Rodna neravnopravnost

Pogledajte kako uklanjaju žene s naslovnica glazbenih albuma u Iranu. Djeluje urnebesno, ali zapravo – nije

Sanda Milinković

FOTO/Screenshot, Melovaz i original/Lady Gaga

FOTO/Screenshot, Melovaz i original/Lady Gaga

Žene ne smiju svirati bubnjeve, pjevati pred muškom publikom niti pjevati solo jer je to "previše provokativno" muškarcima.



Iranska mrežna stranica za glazbeni streaming nije oduševljena činjenicom da se na omotima glazbenih albuma pojavljuju – žene. Da bi tome stali na kraju, na Melovazu su koristili različite tehnike “photoshopa” da bi ženske glazbenice u potpunosti uklonili s naslovnica albuma. 


Čitava je situacija potpuno komična i možda je smiješno što umjesto pjevačice Avril Lavigne koja drži gitaru na naslovnici vlastitog albuma, korisnici stranice u Iranu gledaju samo gitaru koja stoji na površini vode. Gledamo li situaciju upravo tako površinski, poprilično je humoristična. Promatramo li je malo dublje, shvaćamo da je tek jedna kap u moru dokaza o podzastupljenosti, diskriminaciji i nepoštivanju žena. U ovom specifičnom slučaju, riječ je o Iranu. No, nemojmo se zavarati tvrdnjom da smo u “21. stoljeću i da žene imaju sva moguća prava” jer, ne moramo gledati dalje od vlastitog dvorišta da shvatimo kako to uopće nije istina.


Jedina službeno šijitska država na svijetu


Iran je hibrid s elementima ustavne države i islamske teokracije čiji se pravni sustav temelji na religijskim zakonima. Ustav Islamske republike Iran donesen je nakon revolucije, u prosincu 1979. godine. Krajem iste godine u Iranu je organiziran i referendum temeljem kojeg je uspostavljena islamska republika s vrhovnim vođom na čelu.




Iran ima jedinstveni sustav vlasti u svijetu jer je to jedina službeno šijitska država u svijetu. Šijitizam je struja u islamu odnosno učenje koje propovijeda vjeru da je Muhamed odredio Aliju za svoga nasljednika te da kalifat prelazi na Alijine muške potomke, a priznaje samo Kur’an. Islamska republika Iran je praktički i jedina teokracija u svijetu, što znači vjerovanje da vlast dolazi od Boga, a da moć leži u rukama svećenstva.


FOTO/Nastup posvećen svoj djeci svijeta, Teheran, REUTERS


FOTO/Nastup posvećen svoj djeci svijeta, Teheran, REUTERS



“Glazba je štetnija od opijuma”


Čitajući stotinjak stranica o povijesti cenzure u Iranu (“Cultural Censorship in Iran”, Khalaji, et.al.) nameće se zaključak da je ista postojala – oduvijek. Obzirom na temu koja prati ovaj tekst, koncentrirali smo se na poglavlja koja se tiču glazbe i u kojima se navode mnogi slučajevi i načini cenzure. 


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)



“Glazba je u Iranu kontroverzna zbog svog osporavanog statusa u islamu. Religijske vlasti doživljaju glazbu jednako štetnom društvu, kao što je to droga… Iranska sveučilišta imaju glazbeno-edukacijske programe, ali glazba za zabavu je još uvijek tabu”, pišu autori i navode da je mnoštvo iranskih glazbenika bojktorialo festival “Fajr” 2011. godine. Ženski glazbeni ansambli su na tom istom festivalu bili tek “dekorativni” što je izazvalo bijes kolega i kolegica glazbene industrije.


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)



“Od svih vrsta umjetnosti, represija i cenzura u Islamskoj republici Iran najviše je pogodila glazbu. Imam Khomeini je navodno rekao da je glazba štetnija od opijuma”, navode autori u svom djelu dodajući da je glazba “tabu” zbog toga što vlasti smatraju da je to nametanje “zapadnjačke kulture”. 


Žene ne smiju svirati bubnjeve


Povodom “Fajr” festivala postojale su mnoge “upute” za ženske izvođače. Postoje tako glazbeni instrumenti koje žene ne smiju svirati – poput bubnjeva. Sve ženske pjevačice moraju pjevati u grupi jer vlasti vjeruju da je solo glas žene previše provokativan da ga čuju muškarci. Solo pjevačice mogu nastupati isključivo pred ženskom publikom. Izvođačice su ususret festivalu izrazile i nezadovoljstvo oko rasporeda događaja te zaključile da festivalu služe jedino kao “rubni ukrasi”.


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)



Zabrana zapadnjačke glazbe jer je “izopačena”


U tekstu portala Qantara iz 2014. godine piše da je dostupnost glazbe u Iranu osporavana jer religijski, um muškarca treba držati podalje od “zabranjenih užitaka” kao što su vino, žene i pjesma. Navode da je vlada nakon kontroverzi oko izbora 2009. godine pokušala smanjiti snagu glazbe tako da su na radijske postaje i televizijske kanale nametala pjesme povezane s “patriotizmom i religiozno-političkim optimizmom da bi odvratili, obeshrabrili i promijenili srca i um ljudi u opoziciji”.


