Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
29. siječnja 2020.
Putopisac na dva kotača

foto Ne propustite "Putevima Puta svile" - priču o avanturi života bikera Stojana Gajića koji je odlučio ne odgoditi snove

Stojan Gajić, 38-godišnji liječnik proveo je više od dva mjeseca motorom uzduž i poprijeko Puta svile / Foto Sergej DRECHSLER
Stojan Gajić, 38-godišnji liječnik proveo je više od dva mjeseca motorom uzduž i poprijeko Puta svile / Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 3. listopad 2017. u 7:42 2017-10-03T07:42:39+02:00

Ono što bih htio svima poručiti je – krenite! Učinite nešto izvan okvira, nešto što ćete pamtiti cijeli život. Trenutak dođe i prođe, život proleti. Razloga »zašto ne« ima milijun i uvijek možemo naći ispriku zašto sada nije trenutak. Zašto? Jer je to lakše! Lakše nego izaći iz zone komfora. Nema smisla zadržavati se i raditi nešto »da se preživi«. Treba živjeti

Kad 38-godišnji liječnik, u ova vremena u kojima je lakše naći sveti Gral nego stalno zaposlenje, između avanture zvane »više od dva mjeseca motorom uzduž i poprijeko Puta svile« i stalnog zaposlenja na Hitnoj izabere truckanje po »svilenoj stazi«, pa još k tome i s nikad viđenim suputnicima ili supatnicima, onda je logično da prvo pitanje Stojanu Gajiću, glavnom akteru ove avanturističko-motorističke priče bude – hej, pomisliš li ti kadkad da nisi normalan?

Naravno da ne pomisli jer njegovo je životno poslanje slijediti svoje snove. U avanturu života, kako ju on naziva, upustio se 2014. godine, a prije samo nekoliko dana u knjigu naziva »Putovima Puta svile« pretočio je djelić sjećanja na to ljeto koje se ne zaboravlja. A zašto baš od cijelog svijeta na Put svile?

– Oduvijek sam želio ići u Rusiju, odnosno SSSR i to motorom. Od svih država najviše su me privlačili Kazahstan i Sibir. Zašto? A bo, možda zato što sam htio doživjeti taj duboki socijalizam, tu neimaštinu, tu tugu. Iskreno, ni sam ne znam točno. Kad se pružila prilika da maštanje postane stvarnost, nisam mogao propustiti priliku jer osim toliko željene Rusije i Kazahstana tu su bili i ostali »stanovi«, te Pamir, za kojeg sam mislio da ga nikad neću vidjeti kao u ostalom ni Rusiju, ni Kazahtan.

Kanjon rijeke Charyn u Kazahstanu

A onda je mreža svih mreža Stojanovu maštu počela usmjeravati ka stvarnosti. Niotkud pojaviše se Poljaci koji dijele iste snove kao i on.

Razgledavanje grada Khiva u Uzbekistanu

– Obzirom na to da sam stalno maštao o tim krajevima vršljao sam po forumima i na jednom – horizonsunlimited.com – naišao na dvoje Poljaka Kasia i Janusz koji su odlučili odvoziti Put svile. Tražili su ako im se netko želi pridružiti ili kao sponzor ili kao suputnik i eto mene. Izmijenili si par »mejlova« i dogovorili se. Bilo je idealno jer su oni već bili sve isplanirali tako da sam se doslovce samo »uvalio«.

Ususret javi

Hm, uvaliti se nije problem, kao ni bojati se svega toga što je slijedilo. Ali Stojan je i taj dio držao pod kontrolom.

Uživanje u zalasku na jezeru Issyk Kul

– Ne, nije me bilo strah: radio sam upravo ono o čemu sam sanjao tako da sam u potpunosti uživao. Najteže je bilo vratiti se u svakodnevnu rutinu jer je ona u biti dosadna, trebao sam se kontrolirati da baš stalno ne pričam o tom putu. Bio sam preplavljen emocijama i utiscima, a nisam imao s kim to podijeliti. Nitko me nije mogao razumijeti.

Sva raskoš Pamir highwaya

Prije samog odlaska u avanturu trebalo se »svekoliko i višeznačno« pripremiti.

Pogled na Afagnistan s tvrđave Quah-Quah

– Uslijedilo je par mjeseci priprema. Tri do četiri svakodnevna, ili barem skoro svaki dan obzirom na smjene na poslu, višesatna vožnja motorom, prvenstveno offroad. Vježbanje doma te povremeno na spravama na Biviju.

