Ne sviraju nego "rasturaju"

Upoznajte bend koji dokazuje koliko život može biti čudesan

Bojana Mrvoš Pavić

Deaf Band Dlan – dobro zapamtite ime tog rock benda, jer oni su, njih sedmero koji ga čine, dokaz da život može biti čudesan ako ga takvim sami učinimo / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Deaf Band Dlan – dobro zapamtite ime tog rock benda, jer oni su, njih sedmero koji ga čine, dokaz da život može biti čudesan ako ga takvim sami učinimo / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Deaf Band Dlan jedini su bend gluhih u svijetu koji svira, pjeva, a ono što pjeva, publici prevodi i na znakovni jezik. Klincima s problemom sluha koji ih slušaju pokazuju da je sve moguće i da su jednakopravni članovi društva



Deaf Band Dlan – dobro zapamtite ime tog rock benda, jer oni su, njih sedmero koji ga čine, dokaz da život može biti čudesan ako ga takvim sami učinimo. Štoviše, ovaj bend, u kojem su samo dvije čujuće osobe, a ostali su gluhi ili nagluhi, nama »normalnima«, koji glazbu uzimamo zdravo za gotovo, i često život ne udišemo punim plućima, pokazuju i dokazuju da granice ne postoje.


Iva, Lemary, Mingsheng, Siniša, Nedeljko, Angel i Dražen su, nakon početne nevjerice, žiri i publiku na Supertalentu Nove TV sa svojom pjesmom »We hear the music« na kraju digli na noge i pobrali ogroman pljesak. Ne sviraju nego »rasturaju«, i jedini su bend gluhih u svijetu koji svira, pjeva, a ono što pjeva, publici prevodi i na znakovni jezik. Kako su briljirali na prvom nastupu Supertalenta, na pozornici će se pojaviti opet, ovaj put s, također autorskom pjesmom »Let’s make some noise«, no njihov je repertoar daleko veći, i unatrag dvije i pol godine, otkad postoje, održali su velik broj koncerata po Hrvatskoj i Sloveniji, kao i drugdje u Europi. Vlastitim pjesama i obradama Stonesa, Clasha, AC/DC-a i drugih bendova oduševljavaju publiku koja čuje, ali još više i osobe oštećena sluha, jer osim što im prenose dobar ritam, poručuju im da i oni imaju pravo uživati u glazbi i plesu, koji nisu, i ne smiju biti samo privilegij nas čujućih.


Klincima s problemom sluha koji ih slušaju, a to im je najdraža publika, pokazuju da je sve moguće, odnosno da su jednakopravni članovi društva, i da mogu sve što žele.


Teorija stražnjice




Na gitari, draga njihova buduća publiko, da ih redom predstavimo – Siniša Matijašić, osnivač benda, profesor bas gitare na Rock akademiji Pučkog otvorenog učilišta, jedan od dvoje čujućih članova benda, čovjek kojeg svi pitaju »kako može svirati s gluhima«, a on im odgovara da uopće više ni nema osjećaj da oni ne čuju. Komuniciraju malo znakovnim jezikom, a više nekim vlastitim, jezikom izmišljenim putem, tako da im nije problem »skinuti« niti jednu novu stvar i uvježbati ju. Za to im treba puno više vremena nego »normalnom« bendu, oko dva mjeseca, no kad krenu svirati, sve je tu, zvuče sjajno.


Iva, Lemary, Mingsheng, Siniša, Nedeljko, Angel i Dražen / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Iva, Lemary, Mingsheng, Siniša, Nedeljko, Angel i Dražen / Foto Davor KOVAČEVIĆ



Na basu Angel Naumovski – profesor fizičke kulture u Centru Slava Raškaj za djecu oštećena sluha i s poremećajem govorno-jezične komunikacije, bivši hrvatski rukometni reprezentativac na olimpijadama, i drugim svjetskim natjecanjima gluhih, koji su samo za njegove profesionalne sportske karijere domovini donijeli osam zlata. Po udruzi Dlan, koja radi s djecom oštećena sluha, a u kojoj radi i Angel, bend je i dobio ime.


