Ljubav i posao

Kako je profesorica kemije Jadranka Lešić nakon trideset godina rada u struci odlučila postati – vinarica

Edi Prodan

Jadranka Lešić u vinariji Agris Agrisova vina / arhiva NL

Jadranka Lešić u vinariji Agris Agrisova vina / arhiva NL

Godinama smo priželjkivali svoju vinariju, ali smo se istodobno bojali tog posla. Zahtjevnog, posebnog, unikatnog u svakoj kapi vina koju na kraju proizvedeš, kaže Lešić čija je malvazija lani nagrađena srebrom na »Vinistri«, a graševina zlatom na baranjskom »Gator festu« ovog proljeća 



Ah tugo drugo, odnijelo te vino. Bio je to, većini koja je sa strane, pomalo u strahu da ne bude posuta brašnom, promatrala »norijadu« bio potpuno nerazumljiv natpis na majicama maturanata II. zagrebačke gimnazije. K tome, da zbunjenost bude još i veća, na majicama je bio i lik simpatične gospođe koja – viri iz bačve!


– Znam da zvuči neobično, možda i čudno kako mnogi komentiraju, no sve je to bilo jače od mene. Dvojila sam godinama, a zadnjih sedam dana praktično nisam ni spavala. Kad sam se na kraju odlučila na promjenu, osjećala sam se ispunjenom, zadovoljnom, sretnom naprosto.


Misli su to Jadranke Lešić, profesorice kemije koja je nakon punih trideset godina rada u struci odlučila postati – vinaricom. Ona i suprug Boris Lešić, vlasnik jedne od najuspješnijih hrvatskih marketinško-konzultantskih agencija, Studija Conex, već niz godina istražuju vinsku scenu Europe, ali i novog svijeta. K tome, prije dvije godine odlučili su pokrenuti Agris, svoju vinariju. Proizveli su dva vina, malvaziju i graševinu. Iako su se na sajmovima pojavili skoro pa »bogobojazni« u odnosu na znatno iskusniju hrvatsku vinsku scenu, zaredali su se veliki uspjesi: lanjsko srebro za malvaziju na »Vinistri«, najznačajnijoj hrvatskoj smotri tog tipa, kao i zlato za graševinu na baranjskom »Gator festu« ovog proljeća.


Kvaliteta apsolutni prioritet




– Gdje smo god otputovali, nakon »obaveznog turističkog programa« uslijedilo bi istraživanje enološke ponude pojedinih regija. Taj nas je dio ispunjavao. Uživali smo u istraživanju vina, njihovom okusu, satima smo nakon toga dijelili impresije. Godinama smo priželjkivali svoju vinariju, ali smo se istodobno bojali tog posla. Zahtjevnog, posebnog, unikatnog u svakoj kapi vina koju na kraju proizvedeš, sjeća se Jadranka Lešić.



No, prelomili su dvojbe i u Rakitju, nedaleko Zagreba, u iznajmljenom prostoru 2015. godine otvorili malu vinariju.


– Kapacitet je najprije bio pet tisuća buteljki da bismo ove godine stigli do deset tisuća. Skromne su to količine, no opet kad se sve zajedno promotri s distance, velik je to posao, ističe Jadranka.


Ono što ih je dodatno potaknulo na razmišljanje o širenju poslovanja bile su odlične kritike vodećih hrvatskih sommeliera koji su njihovim vinima dali najbolje ocjene. Pa je tako i Vlado Krauthaker, jedan od najcjenjenijih hrvatskih vinara, na Grand Tastingu u Zagrebu kušao njihovu graševinu i ocijenio je najvišim rangom. Ono što je uslijedilo bili su restorani. Kod njih je kvaliteta apsolutni prioritet, nema popuštanja ni prema kome.


– Naša je malvazija kućno vino »Bevande«, nudimo se u Plavom podrumu, a i Daniela Kramarić je ostala iznenađena kvalitetom naših vina. U Zagrebu smo uvršteni na vinsku listu Tekke, japanskog restorana, Apetita, potom kastavskog Kukurikua. Da, moram priznati da nas je uspjeh iznenadio.