O knjizi

Znao sam još prije negoli sam krenuo na put da ću napisati knjigu. Htio sam, samom sebi, ostaviti neki trag te avanture. Svakodnevno sam pisao zabilješke, a onda po povratku slagao ih u knjigu. U stvaranju knjige »Putovima Puta svile/Slik Road Adventure 2014« uvelike mi je pomogao Niko Cvjetković. Prijatelji smo još od srednje škole, zajedno smo bili i na faksu, bili zaposleni na istom radnom mjestu u OŠ Dolac, ali u različito vrijeme tako da njemu nisam trebao ništa objašnjavati. Za prvu verziju knjige trebalo mi je cirka šest mjeseci jer ju nisam pisao svaki dan jer sam trebao biti psihički raspoložen misli stavljati na papir. Ponekad su mi misli bile toliko brze da nisam to uspijevao pretočiti na papir. Kako je vrijeme odmicalo i emocije stišavale dodavao sam malo po malo još puno detalja. Problem je bio koje slike izabrati jer smo imali 7 aparata, 2 kamere te 180 GB slika/videa. No, zgotovio sam ju i promocija će biti u »Tunelu«, 18. listopada, u 20 sati, a nabaviti na prezentaciji te ako me se kontaktira na FB ili na forumu motri.hr. Bit će dostupne i u knjižnicama. Još ne znam kada jer to Niko sređuje. Kasnije možda i bude u knjižarama.

Osim putopisne knjiga ima i edukativnu notu.

– Da, ima podosta informacija o stanju cesta, načinu prelaska granica, uvjeta putovanja i slično.

Osim sebe i motora na ono što će uslijediti trebalo je pripremiti i obitelj.

– A da. Roditelji su bili zabrinuti ali znatiželjni. Supruga luda od mene i zabrinuta, ali je znala da mi je to velika želja i znala je da se ne može boriti protiv te moje želje kao što se ni ja ne bih borio protiv njezinih nego bih ju podržao. Velika većina prijatelja smatrala je da nije pravi trenutak za tako nešto, da je bolje skupiti dovoljno novca pa tek onda krenuti ili barem se zaposliti pa onda uzeti godišnji i otići. Uglavnom, svima njima je bilo mentalno teško, i još uvijek je, izaći iz rutine. Iz svakodnevice. Iz zone komfora. Da, odbio sam i stalan posao radi ovog putovanja. Nikad si ne bih mogao oprostiti da sam odustao od puta radi posla. Posao dođe i prođe, a ovakve prilike se rijetko ponavljaju. Na kraju sam potpisao na određeno. Krenuo sam na put 15. svibnja, a zadnju smjenu na »Hitnoj« u Senju odradio 13. svibnja. Ne žalim niti sekunde radi svoje odluke ismatram da je bila ispravna.

Ovčetina

O tome kako izgleda prelazak iz knjiga i filmova tj. mašte u stvarnost, odnosno o bivšem SSSR-u »uživo« kaže:

– Uf, koje pitanje! Puno sam na netu »lutao po Rusiji« tako da sam znao što želim vidjeti. U biti htio sam doživjeti ono što sam već »znao«. I ništa od željenog me nije razočaralo, bilo je baš kao u mojoj mašti.

O putovanju Stojan može satima pričati, uostalom ispisao ih je na 250-ak stranica knjige, no ipak postoje dojmovi nad dojmovima i bedovi nad bedovima.

– Najviše su me se dojmile kazahstanske stepe: sve ravno do horizonta. Ti si centar, oko tebe 360 stupnjeva nema apsolutno ničega. Nema stabala, grmlja ili kuća. Ništa. Mi i apsolutno ravna cesta koja nestaje iza horizonta. Paralelno s nama, s jedne strane ceste je dalekovod a s druge pruga. Točka. To je to! Fascinantno! Potom jezero Issyk Kul u Kirgistanu: crveni pijesak/kamenčiči po kojima se razljeva plava boja jezera oko kojeg su brda, također u crvenoj nijansi. U biti cjelokupna priroda u toj državi. Pa Pamir u Tadžikistanu: zabačeni kraj gdje je i Bog rekao laku noć. A u posebnu kategoriju dojmova spada Rodyna mat zovjot – kip na Mamayev Kurganu u Volgogradu. Najmoćniji kip koji sam ikada vidio. Nešto grandiozno, monumentalno... Samo tamo stoji, a ti čuješ taj zov, čuješ kako zove narod u obranu domovine. Ona isijava neku neopisivu snagu.

