Foto: Marin Smolčić
Svaki dio Gacke doline i okolnih velebitskih sela ima svoj prepoznatljivi uzorak i materijale od kojih je coklja napravljena. Tako se razlikuju coklje iz Ličkog Lešća od onih iz Švice, Kutereva ili Lipovlja
KUTEREVO Među stavkama brojne nematerijalne baštine Hrvatske našlo se i umijeće pravljenja coklji, obuće karakteristične za Gacku dolinu i okolna mjesta. Coklje se danas uglavnom kupuju kao suvenir, ali mnogi ih zbog njihove udobnosti i topline često nose po kući. Znalci će vam reći kako svaki dio Gacke doline i okolnih velebitskih sela ima svoj prepoznatljivi uzorak i materijale od kojih je coklja napravljena.
Tako se razlikuju coklje iz Ličkog Lešća od onih iz Švice, Kutereva ili Lipovlja. Ovi potonji toponimi su mjesta na Velebitu i ondje se coklje prave da bi se u njima boravilo i izvan kuće.
Najstarija majstorica pletenja coklji u Kuterevu je 86-godišnja Dragica Biondić. U ove snijegom ogrnute dane strpljivo plete, sjedi uz peć i sluša radio. Čitala bi i novine, ali je najbliži kiosk od njene kuće udaljen 15 kilometara strme i vijugave planinske ceste. Živi sama i rado prima posjetitelje. A onda krene priča…
– Još pletem bez naočala, a pletem više od 70 godina. Pitaš kol’ko sam pari isplela? To nitko ne zna. Ovome me naučila baka. U Kuterevu i Lipovlju skoro sve žene znadu pravit coklje. Rade ih i danas. Iz potribe, a ne iz dosade. Par coklji se prodaje po 100 kuna i lako se prodaju. Naše coklje su i za ić’ van jer ih nekad potšivamo gumom. Svaka žena pravi na cokljama svoj uzorak.
Naše coklje su za svakud nosit’, a ne da stoje k’o suveniri u vitrini, pripovijeda nam baka Dragica vješto prišivajući gumenu potplatu jer pravi »coklje za ić’ van«. Dok plete, koristi isključivo domaću vunu, onu iz preslice i vretena, bojenu na starinski način.
