Kako to, kako to

APSURD Od aviona i LNG-a do “3. maja”, Vlada niže fijasko za fijaskom. A podrška joj je – sve veća

Jagoda Marić

Foto arhiva NL / PIXSELL

Foto arhiva NL / PIXSELL

U svakoj demokratskoj zemlji u kojoj Vlada ovisi u uspjehu svoje politike, pa i u Hrvatskoj u nekim drugim vremenima, ovo bi bilo i više nego dovoljno da se razgovara o opstanku te Vlade ili barem o nužnosti rekonstrukcije i odlaska pojedinih ministara. No, nakon svega toga parlamentarna većina koja podržava vladu Andreja Plenkovića je početkom ove godine još i veća



ZAGREB U manje od mjesec dana, pred kraj prošle godine, propadali su jedan za drugim Vladini veliki projekti, postalo je jasno da od kupnje vojnih zrakoplova neće biti ništa, kao i to da za zakup plutajućeg LNG terminala nitko nije zainteresiran, pa se na natječaj morala prijaviti državna tvrtka Hrvatska elektroprivreda, ali njezina prijava ne može učiniti taj projekt isplativim.


Te loše vijesti prestizale su druge jednako loše, Ina je objavila da zatvara rafineriju u Sisku, a prije izbora strateškog partnera za Uljanik bilo je jasno da mora početi procedura oko pokretanja stečaja u »3. maju«. U svakoj demokratskoj zemlji u kojoj Vlada ovisi u uspjehu svoje politike, pa i u Hrvatskoj u nekim drugim vremenima ovo bi bilo i više nego dovoljno da se razgovara o opstanku te Vlade, ili barem o nužnosti rekonstrukcije i odlaska pojedinih ministara. No, nakon svega toga parlamentarna većina koja podržava vladu Andreja Plenkovića je početkom ove godine još i veća, fijasko spomenutih projekata, na koje je potrošila gotovo dvije godine, nije joj nimalo naštetio.


Traljav rad vlasti 


I gradnja LNG terminala i odluka o tome hoće li Hrvatska nabavljati zrakoplove i time sačuvati svoje ratno zrakoplovstvo, ali i odluka o budućnosti Inine rafinerije u Sisku, kao i stabilnost o održivost konstrukcije u kojoj je Uljanik preuzeo »3. maj« – problemi su koje je Plenkovićeva vlada naslijedila od prethodnika. Iako se nekoliko prethodnih Vlada mučilo s time kako s najmanje političkih posljedica isplivati iz tih situacija, premijer Plenković i njegova Vlade ponašali su se ipak kao da za sve to postoje lagana rješenja, ali ih njihovi prethodnici nisu znali ili nisu htjeli primijeniti.




Sadašnja je Vlada od početka mandata slala poruku da nakon godina zapuštenosti ponovo jača Hrvatsku vojsku, vraća je u vojarne u nekoliko hrvatskih gradova, poput Pule ili Vukovara i naravno moderno je oprema. Kako je moderna opremljenost iznimno povezana s financijskim mogućnostima, tako je i Hrvatska svoje zrakoplovstvo morala opremiti starijim avionima, ali se nadala da će barem oni biti moderno opremljeni. Odlučila se za kupnju američkih zrakoplova od Izraela i javnost se u raspravi o tome vrijedi li dati milijarde kuna za zrakoplove stare 30 godine nije stigla baviti time može li Izrael Hrvatskoj prodati američke avione u koje je ugrađena njihova oprema. Već tjednima razglaba se o tome tko je što trebao znati, jesu li Izraelci trebali osigurati prethodni dogovor s Amerikancima, i jesu li zapravo oni podbacili. I možda su doista bez prethodnog dogovora sa SAD-om Izraelci odlučili Hrvatskoj prodati nešto što ne mogu ili ne smiju, ali hrvatskim biračima nije odgovorna izraelska nego hrvatska vlast. I ona je jedina koja je morala znati svaki detalj u trenutku kad je odlučila kupiti te avione, posebice jer za razliku od prethodnika, kako tvrde, jačaju sigurnost i stabilnost države. Zasad se čini da to rade prilično traljavo, i pritom dodatno sramote državu.