Putovanje u brojkama

21 tisuća prijeđenih kilometara

2,5 mjeseci trajanje putovanja (15.5. – 27.7.2014.)

5 tisuća eura troškovi putovanja

16 pređenih zemalja: Litva, Latvija, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Azerbajdžan, Gruzija, Armenija, Turska, Bugarska, Srbija, Mađarska, Slovačka

4 putnika: Janus Stepien – projekt menadžer, Wojciech Malina – ekonomski savjetnik, Katarzyna Michalak – game dizajner, Stojan Gajić – liječnik

350 – prosječna dnevna kilometraža (desetak dana nismo vozili)

4.655 metara iznad razine mora (Pamir Highway – prijevoj Ak Baital) – najviša točka

100 m ispod razine mora (Kaspijska obala) – najniža točka

46 stupnjeva Celzijusa (Pustinja Karakum – Uzbekistan) – najtoplije

5 stupnjeva Celzijusa (Pamir – Tadžikistan) – najhladnije

2 probušene gume

0 turbo opasnih trenutaka

E da je samo putovati, ali treba i jesti. Učinilo nam se da je monotoniji pravocrtnosti i ravnine oštro konkurirala i monotonija ishrane, a o higijenskim uvjetima da ni ne govorimo. Bilo je zanimljivo saznati je li bar jednom tijekom putovanja pomislio »što je ovo meni trebalo«?

– Ne, nisam to pomislio jer sam radio ono što sam oduvijek htio i sanjao. A hrana? Većinom ovčetina na žaru. Možeš misliti mene koji ne voli ni janjetinu. Ali, kad si gladan, jedeš sve. Čak sam išao u »Italian pizzeriju« u Samarkandi u Uzbekistanu u nadi da ću pojesti pizzu, ali su i na nju stavili komade ovčetine! Kad sam se vratio supruga mi je rekla da smrdim po ovčetini! Osim toga imali smo konzerve i hrenovke koje, ako se ne varam, nismo niti jednom prokuhali. Spavanje: poneki hotel, 'home stay' te u šatoru, ovisno o mogućnostima. Kad smo spavali u šatoru tražili smo lokaciju blizu rijeke ili jezera da se možemo okupati i oprati robu. Većina 'home staya' nisu imali kupaonu i svi imaju poljski WC. Uvjeti nisu bili bajni ali to je tako kada se želi na takva mjesta. Da, u pojedinim je gradovima bilo fensi-šmensi hotela, ali smo imali dogovor da se ide na što skromnije i jeftinije opcije.

Stojan često kao glavni osjećaj na putovanju navodi osjećaj slobode i pripadanja jedino svemiru.

– Teško je to opisati. To je 'state of mind' – stanje uma. Cijeli je put bilo jedno emocionalno punjenje, jedna neopisiva energija, nirvana. Želiš da tako nešto nikada ne završi. Nezgodno je što te omami kao droga. Dođe ti da si počupaš kožu od apsolutnog veselja, radosti, uživanja. Kad sam izašao iz jednog zavoja u Pamiru, dok smo se vozili u dolini Wakhan, i kada sam ugledao raznobojne kamene sedimentacije na afganistanskoj strani rijeke i kada mi je mozak rekao – pa, Stojane ti si u srcu fucking Pamira, nisam mogao dovoljno otvoriti usta za izgovoriti WOW!!! Nešto neopisivo. Ne postoje izrazi koji bi mogli to opisati. Mozak se želi izraziti ali tijelo ne zna kako. Sanjaš nešto godinama, iskreno ne vjeruješ da ćeš to ikada doživjeti i sad odjednom si tamo. Jednom kada se doživi takvo stanje više nikada ne možeš biti onaj stari.

Povratak u stvarnost

A onda je uslijedio povratak i hoćeš-nećeš »odijevanje« uobičajenog. Rutinskog.

– Kad sam se vratio sam išao na godišnji odmor sa suprugom! Ipak, trebao mi je odmor! Ahahhahhahaha! Ali da, bilo mi dosta teško, svakodnevni razgovori, vijesti ili događaji su mi bili strašno dosadni, nebitni i nesvrsishodni. Doslovno mlaćenje prazne slame. Nije kao prije, dio mozga ili srca ne može izaći iz »stanova«. Dio mene je mentalno tamo i tamo se želim vratit. Nadam se i da hoću.

