Utjeha i ohrabrenje

Kako je novinarka Ivana Kalogjera stvorila pokret žena oboljelih od raka dojke. Mnogima je to dragocjeno utočište

Ljerka Bratonja Martinović

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Za napisati svoju priču, otvoriti se javno, stvarno treba velika hrabrost, ne samo za žene. I dvojica supruga koji su podijelili svoje priče imaju još jednu dodatnu dozu hrabrosti jer svi znamo da se muškarci teže otvaraju od žena, kaže Ivana Kalogjera



Za žene koje je zadesila dijagnoza raka dojke, web-stranica “Nismo same” već je nekoliko godina dragocjeno utočište gdje mogu pronaći priče slične svojoj, utjehu i ohrabrenje. Shvatiti da, makar se tako osjećale, nisu same. Internetska stranica koju je novinarka Ivana Kalogjera pokrenula ne očekujući ništa posebno, kako danas kaže, radi terapeutskog pisanja koje pomaže u bolesti, u par godina prerasla je u pravi pokret žena oboljelih od raka dojke koje se danas druže, šire pozitivnu energiju i pomažu jedne drugima.


U ožujku 2017. osnovana je istoimena udruga, a Ivana Kalogjera pokrenula je novi projekt – prijevoz taksijem za žene koje idu na kemoterapiju. Dosad su na taj način pomogli 211 žena, a osigurali više od 6.000 vožnji taksijem.


– Web-stranicu podigla sam točno na dvije godine od dijagnoze dubinske venske tromboze koja je prethodila dijagnozi raka dojke. Udrugu sam pak osnovala samo zbog projekta prijevoza žena na kemoterapiju, jer je moj projekt ocijenjen dobrim, a morala sam imati neki oblik institucije da bih ga provodila – priča Ivana Kalogjera.


Iznenađujući odaziv




O početku svog bavljenja pomaganju žena oboljelih od raka dojke, Ivana kaže da je stranicu pokrenula da bi otvorila prostor ženama da dijele svoje priče.


– Ja sam podigla svoju priču nakon što sam vidjela koliko je to terapeutsko pisanje meni značilo, a i kako bih potakla druge žene da i one dijele svoje priče. Tada nisam imala nikakvih iluzija da će to narasti na ovo na što je danas naraslo.


Očekivala je da će na stranici dobiti deset, najviše dvadeset priča, i da će ženama koje je otvore olakšati teške dane bolesti.


– Kad sam ja oboljela, nisam mogla pronaći ništa. Onda sam se povezala u jednoj zatvorenoj grupi sa ženama oboljelima od raka, i rekla im da mogu objaviti svoje priče. Nisam nikoga nagovarala, jedina osoba koju sam nagovarala bila je moja prijateljica Dražena Lejo, jer sam smatrala da bolest treba iz svih aspekata nekako zaokružiti. A ženama sam stavila na izbor da pišu ako to hoće. Odaziv me iznenadio, danas imamo između 150 i 160 priča – kaže Ivana. Nedavno je, dodaje, dobila i priče od bivšeg kolege s faksa, koje je pisao kad je njegova žena oboljela od raka.


– Meni je genijalno što su to sve ljudi koji se u životu nisu bavili pisanjem. U knjigu nisam htjela staviti svoju priču, da ne bude naglasak na meni, nego baš na tim ljudima, kojima pisanje nije posao, zanimanje, vokacija. Jedina priča koju sam podijelila je ona Sanje Modrić koja se profesionalno bavi pisanjem, jer je to nekako kritika zdravstvenog sustava. Imamo, recimo, priču žene koja je radila kao pomoćna kuharica, to je bila prva priča koja je srušila stranicu. Imali smo 100.000 ulazaka, a kolegica koja je održavala stranicu pitala me tko je ta žena i zašto se srušila stranica – prisjeća se Kalogjera.


