U raj raširenih ruku

KAD JE BOG SREO DUJU Pisac i redatelj Goran Vojnović piše o ne tako nevjerojatnom scenariju

Goran Vojnović

»Vidiš ih, Duje, kako su nervozni? Ništa gore tim ljudima nego kad ih netko ismijava«, Bog se zadovoljno osmjehivao. »S vragom sam danima pregovarao trebaju li oni doći gore ili da tebe pošaljemo dolje. Kako je ono pisalo na vašim novinama? 'Bogu-mili a ni vragu nisu mrski?' To je baš tako, moj Duje. Dolje te obožavaju. Vraški dobar pjesnik je bio naš Predrag, kažu. Đavolski duhovit.«



Duje je ušao u raj raširenih ruku, spreman da zagrli Svetog Petra i kaže mu: »Pa di si Pero, legendo!«. Pripremio je pjesmicu i recitaciju kako bi nasmijao starog mrguda, ali je zastao vidjevši dobro mu poznata lica. Okrene se i provjeri je li na vratima zaista nacrtan anđelčić, pa još jednom, ovaj put opreznije, proviri unutra. Priljubi se uz vrata sve se nadajući da će iz blizine na glavi anđelčića ugledati neke sitne rogove. Naposljetku razočaran, uzdahne.


»Ako može svaka šuša pjevati na Melodijama Jadrana, igrati u Hajduku ili spavati u Severininom krevetu, onda može svaka šuša i u raj.«


Nisu se ništa manje iznenadila ni dobro mu poznata lica kad su na vratima raja ugledala – njega.




»Zar nije to…« okrenu se Franjo sav nervozan prema Slobi, a ovaj povika: »Feralovac u raju? Nemoguće!«


»Znao sam. Alah navija za Soroša!« očajan potuži se Alija.


»Ili je Bog još veći zajebant od mene ili me netko spektakularno zajebava«, razmišljao je Duje, a onda mu je sinulo. Mosor i Ćićo! Ko bi drugi! Zamaskirali se u Franju i Slobu kao što su se u njih onomad zamaskirali Boro i Viktor, za onu slavnu Feralovu naslovnicu. A jadnog Smoju valjda dopalo da bude Alija.


»Tu su«, mislio je Duje, »tu su, majku im šašavu, smiju mi se ka dva majmuna.«


Ali nikakav smijeh nije čuo, a znao je da bi se Mosorov čuo i da još odjekuje iz redakcije Slobodne Dalmacije. Budući da svaki pošteni novinar sumnja čak i u vlastito poštenje, počeo je Duje preispitivati vlastitu savjest i sjetio se kako je jednom davno na Bačvicama nehotice stao na ručnik slovačkim turistima. I nije im se ispričao.


»Ljudima si gazio po šugamanu«, prigovorila mu kasnije Sandra. »Pisao si pjesmu, kolumnu, šta li, a jadni furešti ti se, tako velikom i čupavom, nisu usudili ništa reći…«


»Ne, to ipak ne može biti to«, prekinuo se Duje. Slovaka mu je stvarno bilo žao, ali što je to da gaziš ljudima ručnike prema tome da gaziš ljude.


»Ne, nismo mi tu zajedno zbog slovačkih ručnika«, zaključio je Duje i istog trena pomislio: »A što ako su krive one Thompsonove Čavoglave?«


Boro ga je, pokvarenjak, nagovorio pa su ih pjevali, ma šta pjevali, od Triglava do Vardara su u sevdah padali dok su ih izderavali. Istina je da su malčice izmijenili tekst, ali što ako Bog ne razumije naški, što ako ne razumije zajebanciju?


»Možda je Bog prepoznao samo melodiju«, pomislio je Duje, »ali opet, što je pjevanje Thompsonovih pjesama u usporedbi s njihovom inscenacijom?«


Polako mu je ponestajalo ideja.


»On je. On je. On je«, tresući se ponavljao je Franjo. »Dežulović se ošišao, samo još Lucić nosi kosu do dupeta!«


»I Teofil! Ne zaboravi, molim te, Teofila«, opomenuo ga je Slobo.


»A Alen Islamović? Kakva je u njega sad kosa?« pitao je Alija.


»Kakav Islamović!? To je Predrag Lucić!!!« histerično je uzviknuo Franjo. »Mi smo te Feralovce pratili, prisluškivali im sve, zastrašivali ih! Mi nismo znali samo kako oni izgledaju, mi smo znali kako će oni izgledati i onog dana kada umru!«


»Trebali ste ih zazidati u most ko mi Stambolića«, reče Slobo.


»Pa da mi se mostovi smiju, a?« odbrusi mu Franjo.


»Vidiš ih, Duje, kako su nervozni? Ništa gore tim ljudima nego kad ih netko ismijava«, Bog se zadovoljno osmjehivao. »S vragom sam danima pregovarao trebaju li oni doći gore ili da tebe pošaljemo dolje. Kako je ono pisalo na vašim novinama? ‘Bogu-mili a ni vragu nisu mrski?’ To je baš tako, moj Duje. Dolje te obožavaju. Vraški dobar pjesnik je bio naš Predrag, kažu. Đavolski duhovit.«


»Izvini, dragi Bože, ali ja tebe ništa ne razumijem«, reče Duje. »Zašto sam ja ovdje? I zašto su ovdje oni?«


»Ti? Ti si tu…«, Bog se zacrvenio. »Ti si tu, jer ja ne znam gdje mi je glava. Pa vidiš i sam što se dolje događa. Ja, priznajem, ne mogu sve ni pohvatati. Eeee, dragi moj Duje, jedan je Bog premalo za taj ludi svijet, a dva su već previše! Ljudska te glupost umori, i sam to dobro znaš. Ti si joj se bar znao smijati, ali za to moraš biti genij kakav si ti, a ja sam… ja sam ipak samo Bog.«


Bog stavi ruku na Dujino rame.


»Vjerovao ti meni ili ne, dragi moj Duje, ja ti uopće nisam znao da je s tobom tako loše… Iskreno rečeno, mislio sam da čovjek koji se onako od srca smije uopće ne može umrijeti, da mu ja uopće ne trebam…«


»Dobro, dobro… A njih trojica?« prekine ga Duje. U mislima se prekorio što prekida Boga.


»Oni su tu zato što«, objasni mu Bog, »ništa ih ne boli kao tvoje šale, dragi Duje. Sve te jadnike najviše razbjesni kad im se netko podsmjehuje. Podsmijeh je pola duševnog zdravlja svake nacije. Druga polovica je Haaški tribunal.«


»Čekaj, čekaj, a što sad rade?« zapita Duje ugledavši Franju, Slobu i Aliju kako kleče i upiru poglede visoko gore prema krovu raja.


»Ma pusti ih. Budalama ne mogu objasniti da ovdje gore ne moraju dizati pogled u nebo i recitirati Očenaše i sure. Da mi mogu lijepo prići i reći što žele.«


»I što žele?«


»Žele da Dežuloviću poklonim dug život.«


»Zajebavaš!«


»Ja se, dragi Duje, nikad ne zajebavam, iako se vama dolje to često tako čini«, reče Bog. »Ja ti najozbiljnije govorim. Ti i Boro u paru… To bi, priznaj, čak i za tri ovako grešne duše bila preokrutna kazna!«