Razgovor s vršiteljem dužnosti predstojnika Klinike za pedijatriju riječkog KBC-a

Goran Palčevski: Klinika za pedijatriju ne može bez dječje onkologije

Barbara Čalušić

Dosad u mojim razgovorima s Upravom nitko nije dovodio u pitanje bilo kakvu isporuku lijekova ili potrošnog materijala. S druge strane, normalno da je bilo govora da u današnje vrijeme treba što racionalnije poslovati. No, kvaliteta pritom ne dolazi pod upitnik



Na mjesto vršitelja dužnosti predstojnika riječke Klinike za pedijatriju početkom ovog tjedna imenovan je doc. dr. Goran Palčevski. On je treće ime na čelu ove klinike u manje od tri godine koje se pak mogu opisati kao razdoblje velikih turbulencija, počevši od narušenih međuljudskih odnosa pa sve do stavljanja pod upitnik liječenja teško bolesne djece. Palčevski je i prvi predstojnik koji je u Kliničkom bolničkom centru Rijeka izabran zahvaljući izmijenjenom statutu bolnice koji ravnatelju daje maksimalne ovlasti kod imenovanja i smjena svojih suradnika.


Na ovo ste mjesto postavljeni kao vršitelj dužnosti. Do kad vaš mandat formalno traje?


– Dok ne bude raspisan natječaj za predstojnika Klinike za pedijatriju. Dakle, dok ne bude raspisan natječaj za puni mandat, a to je koliko sam shvatio, u vrijeme raspisivanja natječaja za sva ostala predstojnička mjesta, odnosno u proljeće iduće godine.


Previsoke tenzije




Dolazite na predstojničko mjesto s ove klinike za razliku od vašeg prethodnika čiji dolazak na Kliniku za pedijatriju nije dočekan s oduševljenjem. Očekujete li podršku vaših kolega koja je u slučaju vašeg prethodnika izostala?


– Kada me je ravnatelj pitao bih li se toga prihvatio, moja prva želja je bila kontaktirati s kolegama da vidim kako oni na to gledaju. Velika većina reagirala je pozitivno i podržali su tako nešto. Bez te podrške ja se ne bih prihvatio ovoga mjesta. Moje je mišljenje da pojedinac ne može sam ništa, a kolektiv može sve. Pomoć kolektiva kojem sam na čelu mi je potrebna ako želimo napraviti nešto u cijeloj priči. Sam čovjek u ovako složenom sustavu kao što je tercijarna zdravstvena, ne može apsolutno ništa.  


 Kako kolektiv može promijeniti stanje na Klinici za pedijatriju? Naime, stječe se dojam da se u ovom slučaju više pažnje posvećuje međuljudskim odnosima i manjku sredstava, a tek onda liječenju djece. Koja je vaša strategija? – Ovdje su tenzije predugo bile previsoke. Mislim da se rad u bolnici mora odvijati u miru te da je pacijentima potreban mir. Posebno je potreban mir djeci, a posebno mir djeci na hematoonkologiji ako ćemo govoriti u kontekstu u kojem se ova klinika u posljednje vrijeme najčešće spominjala. Vratimo mir, upoznajmo javnost, ali bez njezinog zlonamjernog upletanja. Kako mislite zlonamjernog upletanja javnosti? – Krivo rečeno. Ne mislim na medije, ne mislim na roditelje, nego da u nekom trenutku netko nešto krivo izvuče iz konteksta. I da u tom trenutku to može krivo iskoristiti. Vrlo često radite pod velikim emotivnim pritiskom. Roditelji su osobito pod još većim emotivnim pritiskom u takvom slučaju. Roditelji, među njima i ja kao roditelj, u nekim trenucima ne mogu racionalno donositi odluke. Ja ih apsolutno razumijem i zato mislim da smo mi kao profesionalci tu da im objasnimo i razjasnimo nedoumice koje će se možda pojavljivati.  Mislite da je u posljednjem slučaju s dječjom hematoonkologijom doista zakazala komunikacija? – Loša komunikacija je bitan izvor nesporazuma. U lošoj komunikaciji ni iz čega možete napraviti veliki problem, a s dobrom komunikacijom veliki problem može te riješiti ili barem objasniti izravnom komunikacijom.


