Jedna od neobičnijih i u svakom slučaju originalnijih pojava na riječkom društvenom nebu svakako je dr. Marin Krstulović. Splićanin, fetivi, kako se to već kod njih kaže, s diplomom riječkog Medicinskog fakulteta šokirao je svoje roditelje s dvije izjave dane na svečanom ručku upriličenom u čast njegove diplome: da se neće baviti medicinom i da se ne vraća u Split.

Mada, kad su se stvari malo primirile, prvu su vezivali uz umor zbog neprospavanih noći koje je proveo učeći, a da se ne vraća u Split… ni prvi ni zadnji. No, da se ne vraća u Split jer ostaje u Rijeci…, e to je već bila opasna sumnja u njegovo opće zdravlje. Kasnije je Krstulović u Rijeci zasnovao obitelj, medicinom se bavio tako što je bio zastupnik mnogih tvrtki koje se na riječko-istarskom području bave prodajom lijekova, no ono što je njegova najveća strast, najveća, sada već i životna preokupacija, to je – umjetnost. Krstulović je, naime, umjesto neku od grana medicine, »specijalizirao« izradu ribica od palminih grana i to ribica koje pričaju svoje priče, vrlo zanimljive pojave koje su se u međuvremenu globalno raširile.

A sedam godina nakon prve izložbe u Opatiji, i njih desetak od kojih je većina bila u njemu najdražem gradu Rijeci, otvorena je izložba njegovih ribica u znamenitoj galeriji Toš u Puntu. Njezino je trajanje predviđeno do 12. lipnja, a svi koje je ovaj uvod potaknuo na želju susreta s Marinovim ribicama, izložba će biti otvorena svaki dan od 18 do 22 sata.

On voli glazbu, ribice vole glazbenici 

– Nije Punat došao slučajno. Na neki način, to mi je »povratak na mjesto zločina« jer sam u njemu prije 15 godina svojoj supruzi rekao sudbonosno »da«. I da, Punat smatram svojim trećim domom, nakon Splita i Rijeke, a kad sam se, prije desetak godina, počeo baviti ribicama, izložba u Tošu mi je na neki način bila motiv i cilj.

Rekli smo da je Krstulović liječnik po struci, tako da je danas i ponosni vlasnik nadimka dr. Ribica, koji je radni vijek, istina s mnogo prekida, proveo po raznim farmaceutskim kućama.

– Je, završio sam medicinu no čini mi se da sam po vokaciji…, a recimo da sam umjetnik, mada ja ovo svoje i ne smatram umjetnošću. Najjednostavnije rečeno, umjetnost rže, a ovo moje – ja to zovem DUZ: Dekorativna Umjetoidna Zajebancija, naglašava Krstulović.

No, koliko god sebe i svoj rad skromno izmicao od umjetničkog, od prve izložbe u Opatiji do danas, ipak je došlo do zanimljivih promjena u njegovom životu. Ponajprije, na neki ga se način može smatrati učenikom nedavno preminulog velikana riječkog i hrvatskog slikarstva, pa i skulptorstva Voje Radoičića. S njim je prijateljevao, upijao njegove misli, način rada i – pristup temi. Ribice su mu k tome omogućile kontakt s nevjerojatnim brojem ljudi, a i one su same »otplivale« na sve strane svijeta

– Sjećam se, prije nekih pet, šest godina, ne sjećam se točno jer sam »slab na kalendaru«, dvije moje ribice je uzeo Stingov gitarist, Dominic Miller i rekao da će jednu dati Stingu. Tako da postoji »opravdana sumnja« da i Sting ima jednu. Preko mog prijatelja, Briana Rašića, valjda najpoznatijeg rock fotografa s ovih prostora, otišla je jedna ribica i za Keitha Richardsa. Nju je u New York odnijela Riječanka, Astrid Kuljanić, da bi mi nakon nekog vremena, iz ureda Jane Rose, dugogogodišnje osobne Richardsove menadžerice došlo i pismo zahvale. Ono što ide u red najdražih odlazaka mojih ribica je posebna priča o Manu Chao. Dakle, kad je imao koncert u Zadru, dogovorio sam s promotorom da mu ja uručim tu ribicu. I sad, ja sam poslao nekoliko mailova, među ostalim, i s fotografijama kronološke izrade te ribice, misleći da ih promotor usmjerava nekom od Manu Chaovih menadžera. Međutim on ih je slao – njemu. I sad, on i ja u Zadru. Dajem mu ribicu, a on meni da je vidio sve! U tom trenutku shvaćam da je on dobivao te moje mailove, da mu se jako sviđaju i da će je objesiti negdje doma i poslat mi fotografiju. Ja mu kažem da ću mu dati e-mail adresu, a on meni – pa imam ja tvoj e-mail. Eeeeej, Manu Chao ima moj mail! Srce mi je bilo veliko jer morate znati – pa najmanje je pola ribica koje sam napravio u životu stvoreno uz njegovu glazbu, i danas je ushićen Krstulović.