Vokal i udaraljke – Nedeljko Feljan, Angelov rukometaški kolega iz reprezentacije, danas u sportskoj mirovini, koji »zarazno« uživa u probama benda, i ni po čemu nije moguće otkriti da ne čuje. Glazba, pojašnjava nam, struji njegovim tijelom te, kao i ostali gluhi članovi benda, ritam osjeća kroz vibracije, pjeva punim srcem i plućima.


Bend koji pokazuje i dokazuje da granice ne postoje / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Bend koji pokazuje i dokazuje da granice ne postoje / Foto Davor KOVAČEVIĆ



– Ne smijem biti nepristojan, ali vam moram priznati – glazbu najbolje ‘čujem’ kad sjednem na zvučnik, što znači da je stražnjica ključna za našu, ovako dobru glazbu, smije se Nedeljko, no njegovu »teoriju stražnjice« potvrđuje i prokleto dobar bubnjar – Dražen Maleković, inače zaposlen u pošti u Jastrebarskom. Njegov je čujući otac, kaže nam, imao tamburaški bend, uz koji je odrastao, i vječito je uz njih lupao po nekim kantama, po svemu čega se dohvatio. Lupati je, objašnjava, lako, ali je tehniku bubnjanja bilo malo teže savladati no uspio je, jer zvuči, uvjerili smo se na probi benda, spektakularno. Kako nam kaže, jedino si, kao što to mogu bubnjari »normalnih« bendova, nikad ne može priuštiti da za vrijeme svirke zažmiri i pleše glavom, budući da cijeli bend, dok svira, komunicira pogledima.


Rušiti predrasude


Dražen piše i vlastite pjesme, od kojih će se neke naći na na njihovom prvom albumu koji izlazi ovoga proljeća. Jedna se stvar, kaže nam, zove »Politika« te je, kao i sva ostala njihova autorska djela, društveno angažirana pjesma. »We hear the music« je napisao i uglazbio Siniša, kao i većinu ostalih njihovih pjesama, a nastala je kao reakcija na predrasude koje čujuće osobe imaju prema gluhima.



– Mnogo je problema s kojima se susreću gluhi. Ming, bas gitarist, je recimo izvrstan kuhar, ali kad dođe na razgovor za posao – odgovor je negativan jer je gluh. Problemi nastaju i kod odlaska kod doktora, u institucije. Poruka pjesme je jasna – kad bi čujući bar na jedan dan zamijenili mjesto s nama, shvatili bi – treba rušiti predrasude!, kaže Siniša.


Ming, odnosno Mingsheng Pi je Koreanac koji je u Hrvatsku došao prije 15 godina, radi kao kuhar u koreanskom restoranu, ali i u Studentskom centru u Zagrebu drži tečajeve kaligrafije, umjetnosti lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Radi i ilustracije za dječje knjige i slikovnice, za koje je u Hrvatskoj i nagrađivan. Ni prije, kaže, nije imao namjeru iz Hrvatske vraćati se kući, ili seliti dalje, a sad pogotovo, kad je član posebnog benda na putu prema gore.


Iva Valentić, vokal benda, i druga čujuća članica, akademska je slikarica koja, veli nam, nikad prije nije pjevala, ali to je sad to. »Last but not least« je Lemary Vuletić, treći vokal benda, ali i prevoditeljica na znakovni jezik. Ona pjeva, dobro pleše, uživa u svemu tome, a gluhoj publici riječi pjesama približava znakovnim jezikom. Taj je jezik, naučili smo od benda, hrvatski, jer, iako postoji međunarodni znakovni jezik, svi jezici u svijetu imaju i vlastiti znakovni, što znači da su i članovi ovog benda pravi poligloti, jer govore hrvatski i druge strane jezike, ali i međunarodni te vlastiti znakovni jezik, čitaju s usana, sve to odmalena, i sa nevjerojatnom upornošću i voljom. »Lako je kad počnete kao mali. Općenito, sve se može«, kaže nam srdačni Dražen.