Najteži pacijenti na jednom mjestu


Koji su vaši planovi kao predstojnika Klinike za pedijatriju?– Za početak pokušali bismo na zadnjem katu poliklinike stacionirati svu najteže bolesnu djecu. S jedne strane bi bila hematoonkologija i intenzivna te na mjestu dojenačkog odjela postintenzivna njega. Blizu bi bila i sva potrebna dijagnostika, da ne bude više šetnje po kiši i lošim vremenskim uvjetima. Što se tiče stručnog napretka, mi smo u jednoj velikoj turbulenciji. Nama je u posljednje četiri godine s klinike otišlo 12 specijalista. Od tih 12 većina ih je otišla u mirovinu, jedan je preminuo, a troje je otišlo u rodilište. Došlo nam je dvoje novih istovremeno. To su zahtjevne situacije, tu nastaju problemi i normalno je da takve stvari rezultiraju pojačanim tenzijama. Ne hvalim svoje kolege, ako kažem da su oni svojim pojačanim zalaganjem učinili puno dobra za djecu, bez gledanja na vrijeme i plaća li im se to. I po tom pitanju potrebno je osmisliti daljnju strategiju.


Financijski minimum


Slučaj hematoonkologije vezan je uz nedostatna sredstva klinike koja su daleko manja od potreba. Vaš prethodnik govorio je da je 350.000 kuna mjesečnog paušala klinike daleko od minimuma za njezino funkcioniranje koji bi trebao biti 600.000 kuna.– Budžet koji spominjete bio je spomenut kao aproksimativni budžet. U kasnijim kontaktima iskristaliziralo se da 350.000 kuna nije budžet klinike, nego da će se moći i da se raspolaže s više novca. Dosad u mojim razgovorima s upravom nitko nije dovodio u pitanje bilo kakvu isporuku lijekova ili potrošnog materijala. Normalno da je bilo s druge strane govora da u današnje vrijeme treba što racionalnije poslovati. No, kvaliteta pritom ne dolazi pod upitnik. Dobro, koliki je financijski minumum za normalno funkcioniranje Klinike za pedijatriju?– Limiti se određuju prema izvršenim i fakturiranim uslugama, pa je tako određen i naš limit. Na zadnjem sastanku stručnog kolegija Klinike na kojem je bio prisutan ravnatelj i njegov pomoćnik za financije, spominjao se iznos od 600.000 kuna. Želite reći da taj iznos nije nikad ni bio upitan?– Činjenica je da smo mi kao sustav izloženi neplaniranim izdacima. Samo ću spomenuti da je u zadnja dva mjeseca na kliniku primljeno osmero nove djece s malignim bolestima. To su veliki izdaci. Možete planirati, a to profesorica Roganović radi izuzetno dobro, no sigurno je i da se dogodi neka neplanirana komplikacija koju opet treba liječiti na odgovarajući način. Želja nam je da se to liječi na isti način kao što se to radi, primjerice, u Zagrebu. Mislim da će to ići u pravom smjeru i bez problema.   

Ništa o mobbingu


Dječja onkologija u posljednje vrijeme postaje na neki način okosnica sukoba oko dječje bolnice, pa i šire. Kakav je vaš odnos prema tom odjelu i, s obzirom da se stalno provlači priča o njegovom gašenju, koliko je ona za početak potrebna klinici kojoj ste na čelu?– I za početak i za kraj: dječja onkologija je conditio sine qua non. To je nešto bez čega ova klinika ne može i ne želi ostati. To nije mišljenje Gorana Palčevskog, nego mišljenje svih liječnika na klinici i u bolnici. To je preduvjet da Klinika za pedijatriju opstane u okvirima u kakvima je sada. No, činjenica je da taj odjel puno troši?– Što znači da puno troši? Bi li trošak bio manji da svi roditelji i djeca moraju putovati u Zagreb? Ja mislim da ne bi. Troškovima liječenja tako bi se pridodali troškovi transporta i boravka. Što je s navodnim mobbingom nad medicinskim sestrama na tom odjelu o kojem govori glavni bolnički sindikat?– Ne znam ništa o tome. Stalno se spekulira da vas je ravnatelj kao SDP-ovca imenovao da bi učvrstio svoju političku poziciju?– To morate njega pitati. Ja mislim da pitanje imenovanja predstojnika ne bi trebalo biti političko pitanje. To je moje osobno mišljenje i mislim da to u mom slučaju nije bio presudan faktor.