Ideja za knjigu


Stranica »Nismo same« dragocjeno je mjesto gdje žene mogu razmijeniti svoje priče, svoja iskustva, ali i svojevrsna grupa podrške. Žene koje su je pronašle povezale su se međusobno, i druže se privatno.


– Recimo, moja Ljiljana Pranjić koja se liječi u Splitu tamo se nađe sa ženama koje su pisale te priče. Fotkaju se i šalju mi fotku »Splitske žene – Nismo same«. Lijepo je to kako su se ljudi povezali. S nekima od tih ljudi jako sam bliska, družimo se svakodnevno. Očito je ljudima trebao jedan takav prostor, očito je ideja bila dobra – veli Ivana.


Čudi je što njenu stranicu prate i zdravi ljudi. Za primjer navodi profesoricu s Pravnog fakulteta u Zagrebu koja redovito prati njihov rad.


– Svatko od nas ima neke teške životne situacije, nemojmo se zavaravati. Ljudi gube posao, gube partnere, prekidaju veze. Ona mi kaže da tu nalazi snagu, kaže da iz priča tih žena i iz te stranice crpi nevjerojatnu snagu, prenosi Ivana.


A kako je došla na ideju za knjigu? Pukim slučajem, zapravo. Odlučila je pripremiti jedan humanitarni koncert, i obratila se za pomoć Danijelu Žderiću iz Profila. On joj je rekao da ima jednu drugu ideju, da bi Profil mogao izdati knjigu priča s njene stranice.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Meni je to bilo super, dugo sam razmišljala o knjizi, jer knjiga je knjiga, ona ima tu neku trajnu vrijednost, možeš je otvoriti, sto puta pročitati istu priču, podcrtati, čitati je prije spavanja. Preko knjige možeš doći do ljudi koji nisu na internetu, a kroz projekt taksi prijevoza vidjela sam da jako puno ljudi nažalost nije na internetu. Trećina naših korisnica nema nikoga tko bi za njih poslao obrazac suglasnosti zbog GDPR-a. Za većinu korisnica to rade njihova djeca, susjedi ili ne znam tko. Knjiga svakako može doprijeti do ljudi koji nisu na internetu, ali ima i neku posebnu, intimnu vijednost – ističe autorica.


Bilo joj je, priča, jako teško probrati priče koje će objaviti jer su joj sve jednako dobre. Prvo je odlučila da ne ide njena. Onda ih je grupirala tako da obuhvati žene različite životne dobi.


– Uvijek se sjetim kako je nekad ministar Nakić, kad je ukidao projekt 72 sata, rekao da od raka obolijevaju stari ljudi. Ja sam njemu i svima koji misle da od raka obolijevaju stari ljudi kroz ove priče pokazala da rak ne bira godine. Gledala sam da bude dosta mlađih žena, da budu geografski rasprostranjene, tako da imamo tri ili četiri autorice iz Rijeke, Splita, Zadra, Čakovca, Strizivojne, Dubrovnika, Konavala…


Velika hrabrost


U svojim pričama, žene su progovorile i o stigmatizaciji, o odnosu okoline i partnera prema oboljeloj osobi, otvorili su neke tabu teme u društvu.


– Za napisati svoju priču, otvoriti se javno, stvarno treba velika hrabrost, ne samo za žene. I dvojica supruga koji su podijelili svoje priče imaju još jednu dodatnu dozu hrabrosti jer svi znamo da se muškarci teže otvaraju od žena. Ja to stvarno cijenim – veli Ivana.


Prva joj je ideja bila da to budu samo hrvatske priče, ali kako su se javile i žene iz inozemstva, a prva je bila jedna crnogorska novinarka, htjela je podijeliti i te priče. Tako je svoje mjesto u knjizi našla priča jedne žene iz Zenice i priča Violete s Kosova, fascinantno hrabre žene koja je osnovala udrugu u državi u kojoj nema besplatne zdravstvene skrbi, u kojoj kad oboliš od raka moraš sam platiti apsolutno sve troškove liječenja.