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)



Britanski je Guardian 2015. godine pisao o odluci tadašnjeg predsjednika, Mahmouda Ahmadinejada,kojom je na državnom radiju i televizijskim postajama zabranio zadanjačku glazbu. Navodi se da su vlasti tijekom devedesetih, u vrijeme vladavine predsjednika Mohammada Khatamija, počele “opuštati” po pitanju daljnjih zabrana, no to se sve promijenilo. Prošle je godine Vice pisao o dugogodišnjoj zabrani repa u Iranu. Prema konzervativcima u državi, ovaj je glazbeni žanr “proizvod vraga i zapadnjačke izopačenosti”. 


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)


FOTO/Screenshot (Melvaz&Original)



Pravne, upravne i tehničke vladine agencije pokušavaju primijeniti različite mehanizme i u virtualnom svijetu. Dok se trude tehnikama cenzure, u Iranu opstaje “underground” scena, unatoč tome što je suočena s progresivnim birokratskim barijerama. 


U filmovima se ne smiju vrijeđati muškarci s bradom


Kao što smo već naveli, čitava je kulturna scena u Iranu uvelike cenzurirana, pa tako i ona filmska. The Atlantic piše o tehnikama cenzure kojima se cenzuriraju dijalozi u filmovima, ali i oblače žene. Shvativši da se ne mogu boriti protiv najezde filmova u državi, iranske su se vlasti posvetile njihovoj cenzuri. Postoji tako trideset i sedam pravila (prema zakonima iz 1983., 1993. i 1996. godine) koji detaljno opisuju ideje i slike koje su u filmovima zabranjene.


FOTO/Cafe Cinema


FOTO/Cafe Cinema



Većinom cenzure su diskriminirane i pogođene žene, pa se tako prema pravilima vlasti one u filmu ne smiju pojavljivati u close-up portretima (u prvom planu). Ne smiju biti našminkane niti pokazivati vrat. Žene i muškarci na ekranima ne smiju sjediti zajedno jedno kraj drugog ili biti sami, bez društva te se dodirivati ili iskazivati “nježne riječi ili šale”.


FOTO/Cafe Cinema


FOTO/Cafe Cinema


 


Mijenjaju razgovore koji “nisu primjereni”


Žene prekrivene velom, muškarci s bradom, policajci i vojnici ne smiju biti prikazani negativno, bez “dobrog opravdanja”. U filmovima se ne smije prikazivati alkohol niti vrijeđati religija, a ne smiju se nositi niti kravate koje se smatraju simbolom strane kulture. Filmovi ne smiju biti niti o čarobnjacima, vješticama ili magiji. 


FOTO/Cafe Cinema


FOTO/Cafe Cinema



Iranske su vlasti 2010. godine osmislile novu tehnologiju koja im dozvoljava manipulaciju slika i dijaloga. “Često mijenjaju romantične razgovore. Primjerice, nije prikladno da žena partneru kaže da ga voli”, kazala je iranska novinarka Reza Valizedeh u intervjuu za Radio Free Europe. “Jasno je kako rješavaju razgovore o seksu – promijene ga u prosidbu. Na državnoj televiziji gledamo kako pivo postaje limunada, a viski sok od naranče. Često promijene i dijalog o politici”, objašnjava Valizedeh. 


Prava žena u Iranu


Žene su u Iranu strašno diskriminane – postoji 23 zabrana u iranskom zakonu za udane žene koji se odnose na putovnice, putovanje izvan kuće, odabir mjesta stanovanja i položaj u kućanstvu. Žene se ne mogu zaposliti u istim zanimanjama kao i muškarci, ne mogu imati jednaku plaću za jednaki rad, a ne postoji zakon koji bi zabranio rodnu diskriminaciju prilikom zapošljavanja. 


WPS prenosi da “ne postoje zakoni ili kazne za otkaz trudnicama” kao što ne postoji zakon o porodiljnom dopustu. Muškarci čak imaju (zakonsku) moć da supruzi zabrane posao koji bi bio u “suprotnosti s obiteljskim interesima ili časti kućanstva”. Žene nemaju niti pravnu zaštitu protiv obiteljskog nasilja ili seksualnog uznemiravanja.


Gledajući fotografije ženskih glazbenica i umjetnica koje imaju uspješne karijere, čovjeka obuzme nelagodan osjećaj kada vidi da je dovoljan de facto jedan klik da takva jedna žena jednostavno “nestane”. Tim se klikom nije uklonilo tek žensko lice s omota albuma – uklonio se talent, trud, rad, uspjeh, karijera i godine žrtvovanja da bi se na isti taj omot i dospjelo. Udarac je to ne samo glazbenicama već svakoj ženi koja se bilo gdje u svijetu, uključujući i ovdje, nešto “usudila”.