Odeci Jadranskog derbija

Igor Bišćan tek mora dokazati da se može nositi s Kekovom ostavštinom

Marko Cvijanović

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Bišćan mora biti svjestan da ni on, ni njegovi nasljednici, vjerojatno nikad više neće uživati blagodati Kekove komocije. Kek nikad nije morao ići s petoricom juniora na Poljud



RIJEKA I to se dogodilo. Nogometaši Rijeke poraženi su na Poljudu poslije 2.813 dana, što, unatoč tradiciji dugoj više od sedam i pol godina, ne bi toliko odjeknulo da Riječani nisu doživjeli – debakl. »Bijeli« su minule subote ponovili najizraženiji (0:4) prvenstveni poraz od Hajduka na poljudskom travnjaku otkako je HNL-a i u značajnoj mjeri okaljali ugled kluba.


Konačni ishod pritom nije najgore što im se dogodilo, puno upečatljiviji od rezultatskog podbačaja jest način na koji je utakmica izgubljena. Šaptom. Možda će zvučati čudno, ali najbolje što se tijekom najlošijega izdanja pod vodstvom Igora Bišćana dogodilo riječkoj momčadi jest žučna rasprava na rubu fizičkog obračuna pojedinih igrača (Kvržić, Escoval, Župarić) poslije četvrtog pogotka Splićana. Zbog nekih budućih utakmica dobro je znati da je nekome ipak stalo…


Zbog analize antologijskog poljudskog podbačaja treba znati da su rezultatske amplitude u prvom redu svojstvene na psihološkom planu nestabilnim momčadima. Rijeka je u kratkom razdoblju odigrala jednu vrlo lošu (Gorica 0:1), jednu očajnu (Hajduk 0:4) i jednu spektakularnu utakmicu (Inter 7:0). Naravno da svaka momčad igra onoliko dobro koliko joj protivnik dozvoli, ali pristup različitim stanjima Bišćanove momčadi zaslužuje puno više od banalnog paušalnog objašnjenja. Samo Bišćan zna što se od subote do subote događalo s igračima koji su protiv Intera uputili 26 (!?), a protiv Hajduka jedan (!?) udarac prema suparničkim vratima. Istina je pritom po običaju negdje u sredini.


Priprema utakmice




Niti je Rijeka tako goropadna da se može poigravati sa svojim protivnicima kao što je to bio slučaj s Interom, niti je tako loša da bi se na terenu raspadala kao protiv Hajduka. Naravno da nije isto povesti 3:0 u smiraju prvoga poluvremena iz darovanog jedanaesterca i steći igrača više (Čelikovićevo isključenje), i primiti gol u drugoj minuti susreta, ali karakter jedne momčadi nerijetko se očituje baš u (ne)povoljnim okolnostima jedne ili više uzastopnih utakmica. Taman kad se očekivalo da će, poslije velikogoričkog podbačaja i rujevičkoga preobražaja, u osjetljivom razdoblju sezone napraviti svojevrstan iskorak za kormilom Rijeke, Bišćan se na Poljudu neobjašnjivo poskliznuo i vratio svojim počecima na Rujevici, obilježenih nepovjerenjem javnosti i sržbom najradikalnijih navijača, koji mu nisu oprostili neke grijehe iz igračkih dana. Nekoliko je razloga.


Na stranu objektivne okolnosti (odlasci, ozljede) zbog kojih nije mogao standardizirati momčad, poljudski podbačaj treba ponajprije promatrati kroz prizmu promašene Bišćanove pripreme utakmice, što se u prvom se redu očituje u vidu angažmana najboljega igrača (Pavičić) i najboljega strijelca (Puljić). Prvi je ostao na klupi, drugi ostao (pre)daleko od protivničkih vrata. Prekasno je Bišćan shvatio da je pogriješio, logične kadrovske (Čolak/Pavičić) i taktičke (Čolak/Puljić) promjene dogodile su se (46’) kad je Hajduk već vodio 3:0. Neke se uopće nisu dogodile, zbog čega se u konktekstu poraza danas nepravedno spominju taktički propusti najmlađega prvotimca. Ne može i ne smije samo osamnaestogodišnji Hrvoje Smolčić biti kriv što su svi golovi Hajduka pali po njegovoj strani. Nije, uostalom, sve u taktici.


Duh i tijelo


Više od loše igre njegove momčadi Bišćana poslije poljudske šamarčine mora brinuti stanje duha i tijela pokislih igrača, kojima su glave u podu bile već poslije vodećega pogotka Hajduka. Nogometašima Rijeke noge su se odsjekle u drugoj minuti, poslije koje povratka više nije bilo. Do kraja utakmice tonuli su sve dublje. Sreća je njihova da Hajduk nema ni približno toliko kvalitetnu momčad koliko to sugerira euforija što je preko noći zavladala Poljudom. Zvuči ružno, ali Rijeka je u subotu još i dobro prošla… Bišćan u svakom slučaju što prije mora odgonetnuti zašto su njegovi igrači olako gubili duele i nisu uspijevali pratiti ritam utakmice i je li problem u nogama ili glavama.


Poznati satiričar i kroničar nogometnih zbivanja u Rijeci objavio je poslije subotnjeg poraza na svojoj Facebook stranici fotografiju bivšeg trenera Rijeke, Matjaža Keka, i uz njegov začuđeni pogled i raširene ruke ubacio stripovski oblak citata na kojem je pisalo: »Jednom odu sami u Split i šta oni naprave!?«. Igor Bišćan mora se pomiriti s činjenicom da će ga za kormilom riječkoga prvoligaša vječno pratiti Kekova sjenka, slovenski je stručnjak na Kantridi i Rujevici ostavio predubok trag da bi samo tako bestragom iščeznuo iz sjećanja navijača. Jednako tako Bišćan mora biti svjestan da ni on, ni njegovi nasljednici, vjerojatno nikad više neće uživati blagodati Kekove komocije u danima »beskonačnih« ulaganja predsjednika Damira Miškovića pod »visokim pokroviteljstvom« zaklade Social Sport Gabrielea Volpija. Kek nikad nije bio u situaciji da na Poljud mora ići s petoricom juniora! Zbog svega toga Bišćan u svojim igračima mora probuditi vrijednosti koje se ne mogu kupiti novcem, a sebi i drugima dokazati da se može nositi s Kekovom ostavštinom. Uspije li u tome, može se nadati da će se i po njemu jednoga mjeriti dosezi riječke momčadi.