Pozitivno i efikasno roditeljstvo ima najveće šanse da stvori uspješnu i sretnu djecu koja će odrasti u uspješne sretne ljude. Zdravo samopouzdanje i samopoštovanje i osjećaj unutrašnje sigurnosti i sreće koja nije ovisna o vanjskim događajima najviše je što djetetu možete dati
Svi roditelji, bilo da njihova djeca tek uče hodati ili su tinejdžeri, traže odgovore na isto pitanje: kako efikasno i svakodnevno odgajati svoje dijete, a da pri tome ne vičem, ne dosađujem i ne raspravljam se.
Roditeljstvo, odnosno odgajanje djece, bez sumnje jedno je od najljepših i najzahtjevnijih iskustava koje ljudsko biće može imati. Govorim to iz vlastitog iskustva i iz iskustva mnogih ljudi s kojima radim i kontaktiram. Podizanje i odgajanje djece je velik izazov za emocionalne, intelektualne, duhovne, financijske i fizičke moći roditeljskog para.
Osim egzistencijalnih potreba, hrane, odjeće, krova nad glavom, ljubavi, svaki čovjek treba priznanje, uvažavanje, razumijevanje, razmjenjivanje mišljenja, stavova, ideja
Stoga veliko poštovanje imam za sve vas roditelje koji ste sada zaokupljeni svakodnevnim zadacima, vodeći svog mališana(e) od djetinjstva do odrasle dobi, što je glavni cilj roditeljstva.
Posao bez iskustva
Za većinu stvari kojima se u životu bavimo (radimo) ili se planiramo baviti (raditi), trebamo imati adekvatnu edukaciju i kvalifikaciju. Međutim, to nije slučaj s roditeljstvom. Puno sam puta u svojoj praksi čula: »Nitko nas nije učio roditeljstvu«.
Činom rođenja djeteta mi postajemo roditelji, a da prethodno nismo stekli nikakvu kvalifikaciju za to. Čak i kad bismo htjeli svoje roditeljske vještine, razumijevanje, uvjerenja negdje usavršiti ili provjeriti, to jednostavno nije moguće.Tako u novije vrijeme ponegdje postoje »škole za roditelje«. Jedna takva počinje sa svojim radom i kod nas, pod nazivom Učimo roditeljstvo.
Po rođenju djeteta mi počinjemo učiti obavljati nešto u čemu nemamo iskustvo
Nemamo pouzdanog znanja o tome što to malo biće treba u kojem trenutku. Teško raspoznajemo plač zbog gladi ili plač zbog potrebe za pažnjom. Naravno, ne treba se brinuti oko toga jer je briga oko mladunčeta vrlo prirodna i spontana.
Gdje je onda kamen spoticanja, gdje nastaje »problem«. Osim egzistencijalnih potreba, hrane, odjeće, krova nad glavom, ljubavi, svaki čovjek treba priznanje, uvažavanje, razumijevanje, razmjenjivanje mišljenja, stavova, ideja. To čini odnos. A roditeljstvo, kao i partnerstvo, je odnos koji je živ i dinamičam. Kroz odnose koje stvaramo s drugim ljudima mi učimo o sebi i drugima i mijenjamo se.
Kopiramo svoje roditelje
Ono što je zasigurno najvažnije u odnosu roditelj – dijete je velika ljubav prema djetetu i želja da budemo najbolji mogući roditelji. Zato tražimo način da to i postanemo.Jedini model po kojem smo učili bili su naši roditelji.
Kroz njihovo roditeljstvo, tj. njihov odnos prema djeci (nama) saznavali smo o njhovim vjerovanjima, uvjerenjima i njihove postupke osjetili na vlastitoj koži. Možda smo im za to zahvalni, a možda nas posljedice i danas prate. I mi svojoj djeci, baš kao i nama naši roditelji, želimo samo najbolje: da uspiju u životu i da budu sretni.
Koliko puta nam se nije svidio način na koji se naši roditelji odnose prema nama i koliko puta ste pomislili: »Kad ja budem roditelj, neću činiti ovo što meni čine moji roditelji.« Kad smo postali roditelji, u želji da izbjgnemo pogreške svojih roditelja, trudimo se da se ponašamo drukčije, ponekad i potpuno suprotno, ali ni to nije garancija da ćemo biti uspješni onako i onoliko koliko bismo željeli. S druge strane, u odnosu sa svojom djecom ponavljamo neke postupke svojih roditelja, a da toga uopće nismo svjesni.
