Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
7. prosinca 2019.
Varaždinka impresivne karijere

Ružica Piskač, Hrvatica s Yalea: Studenti bi trebali otići vani barem na jedan semestar

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 17. lipanj 2019. u 8:02 2019-06-17T08:02:30+02:00

Studenti u Hrvatskoj možda nisu svjesni koliko mogu. Bilo bi dobro da odu barem na jedan semestar, da vide kako je vani, donijet će to sa sobom i na taj način obogatiti sveučilište. Ne moraju otići van za stalno - ističe Ružica Piskač

Na Yale je došla 2013. godine, planirala je ostati godinu-dvije, ali je još uvijek tamo. Na pitanje kako je raditi i baviti se znanošću na jednom od vodećih američkih sveučilišta, odgovara: »Brutalno. Može se reći da plivam održavajući se iznad vode«, smije se na svoj račun. Simpatična i neposredna Varaždinka, profesorica na prestižnom američkom sveučilištu Ružica Piskač, proteklog je tjedna posjetila Hrvatsku, iz koje je, u znanstvenom pogledu, otišla odmah nakon završenog studija matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Krajnje jednostavna, otvorena i nasmijana, ne odaje dojam osobe koja iza sebe ima impresivnu znanstvenu karijeru, izgrađenu na vodećim sveučilištima Europe i SAD-a. Iako nije imala ambicije graditi znanstvenu karijeru u inozemstvu, a kamoli na Yaleu, Ružica Piskač imala je sreću u nesreći, koja ju je natjerala na mobilnost i širenje horizonata izvan granica Hrvatske: kad je htjela upisati magisterij, mentor joj je postao državnim tajnikom u Ministarstvu znanosti, a kad je na Max Plancku namjeravala doktorirati, umro joj je mentor i morala je tražiti novo polazište. Doktorirala je na švicarskom tehničkom sveučilištu (EPFL), a zatim počela aplicirati dalje.

Stalna mobilnost

– Godine 2011. napisala sam stotinu molbi, a najbolja je ponuda bila ona iz Max Planck Instituta. Htjela sam, međutim, u SAD, i to mi se ostvarilo 2013. godine. Zadovoljna sam zbog toga: mobilnost je i blagoslov i prokletstvo, ali je jako važna jer upoznajete nove ljude, nove kulture, drugi način razmišljanja – kaže prof. dr. Piskač. Dok je bila u Hrvatskoj, kaže, vrijedilo je pravilo nakon doktorata ostati na jednom mjestu.

»Ali tako nećete dobiti pristup novim idejama, nema novosti, zato je dobro seliti se kroz svijet«, kaže. Kao što ima prednosti, takav princip ima i svoje mane: teško je dobiti trajnu poziciju, mobilnost u akademiji i industriji je velika, ne može se računati da čitav život provedeš na istom mjestu. Sa stalnom mobilnošću strada osobni, obiteljski život, jer sve to treba uskladiti, no mnogi u tome sjajno uspijevaju, veli.

Kako je uspjela u tako snažnoj konkurenciji, među vrhunskim znanstvenicima, pitamo je.

– Jako mi je pomogao studij matematike. Matematika me naučila razmišljati, apstraktno misliti – odgovara.

– Nisam nikada mislila da ću biti toliko mobilna. Kako sam ostala bez mentora, na njegov savjet pogled sam okrenula za van i počela tražiti prilike izvan Hrvatske. Studenti u Hrvatskoj možda nisu svjesni koliko mogu. Bilo bi dobro da odu barem na jedan semestar, da vide kako je vani, donijet će to sa sobom i na taj način obogatiti sveučilište. Ne moraju otići van za stalno - ističe.

Na pitanje bi li mogla toliko postići u znanstvenom smislu da je ostala u Hrvatskoj, odgovara:

– Vjerojatno ne. Moji kolege koji su bili sa mnom na Max Plancku ostali su u Hrvatskoj, imaju jako puno predavanja, uz to ispravljanja ispita, tako da nisu mogli napredovati u toj mjeri. Treba imati vrijeme posvećeno znanstvenom radu. Kad bi im se to omogućilo, mislim da bi imali mnogo bolje rezultate, mislim da imamo sposobnih, pametnih ljudi – ističe Piskač. Ona na Yaleu ima dva predavanja tjedno, a ostalo vrijeme bavi se znanošću.