Izložba u Vukovaru »na čekanju« 

A glazba je, nakon likovnosti, druga Marinova strast tako i mnogo glazbenika ima njegovu ribicu. K tome, radio je i kalendare s raznim poznatim rockerima i ribicama – Bare, Let 3, Cane, Gile… Posebna priča su mu dečki iz Hladnog piva koji su nedavno u Rijeci proslavili 30. rođendan.

– U biti, malo nakon što su mi pozirali za kalendar, nazvali su me i pitali bi li mi bio problem da upotrijebe dio moje priče u jednom filmu. Film je radio Anđelo Jurkas, a zove se »Fuck off, I love you«. U filmu oni glume sami sebe, al’ kao dosta im je rocka, ulovili su se drugog posla – izrade ribica od palminih grana! U tom filmu i ja glumim jednu malu ulogu, njihovog, kao, pomoćnika. Ne smijem zaboraviti ni »domaće snage«, jer su ribice već nekoliko puta bile i nagrade pojedinim izvođačima na festivalu MIK.

A Marinove ribice obožavaju i sportaši. Ana Jelušić ima dvije, Ivan Močinić ima jednu iz serije morskih pasa, jednu ima uspješni makedonski reli vozač, Idže Stefanovski, a budući da je Marin Splićanin po rođenju, u priču je ušla i košarka.

– Posebno sam ponosan na činjenicu da je Petar Skansi, za osamdeseti rođendan, kapetanu reprezentacije s kojom je osvojio svjetsko zlato 1970. godine u Ljubljani, Ivi Daneu darovao upravo moju ribicu.

Ima još jedna pričica na koju je dr. Marin Krstulović jako ponosan. Prije 15-ak godina u Vukovaru je naišao na jedan potpuno uništeni koncertni klavir i iz njega uzeo dva batića, kao uspomenu. Znao je, intuitivno da će mu poslužiti za izradu neke posebne umjetnine, što se i dogodilo. Ali umjesto klasičnog otvorenja izložbe u Vukovaru, izdogađale su se neke druge stvari.

– Do izložbe u vukovarskom dvorcu Eltz trebalo je doći prije četiri godine. Već su i pozivnice bile odaslane, dogodile su se one strašne poplave u Slavoniji. Vukovarski muzej nije stradao, ali je spašavao građu okolnih muzeja, poput onog iz Županje, pa smo odgodili izložbu do daljnjeg. Kako se to »do daljnjeg« razvuklo, prije mjesec dana odnio sam muzeju u Vukovaru jednu instalaciju, koju sam im pripremio za tu izložbu, a to su bila uokvirena dva kita-klavira, kakve također radim od palme, a na okviru su učvršćena ta dva klavirska batića, tako da mi je jako drago da sam ih, na neki način, vratio doma, u njihov Vukovar.

I mogli bismo tako u nedogled. Marin u razgovoru nije isticao da između ostalih obožava i reprezentaciju Argentine te nogometni klub Barcelona, da su ribice plivale i do tih prostora, da ne govorimo o svoj sili dragih mu ljudi s valjda najšire lepeze zanimanja i socijalnih statusa kojima je darovao svoje ribice. I uvijek unikatne, s posvetom, s tematikom koja je usmjerena upravo na interes osobe prema kojoj ribica pliva. Je, mater mu je bila u šoku prije (jer Marin s kalendarima nije na ti) nekih kvarat stoljeća kad joj je rekao uzalud ste me školovali, neće medicina u moju butigu. Danas, danas su valjda zbog te odluke svi sretni jer tko god se sretne s njegovim ribicama dobije i osmijeh »od uha do uha«. Na kraju krajeva, Marin je uspio i kao liječnik i kao farmaceut: teško da ima boljeg lijeka od sreće i smijeha koje on i njegove ribice proizvode u – golemim količinama.

Ekološki materijali

– Držim se isključivo palme kao materijala, te pluta od ribarskih mreža za oči. To su dvije odrednice od kojih ne odstupam. A od ostalog, ima tu svega, od instrumenata, daski za kuhinju, kašeta…

U zadnje vrijeme napravio sam i dvije hobotnice – glave su im od palme, a krakovi od vinove loze. Ne mogu reći da mi je ekologija prva na umu, al’ mi sigurno nije ni nebitna, jer sav materijal od kojeg izrađujem ribice je, u biti… ma neću reći smeće, ali otpad svakako jest. Baš poput tih krakova od loze, koji bi, da ih ja nisam upotrijebio za moje hobotinice, vjerojatno završili u vatri.