Zakazale vještine 


Međunarodnom položaju Hrvatske, ali i njezinoj energetskoj neovisnosti, trebao je pridonijeti i plutajući LNG terminal. Da bi ga gradila, Vlada je suspendirala neke ovlasti lokalne sredine i na kraju se opet osramotila. Nitko, ali baš nitko nije zainteresiran za plin koji bi stizao preko tog terminala, osim državne tvrtke HEP, i samo bi naivni povjerovali da je ta kompanija odlučila javiti se na natječaj koji će joj osigurati skuplji plin bez Vladinog poguranca. Brojne europske zemlje koje su se spominjale kao zakupci ostale su nijeme na poziv da se jave na natječaj. Država čiji su čelni ljudi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i premijer Plenković došli iz Ministarstva vanjskih poslova i koji su nakupili desetljeća iskustva u diplomaciji pokazala se slaba na međunarodnom planu u oba spomenuta slučaja čak i za tako malu državu kao što je Hrvatska. Ta dva slučaja, na žalost, upućuju na to da hrvatska administracija ni na političkoj, ali očito ni na visokoj službeničkoj razini nema kapacitete koje mora imati država koja se upušta u tako osjetljive i za nju velike projekte.


Zakazale su diplomatske vještine i kad je u pitanju opstanak sisačke rafinerije, koju mađarski MOL, najveći vlasnik Ine želi već godinama ugasiti. Jednako srčano kako su prije dvije godine najavljivali da neće dopustiti njezino gašenje, ministri iz Plenkovićeve vlade danas objašnjavaju kako je to bila poslovna odluka Ine koja očito nije imala alternativu. Da u Vladi zapravo olako shvaćaju sve te velike projekte i probleme, najbolje se pokazalo prije malo više od dvije godine kad je na Badnjak 2016. godine premijer Plenković najavio da će Hrvatska otkupiti od MOL-a udio u Ini. Tada je bilo jasno da u Vladi ne razumiju koliko je to veliki pothvat i da bi ga izvela i vlast prije njih u želji da skupi političke poene da je to bilo ikako moguće.


Dokaz slabe države 


O ovim velikim podbačajima vlasti u Vladi nitko ne želi službeno govoriti, posebice kao o primjerima koji oslikavaju kako se vode važni državni projekti. No, naši sugovornici neslužbeno priznaju da se na njih može gledati kao na totalne neuspjehe, naročito kad se uzme u obzir da i LNG terminal i kupnja zrakoplova govore i o odnosima Hrvatske i SAD-a. I dok jedni ističu kako Vlada mora priznati poraze, iako je učinila sve, drugi ističu da bi se možda moralo raspravljati o tome koliko je hrvatska administracija, bez obzira na to tko joj je na čelu, sposobna u izgurati projekte koji su važni za državu. Dodaju da su i LNG terminal, i kupnja zrakoplova i gašenje sisačke rafinerije dokaz slabe države, i da ništa ne bi bilo drukčije da Hrvatsku vodi neka druga vlada te da je najgore što se takvo stanje ne može brzo mijenjati. Najviši službenički stručni kadar totalno je »potopljen« u dva i pol desetljeća lošeg kadroviranja i nikakva vlast, koliko god bila snažna i sposobna, u takvoj situaciji ne može nadomjestiti njihov rad, objašnjenja su naših sugovornika koja bi trebala po njihovom mišljenju ići Vladi u prilog.


Uljanik je pak jedini slučaj u kojem bi Vlada na kraju možda mogla dobiti rasplet koji želi. Slučaj je to koji je sadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat dobio u ruke tek u svibnju i od prvog je dana jasno da mu se ne sviđa opcija u kojoj ta kompanija prolazi restrukturiranje uz Kermas energiju Danka Končara. Sada je Končar otpao i Vlada je dobila priliku pronaći novog partnera za Uljanik, no pitanje je koliko još ima vremena i koliko je uopće ozbiljan interes drugih ulagača te hoće li išta ostati od gradnje brodova u Rijeci i Puli dok se ne izabere novi partner i dok on s upravom ne osmisli i Europskoj komisiji preda novi plan restrukturiranja, koji onda mora dobiti odobrenje Bruxellesa.