Stojan je ovo putovanje nazvao putovanjem tj. avanturom života, ali kako iduće godine namjerava još nešto »luđe« bit će da se s tim nazivom malo zaletio.

– Je, bila je to avantura života. OK, prva. Za iduću godinu planiram »Genghis Khan Expedition 2018«. Dakle ići malo dalje – do Vladivostoka. A kako drukčije nego preko Mongolije! A već kad smo tamo zašto ne skoknuti i do Bajkala. Sad, već kad putujemo u onom smjeru bilo bi glupo preskočiti Kazahstan i naravno... Pamir! A nazad? Kako drukčije nego Transsibirskom željeznicom! Plan je proći stopama Džingis Kana i odvoziti od jednog do drugog kraja njegovog carstva. Proći ću 13 država: Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Litva, Latvija, Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Mongolija i Ukrajina. Ma, sve je krenulo kada smo se Janusz i ja čuli na Skypu i on me pita ako ću opet s njim na put. On je zamislio jedan skroz drukčiji put, ali je to bilo nemoguće izvesti, barem za sada, pa sam je predložio, onako usput, Mongoliju i Bajkal! On se složio. Malina je nadodao Vladivostok i tako je nastala Genghis Khan Expedition 2018. Djelomično ide ista ekipa: Janusz, Malina i ja. Na kraju su nam se pridružila još trojica: James iz Irske te Arek i Robert iz Poljske.

I tako, evo nadavanture. Sve sluti da će Stojan tim putem dok god bude mogao voziti tj. kročiti.

– Ja to zovem »My Dreams Vol. 2«. S ovim ću putem skroz ispuniti snove. Znam da ću se vratiti s »a što sad«' ali... bit ću ispunjen. Nakon toga ću putovati »iz gušta«. A da, smiješno.

Samo isprike

Za ovakva putovanja osim dobre psihofizičke spreme treba i podosta novca.

– Da, treba. Nije uvijek lako spojiti kraj s krajem, ali kad je želja jaka za sve se nađe rješenje. Naravno, kad su čuli za moje planove neki ljudi su se odmah odazvali i puno mi pomogli. Upravo zato bih se htio zahvaliti Novema-nova, LS moto, KupiGume.hr te Enduristan koji su pomogli ne samo prije nego i nakon povratka. Veliko im hvala na tome. A posveta kaže hvala onima koji su osim novca sa mnom poslali emocije. Roditeljima – da nije bilo njih, da mi nisu usadili neke vrijednosti ne bih bio osoba kakva sam sada. Uvijek su bili uz mene i uvijek su podržavali moje odluke. I nije im sigurno uvijek bilo lako. Supruzi Andy – zato što nije kočila moje snove i što je uz mene. Sinu Milanu – nema ni dvije godine, ali će jednog dana čitati što je to tata radio.

Najvjerniji suputnik

službeno ime – Yamaha XT660Z Tenere

nadimak – Em El

kupljen – 2009. godine (vozački položen godinu ranije)

prethodno iskustvo – 25.000 km

I što bi ovaj pustolov na kraju priče htio poručiti čitateljstvu?

– Ono što bih htio svima poručiti: ne odgađajte snove, ne čekajte idealan trenutak, nemojte razmišljati na »što ako«... Krenite! Učinite nešto izvan okvira, nešto što ćete pamtiti cijeli život. Trenutak dođe i prođe, život proleti. Razloga »zašto ne« ima milijun i uvijek možemo naći ispriku zašto sada nije trenutak. Zašto? Jer je to lakše! Lakše nego izaći iz zone komfora. Nema smisla zadržavati se i raditi nešto »da se preživi«. Treba živjeti. Vidim toliko ljudi koji bi nešto učinili ali nemaju vremena ili novca. Zapravo vidim samo isprike jer i sam sam bio takav, ali sam odlučio to promijeniti. Tamo gdje takvi vide problem, ja vidim mogućnost. Iskreno, nisam vjerovao da ću ikada vidjeti Kazahstan i Pamir, stvarno nisam. I to me je činilo tužnim i razočaranim. Zato i jesam, svjesno ili nesvjesno, lutao netom tražeći način i poticaj da krenem. Zato kad se pružila prilika nisam više mogao nazad.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.