Promjene nužne

Što bi onda trebalo mijenjati? Smanjiti količinu nastave? Upravo to, smatra naša sugovornica.

– Naravno da trebamo održati visoki nivo nastave, ali mislim da bi je trebalo modernizirati. Neka asistenti i profesori više ne ispravljaju na ruke ispite poput Uvoda u programiranje koji polaže nekih 200, 300 studenata. Postoje programi koji to rade automatski, ima ih mnogo, recimo Stenford ima takav sustav, Berkley također, na taj način oslobađa se puno vremena. Imamo kvalitetan kadar, samo treba omogućiti im da pokažu koliko su kvalitetni – smatra Piskač.

O znanstvenom sustavu u Hrvatskoj ne usudi se, kaže, reći nešto dobro ili loše, jer o njemu ne zna mnogo, zna samo ono što čuje od kolega i što je prošla kao student.

– Moji profesori matematike bili su vrhunska klasa, ali nisu imali vremena baviti se znanošću. Za mene je to bilo dobro, ali bi trebalo omogućiti da ima više profesora. Uvijek mi je žao kad vidim da sveučilište pada sve niže i niže na međunarodnim ljestvicama. Da treba nešto promijeniti, treba, to nije u redu – kaže.

S aspekta jednog znanstvenika, desetljećima izvan Hrvatske, ne vidi smisao u upisivanju studija koji nisu tržišno atraktivni niti su takvi kadrovi zapošljivi. U SAD-u odabir studija, ističe, ovisi o tome koliko vam roditelji imaju novaca. Kad student u SAD-u upisuje dodiplomski studij, na nekim sveučilištima ne mora se odmah odlučiti što će studirati. Ako dolazi iz bogate obitelji, svejedno mu je hoće li završiti sociologiju, engleski jezik ili nešto treće. Ali studenti iz prosječnih obitelji itekako razmišljaju već kod upisa o tome hoće li s tim zanimanjem naći posao.

(Ne)tržišno razmišljanje

– Kako ću naći posao ako sam završila egiptologiju? Morate razmišljati unaprijed i zato imamo navalu na studije informatike i matematike, jer to manje-više znači sigurno radno mjesto. Broj studenata u tzv. data-science, rapidno raste. Studenti su u SAD-u uglavnom odgovorni, i neće upisati studij s kojim se neće zaposliti. Uostalom, i ja sam voljela povijest umjetnosti, a studirala sam matematiku – ističe Ružica Piskač.

Dok su veze sveučilišta i industrije u nas krajnje sramežljive, ako uopće postoje, u SAD-u je upravo ta suradnja posebno razvijena. Prof. Piskač radi sa svojim mentorom iz Microsoft Researcha, dobila je poziv za suradnju od Facebooka, kolega joj je u kompaniji Alibaba….

– Ako imamo neku ideju, oni nam mogu dati povratnu informaciju koliko su naše ideje ostvarive u svijetu. Nije dovoljno raditi znanost radi znanosti, treba imati razlog – zaključuje. Yale University svojim znanstvenicima daje samo devet mjeseci plaće i ured, a ostalo je na njima.

– Kad opet dođem doma, moram misliti tko će financirati moje studente. Ako se neki student ne uklapa u moj grant, tražim kolegu kod kojeg bi on možda mogao ući. Morate misliti o svemu – veli.

Za lošeg se studenta nitko neće potruditi

Pitamo je postoji li tamo gdje radi pogodovanje po osobnim vezama, a ona odgovara da pogodovanje u SAD-u ne podrazumijeva da ćete »ugurati« nekog svog tko nije kvalitetan.

– Ako profesor ima super studenta, učinit će sve da njegovi kolege budu svjesni aplikacije tog studenta, ali to nije princip kao kod nas – ja ću zaposliti tvog, a ti mog. Za lošeg se studenta nitko neće potruditi – objašnjava Piskač. Trebalo bi, kaže, promijeniti način razmišljanja, da studenti ne uče za papir nego za znanje.

– Danas se sve svodi na to tko koga zna. Ja nisam znala nikog na Yaleu, a dobila sam posao – zaključuje. Prof. Piskač nada se suradnji s zagrebačkim FER-om. Bilo bi idealno, kaže, kad bi studenti tjedan-dva došli na Yale, a njezini s Yalea u Hrvatsku.

– Voljela bih takvu suradnju, to bi mi bilo idealno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.