– Kad smo se vidjele u kolovozu, ona je preko donacije nabavila perike za žene pa je dijelila, i organizirala je humanitarnu utrku na Kosovu. Za tu sredinu, njen je rad dodatna hrabrost. Stavljajući njenu priču u knjigu, htjela sam joj dati neki dodatni poticaj za ono što radi, objašnjava Kalogjera.


Koje su najveće prepreke s kojima se žene oboljele od raka dojke danas suočavaju u Hrvatskoj? Ima ih mnogo, kaže naša sugovornica, a za primjer navodi slučaj dopredsjednice udruge, Goranke Percan, koja kad joj je dijagnosticiran rak nije mogla dobiti termin za operaciju nekoliko mjeseci.


– Stalno su je odgađali jer nije bilo anesteziologa. Na kraju su ona i suprug donijeli odluku da se ode privatno operirati. Strašno je kad ti kažu da imaš rak, znaš da se moraš operirati, a tebe u državnoj bolnici, nakon što si toliko godina izdvajao za zdravstvo i ti, tvoj suprug, tvoji roditelji, odjednom se nađeš u situaciji da imaš rak, kažu ti da se što prije trebaš operirati, a nema termina za tebe. Na kraju je to platio njezin poslodavac, ali to joj je dalo motivaciju da se aktivno uključi u rad udruge – priča Ivana. Goranka je sve to u pismu poslala nekoliko puta hrvatskoj predsjednici, ministru zdravstva, ali ni na jedno nije nikad dobila odgovor.


Liste čekanja


Problem su, navodi Kalogjera, duge liste čekanja, čekanje općenito, po cijele dane u čekaonicama bolnice.


– Ja sam jednom čekala, nema tome dugo, prije operacije, od devet ujutro do četiri popodne. Ljudi za to uzmu dan godišnjeg odmora. To je doista grozno, osjećaš se kao budala. Poslije sam vidjela da taj isti liječnik radi privatno, da u jednoj privatnoj ustanovi vodi odjel – priča Ivana.



Ovih dana predstavlja svoju knjigu »Nismo same«, koja donosi intimne ispovijesti žena oboljelih od raka dojke, kao jedinstvenu posvetu istinskim heroinama koje neprimijećene žive među nama. Sve prihode od prodaje knjige nakladnik Profil odlučio je prepustiti udruzi u humanitarne svrhe.


Uz to, Udruga žena oboljelih i liječenih od raka »Nismo same« pokrenula je ovih dana i novu humanitarnu akciju »Nisi sama – ideš s nama!«, koja će trajati do 28. veljače 2020. godine, s ciljem prikupljanja dodatnih novčanih sredstava za stalni projekt prijevoza žena na kemoterapiju. U novootvorenoj zagrebačkoj trgovini Jurja Zigmana, prošlog tjedna Ivana i njene suradnice predstavile su novi zaštitni znak – majice i hudice »Nisi sama – ideš s nama!« s potpisom ovog svjetski proslavljenog hrvatskog dizajnera, koji je surađivao s Nicki Minaj, Ritom Orom, Fergie, Cardi B, Cheryl Cole, Bebe Rexhom i drugim imenima svjetske estrade. Za udrugu Zigman je s veseljem dizajnirao novi vizualni identitet njihovog projekta.



Terapija je danas ženama oboljelim od raka dojke u nas dostupna, no moglo bi se puno toga popraviti. Slovenija je, na primjer, započela pilot-projekt približavanja terapije pacijentu, umjesto da oni idu u bolnice.


– Dolaze nam žene iz Siska, jedna žena iz Šibenika autobusom, da kemoterapija dođe njoj, možda bi to bio manji trošak za zdravstvo, a za nju sigurno manja »tlaka« – veli Ivana.Strah ne bira

Veliki je problem, kaže, stigmatizacija i strah koji se povezuje sa stigmom.