A paralelno s razvojem vinarije, Jadranka je jako napredovala na profesionalnoj sceni gdje su povezani pedagoški rad sa strukom, s kemijom. Riječanka koja je nakon dvadeset godina rada u osnovnim te srednjim školama Kvarnera, prije punog desetljeća svoju je riječku adresu zamijenila zagrebačkom. Predana radu, nakon što je još u Rijeci zaslužila status profesora mentora i čitav niz nagrada, u Zagrebu ide na još viši stupanj, status savjetnice. K tome, aktivna je u nizu profesionalnih foruma, pa tako postaje voditeljica županijskog stručnog vijeća nastavnika kemije u gimnazijama.


– Uvijek sam takva. U cijelosti se predajem onom s čim se bavim, bez izuzeća. Obožavam i pedagoški rad, obožavam prenositi znanje na djecu. No posao u vinariji koju smo pokrenuli i sve obaveze koje sam imala u školi postali su toliko opterećujući da sam ih fizički sve teže podnosila. Postajalo je pretjerano naporno, sjeća se Jadranka.


Suglasne kćerke


A u priču se uključuju i kćerke, mlađa Vana koja je još uvijek na studiju ekonomije, te starija Petra, također ekonomistica koja je dio profesionalne karijere provela u Australiji. Petra se uključila u rad Studija Conex, a Vana… Vana je bila dodatni »uteg« na vagi mamine odluke o napuštanju profesure.


– Vana i Petra obožavaju rad u vinariji i apsolutno su suglasne da se posao proširi. Da, možda nisam toga još uvijek ni svjesna, no vjerojatno su i one pomogle u donošenju oduke o apsolutnom odlasku u vinarske vode, sjeća se Jadranka.


Kad je pak u školi obznanila svoju odluku, nastali su šok i nevjerica. Ljudi, kolege nisu mogli vjerovati da jedna od najutjecajnijh zagrebačkih srednjoškolskih profesorica kemije odlazi u sasvim nesigurne vode privatnog vinarstva, odgovarali su je, no s druge strane nailazili su na – osmijeh zadovoljstva.



– Presretna sam. Odlučila sam nastaviti profesionalnu karijeru u onom što mi je više od zanimanja. Neću pretjerati ako kažem kako mi je moj novi posao – strast, ističe Jadranka.


U razgovor se uključio i Boris Lešić. I on je u cijelosti zaljubljenik u vinsku scenu, no ipak je ostao vjeran svom marketinškom poslu.


– Dobro, dijelom se i moj posao preklapa s Agrisovim. Primjerice u domeni vizualnog identiteta i promocije, i moja su znanja bila od velike koristi. Vizualnu identifikaciju osmislio nam je likovni umjetnik Leon Zakrajšek, a on je pak svoju inspiraciju pronašao u budističkoj filozofiji. Idemo dalje, tražimo teren u širim okvirima zagrebačkog središta, plan nam je izgraditi vinariju koja će imati i urbanih elemenata, postati i kušaonicom. Kapacitet će ići do 60 tisuća buteljki godišnje, mislimo da su nam za sada to gornje granice bavljenja vinarstvom, naglašava Boris.


Samo najbolje sorte


A »mantra« koja će ih voditi kroz posao, jer po pitanju vinogradarstva nemaju ambicija, jest da za svoja vina koriste najbolje hrvatske sorte s njihovih najboljih položaja. Pa tako graševina nastaje od grožđa koje raste na jednom od najznačajnijih hrvatskih pozicija, Venja u Kutjevu, kao Santa Lucija nedaleko Brtonigle kad je u pitanju malvazija. Bolje uistinu ne može.


Ono što je jedna od najvećih mana hrvatskog društva, izostanak svake dinamike po pitanju izmjene posla, u slučaju profesorice kemije Jadranke Lešić pokazala je kako i nama možda predstoje bolji dani. Jadranka naprosto otvara vrata razmišljanju kako će i drugi ljudi, zaposleni u djelatnostima čiji smisao postojanja briše razvoj novih tehnologija, u njoj i njezinom hrabrom stavu pronaći inspiraciju. I krenuti u neki novi smjer. Ne samom u poslu nego i u ispunjenju svojih životnih snova.