Kamenčić u mozaiku


Nitko od članova, benda, osim Siniše koji je profesionalni glazbenik, do prije dvije i pol godine nije uzeo instrument u ruke. Tada je, međutim, Pučko otvoreno učilište organiziralo međunarodnu radionicu za udaraljke, namijenjenu gluhima i nagluhima, na koju su došli Dražen, Angel i Ming. Išlo im je toliko dobro da su i nakon radionice nastavili svirati, a Siniši je onda palo napamet da bi mogli pokušati i s drugim instrumentima. Nakon što su se malo uvježbali, na Učilištu su za publiku oštećena sluha organizirali koncert, koji je prošao toliko dobro, da su odlučili angažirati i vokal. Tad im se pridružila Iva, otprije Mingova prijateljica, a kako su prve koncerte svirali za gluhe i nagluhe, došli su na ideju da angažiraju i tumača znakovnog jezika. U bend je tako, prije godinu dana, upala i Lemary. I ona radi u centru Slava Raškaj kao asistentica u nastavi, po potrebi i u drugim školama, s djecom koja imaju problema sa sluhom.


– Integracija osoba s invaliditetom u posljednjih godinu-dvije pokazuje napredak, ali još uvijek treba puno raditi na tome. Nadamo se da će i naš bend biti jedan kamenčić u tom mozaiku, kaže Siniša, koji nipošto nije osnovao običan bend, niti je to bend koji samo svira. To je bend koji, kako kaže Matijašić, »normalnim« ljudima, ponekad bahatima prema osobama s nekim problemom, pokazuje da i gluhi, odnosno bilo tko s hendikepom, ima pravo na sve ono na što i mi imamo pravo.


– Gluhi su kao svi drugi – vole glazbu, mogu, možda čak i više od nas, u njoj uživati. Oni osjete vibracije, ritam, ponese ih kao i nas ostale. Oni žele ići na koncerte, zabavljati se, izaći na piće s prijateljima, pjevati i plesati, i nitko im to ne smije oduzeti, ističe Matijašić.


Zbunjena publika


Gdje god da dođu održati koncert, a bili su već na puno mjesta, pa tako i u Rijeci na Festivalu inkluzivne scene, publika prvo reagira zbunjeno, kao što je reagirao i žiri Supertalenta, ne vjerujući da će gluhi nešto, pa onda još toliko dobro odsvirati, ali kad krenu bubnjevi, bas, ritam, padaju barijere i predrasude.


– Najljepši nam je dosad koncert bio u Ljubljani, u Zavodu za gluhe i nagluhe. Nastavnica nam je rekla da počnemo lagano, kako bi vidjeli hoće li se djeca uplašiti, na koji će način reagirati, ali kad smo krenuli… aježim se svaki put kad se toga sjetim – kad su počeli bubnjevi i svirka praćena znakovanjem, djeca su bila toliko iznenađena – da netko svira baš za njih, i tako da razumiju. Na kraju su u dvorani bili svi – i učitelji i kuharice, čistačice, bila je super atmosfera, priča Siniša.


Pamti i zgodu iz zagrebačke Noći muzeja, kad su zamoljeni da sviraju tiše, jer su u muzeju, i jer je noć, no kad su članovi benda rekli da oni mogu samo glasno, jer samo tako onda osjećaju i vibracije, kustosica je ipak pristala, a cijela publika na kraju »podivljala« od dobrog koncerta.


– Radio sam s više bendova prije ovog, no ovo je jedinstveno iskustvo. Osim što je fascinantno kako su ovi dečki naučili svirati, naša je suradnja najfascinantniji dio svega – način na koji komuniciramo i kako se ‘čujemo’. U zadnje vrijeme smo stalno na probama, zajedno se smijemo, ponekad tugujemo, zajedno slavimo, nadam se da ćemo imati što slaviti i u daljnjem nastavku Supertalenta, zaključuje Siniša. Držimo im palčeve.