Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
8. prosinca 2019.
Ispis članka: LADISLAV TOMIČIĆ Priča o našoj djeci. Za neke država ipak ima malo više razumijevanja - Novi List

NoviList.hr

LADISLAV TOMIČIĆ Priča o našoj djeci. Za neke država ipak ima malo više razumijevanja

'Ladovina

3. veljača 2019 07:37

Napisao: Ladislav Tomičić

Domovina nešto više razumijevanja ima za mlade simpatizere nacizma. Međutim, na burzi rada nitko nikoga neće pitati što je crtao po zidovima i spomenicima

Foto Facebook

Teško da je mlađahni Filip Drača mogao i sanjati da će mu ovo društvo ikad pokloniti toliko pažnje koliko je dobio u posljednjih par tjedana, otkad je na postamentu spomenika ražalovanog komunista, dirigenta udruženog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini i »oca domovine« Franje Tuđmana nacrtao srp i čekić. Osvanuo je Drača u svim novinama i na svim portalima, koji su producirali policijsku potjernicu pod egidom: prepoznajete li ovog čovjeka? Nakon što su policija i mediji u jednoj od svojih kooperativa Drači ukazali takvu počast, ovog mladića upoznala je cijela Hrvatska.

Dečko je završio u pritvoru, a uskoro će mu pažnju ukazati i pravdoljubivo hrvatsko pravosuđe. Što bi jedan mlad čovjek mogao tražiti više od svoje domovine? Nakon ove počasti, nije mu ostalo drugo nego da se obrati svekolikoj javnosti. Drača je tako priznao da mu je ono malo vandalizma s političkom oštricom naredio Soroš, »pokajnički« dodao da će za sebe zatražiti smrtnu kaznu, a potom jednom duhovitom izjavom i dao do znanja iz kojih redova hrvatske mladeži dolazi: »Zaista je točno da se u bajbukani bolje jede nego na slobodi. Pajkani su mi za doručak dali paštete i kruva, ali barem sam jeo doručak.« Ako nekome nije jasno, ovo posljednje ćemo i eksplicirati: Filip Drača dolazi iz onog korpusa hrvatske mladosti kojem je slavna Republika Hrvatska dala slobodu da se pobrine sam za sebe, kako zna i umije.

Pa iako se, sudeći samo po njegovim političkim simpatijama i antipatijama, to nikad ne bi moglo reći, činjenica je da Drača dolazi iz omladinskih redova koji čine većinu u ovoj zemlji. Istina je da za razliku od tisuća svojih vršnjaka koji bezbrižno ukrašavaju naše gradove nacističkim svastikama i ustaškim ušatim slovom U, pri čemu ih nitko ne ometa javnim potjernicama, Filip Drača nije pristao na poželjni hrvatski narativ u kojem je Tuđman najsjajnija zvijezda panteona hrvatskih božanstava, ali šanse koje Hrvatska za pristojan život pruža njemu i njegovim mlađahnim političkim neistomišljenicima otprilike su podjednake, s tim što, podvucimo to, domovina nešto više razumijevanja ima za političke afinitete mladih simpatizera nacizma. Međutim, na burzi rada nitko nikoga neće pitati što je crtao po zidovima i spomenicima.

S druge strane, nedavno smo imali priliku upoznati i mladića koji u ovoj zemlji predstavlja manjinu, ne po svojim političkim pogledima, dapače, nego po onim šansama koje život znače. Možda ste već pogodili, u pitanju je Ivan Đakić, sin uvaženog i cijenjenog saborskog zastupnika Josipa Đakića. Mladog Đakića, podsjetimo iako to nije potrebno, upoznali smo nakon što je svojim sugrađanima srpske nacionalnosti čestitao Božić fotografijom na kojoj ustaša drži odrezanu glavu četnika. Nije bilo potrebe da se postavi pitanje poznaje li tko tog mladića, jer čedo cijenjenog saborskog zastupnika hrvatskoj javnosti već je dobro poznato.

Još prije nego će za najveći pravoslavni vjerski praznik poželjeti »nemir i zlo«, Ivan Đakić spominjan je u kontekstu prijetnji smrću upućenih novinaru Ivanu Žadi. I mladi Đakić završio je u pritvoru, ali nakon puštanja iz istog nije zaključio da se u bajbokani bolje doručkuje nego na slobodi. Kako bi to mogao i zaključiti, kad je mladi Đakić vlasnik hotela i pripadajućeg mu otmjenog restorana, što je, kako sam kaže, stvorio svojom poslovnom vizijom i predanim radom. Kad bi barem svi hrvatski mladići bili poput Ivana Đakića!

Svi bi imali tatu saborskog zastupnika, cijenjenog i uvaženog, svi bi na ruci imali tetoviran nacistički simbol kao što ga ima on, svi bi Srbima čestitali Božić fotografijama odrezanih glava, svi bi po ulicama svojih gradova i sela divljali sa skupocjenim automobilima (pretpostavljamo, još jednom posljedicom vizije i predanoga rada) i Hrvatska bi napokon bila sretna zemlja, u kojoj je svima ugodno živjeti.

Koliko smo samo puta čuli otrcanu frazu da na mladima svijet ostaje! Koliko smo samo puta čuli da ovo u čemu živimo ne posjedujemo, da smo to samo posudili od svoje djece! Kad bi barem slavna Republika Hrvatska svoj našoj djeci omogućila razvoj poslovne vizije i dala im prostora za predan rad, onako kako je to omogućila mladome Ivanu Đakiću, nitko ne bi imao potrebu crtati srp i čekić na ocu domovine.

Naša djeca bi samo tjerala biznis, Srbe, jugonostalgičare i komuniste, a tu i tamo bi, razonode radi, prijetili novinarima smrću. Svačiji bi ćaća bio veliki branitelj, takorekuć stvoritelj Hrvatske. Tad bi s pravom mogli reći: Imamo Hrvatsku!