika Tuđmana da moramo napasti sve kasarne JNA po svaku cijenu. Takvo naređenje sam doživio kao ultimatum državnog vrha i u razgovoru sam obrazložio odnose snaga, obavještajnu situaciju i raspored artiljerijskog oružja na Trsatu, Katarini i Klani (tenkovi), kao i o odabranim ciljevima za koje su već izračunati elementi gađanja i našim snagama koje nisu raspolagale potrebnim naoružanjem. Zaključio sam da je to politička, a ne vojna odluka, donesena na osnovu procjene odnosa snaga. Kazao sam da ne želim snositi odgovornost zbog takve odluke i ponudio Račanu da on potpiše zapovijed za napad na kasarne koju sam napisao. S mojom odlukom složili su se prisutni članovi Kriznog štaba. Nakon dugotrajnog uvjeravanja i prepucavanja koje je uslijedilo, obje strane su ostale pri svom stavu, a Račan je naposljetku rekao da idemo s njim u Zagreb na Pantovčak kod predsjednika Tuđmana. Dok je Račan bio kod predsjednika Tuđmana, mi ostali smo čekali na rezultat njihovog razgovora i nakon otprilike sat i pol vremena Račan je kazao da je Tuđman prihvatio našu odluku i potvrdio da se na teritoriju RH trebaju selektivno voditi operacije osvajanja kasarni. Na povratku u Rijeku zaključio sam da je tog dana sačuvana Rijeka, govori Šime Radulić.Kakva je opasnost prijetila, najbolje oslikava podatak da se samo iz vojarne Katarina mogla gađati cijela Rijeka i okolica haubicama od 155 mm i minobacačima 120 mm, kao i da je samo jedan pogodak u spremnike Dine mogao izazvati ekološku i humanitarnu katastrofu. Prijetilo je i oko 50 tenkova u Klani, kao i topovnjače usidrene na Kvarneru, te zračni udari jugo-zrakoplovstva, dok je s druge strane bila tek ustrojena vojska sa svega 120 ljudi s minimalnim naoružanjem, uglavnom pištoljima i puškama iz lovačkih društava.

Na Pulcu je nakon eksplozija i miniranja jedno skladište bilo puno sanduka sa granatama za haubice od 155 mm na koje je pala betonska ploča stropa i pritisnula ih, te djelomično polomila gornji red sanduka. Nitko nije znao što će se desiti kad nešto počnemo izvlačiti iz tog polomljenog reda sanduka, a bili smo pod pritiskom da počnemo što prije s dostavljanjem na ratišta granata kojih nije bilo. Dogovorili smo da svi branitelji odu na gađanje s Pulca, a ostao je samo jedan odred od 6 do 7 ljudi s kojima smo granate počeli izvlačiti. Vodio nas je ogromni entuzijazam. Rizik je bio velik, ali je na kraju sve dobro završilo i drugi dan granate su natovarene na kamione i otpremljene na ratišta, govori Turk.

Kontraobavještajni rat

Načelnik za obavještajne poslove Ljubomir Mičetić naglašava kako je u to vrijeme izuzetno važna bila dobra suradnja sa svim postojećim strukturama u zoni odgovornosti, što se naročito odnosi na MUP i Centar za obavješćivanje. Informacije su se prikupljale i suradnjom sa susjednim gradovima, važni su bili i obavještajni podaci iz Pule o svakodnevnom polijetanju borbenih aviona JNA na zadatke bombardiranja hrvatskih gradova, kao i o praćenju eventualnih aktivnosti jugo-specijalaca stacioniranih na aerodromu. Iz Ilirske Bistrice stizale su informacije o tenkovima, artiljeriji i ostalim borbenim vozilima i ljudstvu jugo-armije, koji su tu zastali na putu prema Rijeci nakon rata u Sloveniji.

Važna izvješća stizala su i s obavještajno-izviđačkih punktova o prolazu jugo-ratnih brodova kroz Vela i Mala vrata, a od građana Rijeke niz zapažanja i obavijesti, koje su upotpunjavale kompletnu sliku obavještajnih podataka.

Važan posao je odrađen i na čuvanju raketne topovnjače »Kralj Petar Krešimir IV.« u Brodogradilištu Kraljevica, govori Kolić. Brod se čuvao mjesecima od mogućih napada s kopna i mora, kao i iz zraka. Stražarilo se konstantno, provjereni su svi radnici u škveru, ronioci su danonoćno i neprestano dežurali, ronili svakih sat vremena, a ophodni brod tadašnje Carinarnice Rijeka stalno je 24 sata kontrolirao akvatorij Kraljevice. Bilo je dojava o diverzantskim ekipama JRM-a koje su povremeno »nestajale« iz svojih stalnih baza, a koje su bile specijalno obučene za tajna djelovanja.– Tada smo svi danonoćno bili na nogama. Srećom, topovnjača je sačuvana i postala izuzetno važna za daljnji slijed događanja na hrvatskom Jadranu. Nedavno su u jednom dokumentarnom filmu na HRT-u posvećenom počecima i razvoju HRM-a spominjali baš tu topovnjaču i konstatirano je da je ona, nakon ulaska u operativni sastav HRM-a, kao u to vrijeme moderan i vrhunski naoružani brod, kojem jugo-mornarica nije mogla parirati, promijenila odnose snaga na Jadranu. Topovnjaču smo čuvali od rujna 1991. sve do 20. ožujka 1992. kada je predsjednik Tuđman došao na njeno porinuće, ističe Kolić.