– Radila sam nedugo intervju s dr. Natalijom Dedić Plavetić koja je rekla da žene, čak i intelektualke iz centra Zagreba, odgađaju dolazak liječniku. Znaju da imaju rak, stavljaju si obloge, kupus il tko zna što, dok im već ne počne smrdjeti meso, već u toj poodmakloj fazi idu doktoru. Strah ne bira – prenosi Ivana.


Zato, poručuje, treba puno raditi na edukaciji. Prepričava slučajeve koje često vide na humanitarnim štandovima gdje prodaju majice i druge predmete. Ljudi dođu, raspitaju se, a kad kažu da su udruga oboljelih od raka dojke, posjetitelji »sve bacaju i bježe«.


– Kao da smo zarazni. Svaka 15 žena ima takav stav. Najprije me to grozilo, sad se smijem na taj račun. Ali ostane gorčina – komentira.


Kako joj je uopće bilo suočiti se s dijagnozom raka dojke? Dva trenutka su joj, kaže, bila grozna: kad joj je liječnik rekao da ima rak i kad joj je rekao da je zdrava.


– Onda sam se raspala skroz. Išla sam s prijateljicom i dogovorile smo se da se nađemo poslije, a ja sam sjedila u autu i plakala, nisam se mogla pomaknuti. A kad ti kaže da imaš rak, proleti ti cijeli život kao na traci, u sekundi, i naravno da odmah kreneš kriviti sebe. Zašto to nisam radila, zašto nisam doručkovala, nego sam pila kavu i pušila cijelo jutro – prepričava svoje iskustvo.


Sad se trudi živjeti zdravo, ali za uvođenje prehrane po preporuci nutricionista jednostavno – nema novca. Kad bi to kupovala, otišla bi joj na hranu polovina mjesečnih prihoda.


– Izbacila sam iz prehrane sir, jer kažu da nije dobar kod hormonski ovisnog raka dojke, izbacila sam i mliječne proizvode, jedem više voća i povrća, ali mislim da možeš jesti i samo mrkvu, ako nisi posložen u glavi, badava ti. I nekako me, možda je to isto jedna vrsta bijega, zaokuplja rad. Ali mene to gura naprijed, mene to ispunjava. Ljudi kažu daj se odmori, stani, ali kad stanem tri dana, znajte da nije dobro (smijeh).


Dobar osjećaj


Dobar je osjećaj, kaže, saznanje da radiš nešto dobro za druge. Nažalost sve to radi iz svoje kuhinje. Udruga nema prostor, dobiva financijsku potporu gradskog Ureda za zdravstvo i Ureda za socijalnu skrb, a sredstva humanitarnih akcija ostaju za projekt taksi-prijevoza. Ministarstvo zdravstva im je podržalo nefinancijski projekt s Rocheom i KBC-ima Rijeka, Osijek, Split, Zagreb i OB-om Sisak, omogućivši HPV testiranje za čak 825 žena koliko se javilo za pretragu.


– Mislim da je to impoznantna brojka. Liječnici koji su to vodili rekli su nam da su se uglavnom javile žene koje po tri do pet godina nisu bile kod ginekologa. Već samim tim što smo ih osvijestili da treba otići na ginekološki pregled je veliki korak, kaže.


Sada je u tijeku šesta humanitarna akcija, novi logo im je dizajnirao Juraj Zigman, a Ivana Kalogjera nada se da će majice s tim logom i mladi rado nositi i na taj način poduprijeti financiranje projekta.


– S jednom majicom platiš jednu povratnu vožnju taksijem. Imat ćemo hudice, ogrlice, naručili smo metalne šalice, gledamo da bude lijepog dizajna – nabraja Ivana. I poziva volontere neka im se jave od 18 do 22 u Avenue Mallu, jer iako »Nisu same«, ne mogu baš sve odrađivati same.