Preuzeli smo njihov način odgoja, tj. odnosa prema djeci, ne razmišljajući, ne pitajući se je li to jedini i najbolji način.Nema recepta za odgoj djece jer je to odnos koji je dinamičan i neprestano se mijenja.
Preispitajmo naša uvjerenja
Naša uvjerenja o tome što je dobro za dijete, vode nas i usmjeravaju u našem umijeću odgajanja. Odgovori na pitanja što moramo činiti kao roditelji, što je naša misija, s kojim stvarima trebamo biti posebno pažljivi, za što je dobro to što činim u odgoju svoga djeteta, sva naša uvjerenja o tome kako treba odgajati, tj. graditi odnos s djetetom, proizlaze iz naše filozofije života, neke unutrašnje logike kojoj vjerujemo i za koju mislimo da ocrtava dobre roditelje.
Naša uvjerenja dobrim djelom oblikuje sociokulturalni milje iz kojeg dolazimo i u kojem živimo i ta činjenica je veoma važna ukoliko želimo promijeniti nešto u svom roditeljskom ponašanju, načinu na koji odgajamo, gradimo odnos sa svojim djetetom.
Ako stvarno želimo da nešto promijenimo u našem odnosu, u načinu na koji postupamo, onda je potrebno da se zapitamo i preispitamo svoja duboka uvjerenja
Ako stvarno želimo da nešto promijenimo u našem odnosu, u načinu na koji postupamo, onda je potrebno da se zapitamo i preispitamo svoja duboka uvjerenja. Međutim, moguće je i drukčije. Dopustimo li sebi tu hrabrost i slobodu da kreiramo drukčije odnos sa svojim djetetom, to može utjecati na promjenu dosadašnjim uvjerenja i vjerovanja. Potreba za pohvalama
Neosporno je da postoji veza između načina na koji odgajate svoje dijete (djecu) i stupnja sreće i uspjeha koji će oni ostvariti u životu.Pozitivno, efikasno roditeljstvo ima najveće šanse da stvori uspješnu sretnu djecu koja će odrasti u uspješne sretne ljude. Koji je najbolji poklon koji možete dati svojoj djeci? Zdravo samopouzdanje i samopoštovanje, taj osjećaj unutrašnje sigurnosti i sreće koja nije ovisna o vanjskim događajima; sposobnost da sebe vide kao bića vrijedna ljubavi, postojanja; sposobnost da razvijaju fleksibilnost što će im omogućiti da sa svakim danom uče o sebi i drugima i budu zadovoljni sobom.
Djeci su osobito važni i potrebni pažnja, pohvala i priznanje, pogotovo od roditelja. Ako im se ne posvećujemo, trudit će se na sve načine da zadobiju pažnju, čak i tako što će gnjaviti, ponašati se nepristojno, galamiti, ne učiti, lagati, plakati. Moraju li birati između toga da ih ne primjećujemo ili da ih kaznimo, radije će izabrati ovo drugo, iako je neugodno, samo da dobiju pažnju koja im je potrebna. Pitam se možemo li dovoljno naglasiti kako je bitno osjećanje biti voljen. O
sjećati da smo voljeni, osjećati da smo za nekog od neprocjenjive važnosti, da smo vrlo važan dio njegova svijeta. Ljubav koju dijete dobije od svojih roditelja i koju im uzvraća, je resurs koji mu kasnije u životu omogućuje da stvara dobre odnose s drugim ljudima.
Mi određujemo granice
Mi odrasli potrebni smo djeci kako bismo ih voljeli i naučili da vole sebe. Ljubav koju im kao roditelji iskazujemo, djeca ugrađuju u vlastitu predstavu o sebi tako da na osnovi roditeljske ljubavi razvijaju sposobnost da vole sebe, što je početna pozicija da bi mogli voljeti i druge.
Princip je da djeca kasnije u životu imaju prema sebi isti odnos kakav smo mi kao roditelji imali prema njima. Na taj način nastaje kako samoljubav, tako i samopouzdanje i samopoštovanje.Kroz višegodišnju praksu uočavam da su mnogi roditelji zbunjeni, pa čak i uplašeni kada treba jasno odrediti granice i biti u tome dosljedan.
Umijeće roditeljstva je kako istraživati, postavljati i pomicati te granice, a istovremeno dati djetetu potrebnu slobodu kroz koju će učiti biti odgovoran u skladu sa svojim mogućnostima i godinama
Ono od čega se kao roditelji ne možemo distancirati i čemu ne možemo pobjeći je odgovornost za odnos koji stvaramo (kreiramo) s našim djetetom. Mi smo ti koji određuju granice unutar kojih se dijete može kretati.