Načelnik za sigurnost Jasenko Kolić smatra da je pitanje sigurnosti samog Štaba kao i svih ostalih jedinica bilo od posebnog značaja. U tom smislu poduzimane su i naređene brojne preventivne mjere sigurnosti u jedinicama i njihovim zapovjedništvima, kojima se uspjelo postići da do odlaska JNA iz Rijeke nije bilo većih šteta nanijetih s njene strane. Valja podsjetiti, da su se u vrijeme formiranja Štaba i njegovih jedinica u Gradu Rijeci još uvijek nalazile sve strukture JNA, a poseban problem bile su njezine sigurnosne i kontraobavještajne službe (KOS, Vojna policija i dr.) sa suradničkom mrežom koje su slobodno cirkulirale Rijekom i okolicom.

– Treba znati da je Pričuvni sastav i Ratni štab TO-a za obranu Rijeke bio formalno od prvih dana ilegalna pobunjenička formacija, vojna snaga države u nastajanju koja tada službeno još nije bila priznata. Svaki pripadnik riskirao je mnogo ukoliko bi se dogodio najcrnji scenarij. Ja sam primjerice stalno dobivao poruke i prijetnje telefonom da ću sutra biti sahranjen i slične poruke.

Pomoć riječkih tvrtki

Zamjenik zapovjednika za logistiku Vladimir Vuković i zapovjednik komande stana Dinko Tamarut se pak prisjećaju koliko su značajnu logističku i svaku drugu pomoć pružile brojne riječke tvrtke. Transjug, Luka, »Lenac«, Metis, 3. maj, Brodogradilište Kraljevica, RIO Rijeka, Vulkan, Konstruktor, »Benčić«, Čistoća, »Rade Končar«, Dina, Transadria, Torpedo, Ina, sve je teško i pobrojati. Već tada je bila formirana prava logistička postrojba sa svim propisanim segmentima, preteča buduće 203. Logističke baze. Neke od tih riječkih tvrtki danas nažalost više i ne postoje. Dogodilo se, da mnogi branitelji, koji su otišli na ratišta, kasnije nisu ni imali »svoje« nekadašnje tvrtke u koje bi se mogli vratiti.

Načelnik tehnike Miro Marušić naglašava da je dinamika formiranja ratnih postrojbi Grada Rijeke išla uhodano i u primjerenim rokovima bez ikakvih problema oko spremnog odaziva pozvanih na mobilizaciju. Jedino što je nedostajalo, bilo je adekvatno naoružanje.– Ako se izuzme posao odrađen oko formiranja ratnih postrojbi, najvažnije angažiranje mobiliziranih pripadnika TO-a dogodilo se 13. listopada 1991. i u narednih nekoliko dana. Skoro istovremeno došlo je do eksplozija u skladištima na Pulcu i Zahumu u kojem je bilo skladišteno pripadajuće naoružanje tadašnjih jedinica TO-a, ali pod strogim nadzorom JNA. Te noći pod stalnim eksplozijama vatrom zahvaćene municije i minsko-eksplozivnih sredstava, u suradnji sa specijalcima MUP-a, riječkim vatrogascima i vozilima radnih organizacija spašavalo se naoružanje TO-a. Preostalo naoružanje TO-a došlo je u naše ruke prilikom zauzimanja vojarne Draga 9. studenog, a tada je zaplijenjeno i ostavljeno naoružanje JNA. Upravo vojnom opremom i naoružanjem iz vojarne Draga naoružane su sve postrojbe operativne zone Rijeka, a dio je upućen na ostale bojišnice u Zadar, Šibenik, Karlovac, Osijek, za 118. brigadu HV-a i druge postrojbe, ističe Marušić.

Sve važne zadaće i događaje u životu jedne postrojbe teško je nabrojati. Provodila se i obuka jedinica na Platku, koja je završila s bojevim gađanjem na Kovačevu (Grobničko polje), obuka jedinica u vojarni Klana, kao i sigurnosni i inženjerijski pregled svih preuzetih vojarni uključivši i poznate podzemne hodnike na Sv. Katarini. Ustroj protuzračne obrane bio je posebno važan, jer se djelovanjem PZO-a osujetio napad četiri zrakoplova JNA da ostvare ciljeve napada na području Urinja i Rafinerije nafte. Naši sugovornici ističu kako su bili samo dio mnogih Riječana patriota koji su dragovoljno preuzeli, u kriznim i opasnim vremenima, odgovornost za organizaciju i vođenje jedinica do konačnog oslobođenja Rijeke i RH od agresije. Svi oni, kao i riječke tvrtke, mogu se s ponosom prisjećati tih dana i mjeseci kada se Rijeka vlastitim snagama uspješno vojno organizirala, obranila i sačuvala od razaranja.

U povijesti trajno ostaje upisano da je Pričuvni sastav i Ratni štab TO-a za obranu Rijeke bio poluilegalna formacija, vojna snaga države koja službeno nije bila priznata i to sve do 15. siječnja 1992. kada je položena prisega u vojarni na Katarini. U suradnji s MUP-om, Centrom za obavješćivanje i drugim brojnim tijelima i pojedincima, Zapovjedništvo pričuvnog sastava Hrvatske vojske Općine Rijeka uspješno je obavilo časni zadatak obrane Rijeke, te bilo rasformirano nakon formiranja 8. domobranske pukovnije krajem lipnja 1992.