Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 1
Sutra: 21° 21° 1
18. lipnja 2019.
Širenje

Chef Andrej Barbieri otvara novi restoran u metropoli: Ne napuštam Rijeku, ali bez Zagreba nemoguće preživjeti

Chef Andrej Barbieri / arhiva NL
Chef Andrej Barbieri / arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 24. studeni 2016. u 7:32 2016-11-24T07:32:14+01:00

Ja istina odlazim u Zagreb, no ostajem aktivan i u mom riječkom restoranu Conca d'oro. Baš kao što sam još neko vrijeme ključni čovjek Bevandine kuhinje, kazao nam je Barbieri naglasivši kako mu Rijeka previše znači baš kao što u nju i dalje vjeruje 

Vijest je odjeknula iznimno snažno i ne baš optimistično po Rijeku i Opatiju: Andrej Barbieri, jedan od ponajboljih chefova Hrvatske, osoba s odličnim referencama i na globalnoj gastronomskoj sceni, napušta Kvarner i seli u – Zagreb. S obzirom na značaj po opći ugled i image regije zahvaljujući upravo restoranima koje on vodi – a to su Conca d'oro, najstariji riječki ugostiteljski objekt koji posluje skoro stoljeće i pol, te opatijska Bevanda – udarac je to za cjelokupni turizam Kvarnera koji upravo na jačanju gastro scene gradi ne samo svoj ugled nego i perspektivu prema cjelogodišnjem turizmu. Uostalom, kako i ne bi bio šok kad je Bevanda jedini restoran koji u Primorsko-goranskoj županiji ima kategoriju »dva škampa« čime dakako ima pravo i na atribut – najboljeg restorana na jednoj od najrazvijenijih hrvatskih gastronomskih scena.

– Prvo i najvažnije – ne napuštam Rijeku. Ni u kom slučaju, istaknuo nam je na samom početku razgovora Barbieri, referirajući se »između redaka« i na činjenicu da novinara u pravilu nikad nema u blizini kad su na sceni pozitivni procesi, a vrlo su agilni kad naslute neku nevolju.

Izazov

– Ja istina odlazim u Zagreb, nastavio je Barbieri, no ostajem aktivan i u mom riječkom restoranu Conca d'oro. Baš kao što sam još neko vrijeme ključni čovjek Bevandine kuhinje. Nekim definitivnim rješenjima još moraju prethoditi razgovori s vlasnikom Zoranom Maržićem, posebno po pitanju Bevande, no oštro se protivim stavu, informaciji kako napuštam Rijeku. Previše mi znači, baš kao što u nju i dalje vjerujem, bila je Barbierijeva reakcija.

No, ma kako definirali kraj studenog i prosinac, nepobitna ostaje činjenica da Barbieri svakako otvara restoran u Zagrebu, kako je planirano već prvih dana 2017. godine.

Za sada nije želio odavati njegovu lokaciju, zagrebačku adresu jer je protiv pretjerane pompe – prije vremena.

– Ma čemu toliko priče? Otvaram restoran u Zagrebu zbog nekoliko razloga. Ne treba biti vidovit da bi se dalo odgovor na to pitanje. Statistički gledano u Zagrebu, ili na njegovom širem području, živi četvrtina Hrvatske, a kad je kapital u pitanju, čini mi se kako je u glavnom gradu Hrvatske »vrti« pedeset posto novca čitave države. Jasno je stoga da Zagreb ima najveći mogući potencijal i kad su restorani u pitanju. S moje stručne strane, tu je i vrlo, vrlo zanimljiva gastro scena na kojoj bih se svakako volio iskušati, pojašnjava Barbieri.

Istina. Da bi se uspjelo na hrvatskoj restoranskoj sceni, mora se u Zagreb. Istina – bolna po »ostatak« Hrvatske, ali točna. Jer ma koliko Rijeka i Opatija bili na savršenoj poziciji križanja kako gastronomskih okusa što u pravilu daje sjajne rezultate, tako i niza značajnih središta – Ljubljana, Trst, Venecija pa i sam Zagreb – izgleda da je sve zajedno premalo za opravdanje investicije, za opravdanje zapošljavanja tima koji prečesto funkcionira kao »hladni pogon«. Mnogo je posla potrebno obaviti, mnogo je infrastrukturnih pomaka neophodno učiniti da bi se došlo do mogućnosti za cjelogodišnje turističko poslovanje kojem su onda potrebni i – luksuzniji restorani.

Gastroturizam

Barbieri je tako gastronomsko iskustvo stjecao u inozemstvu, primjerice u Italiji, a kad se vratio u Hrvatsku, restoranska je scena bila u silnom zamahu. Otvorio se početkom tisućljeća niz restorana koji su imali beskompromisnu kuhinju: iznimno su cijenili domaće namirnice i tradiciju, ali su i maksimalno eksperimentirali, propitivali okuse koji nastaju hrabrim kombiniranjem. Ono što je u svemu najvažnije, nije nedostajalo ni publike, gostiju željnih – gastronomije. Vrijeme je to u kojem se na odličan način formiraju ne samo restoranska nego i vinska scena, posjete restoranima i poznavanje vina razvili su se u specifični – gastroturizam. No, dijelom zbog nepromišljenih poteza raznih Vlada koje su ukinule mogućnost korištenja »reprezentacije«, odnosno priznavanja restoranskih računa u »troškove«, ali i opće krize u gospodarstvu, desetljeće koje živimo značajno je unazadilo restoransku scenu.

– Ma luksuzni restorani... sve ih je manje, a i to je jedan od razloga zbog kojih u Zagrebu otvaram restoran. Želim se odmaknuti od toga imidža luksuza koje nerijetko odbija ljude. Živimo u Hrvatskoj, živimo u zemlji u kojoj je na sceni određeni standard. Koji kako nam je poznato nije visok. A mi restorateri to ne možemo mijenjati, to mogu neki drugi sustavi. Ja dakle želim otvoriti restoran vrhunske kvalitete koji će biti i – pristupačan. No, kako god okrenemo priču, da bi restoran poslovao potreban je promet, potrebni su ljudi. A njih je sve manje. Ono što je zbog veličine područja moguće u Zagrebu, mnogo teže u Rijeci ili Opatiji, naglašava Barbieri.

Bistro scena

A sve se rečeno uklapa i u njegove stavove, iznošene zadnjih godina kako je Hrvatskoj neophodno oživljavanje, boje rečeno izgradnja »bistro scene«. Iako taj pojam nije u Hrvatskoj nikad do kraja zaživio, u prijevodu na nama razumljivi jezik to bi bile – nekadašnje oštarije. Dnevni restorani gdje se moglo ukusno marendati, gdje se naprosto čovjek po povoljnim cijenama mogao odlučiti za fina, jednostavna jela. I sve bez straha da će nakon dobivanja računa »bankrotirati«.

– Da, to je moj naum učiniti u Zagrebu, ali to ja to činim i u mom riječkom Conca d'oru. Tradicija s dodirom kreacije, inovacije. Ali bez straha da će račun biti previsok. Ma kako gledao na gastro scenu i možda moje osobne preferencije, u ovom trenutku to je jedini mogući smjer, dodaje Barbieri.

Da, a ono što je najavljeno, još mu i dodatno daje za pravo. Da, riječ je o čvrstoj nakani nove Vlade da udvostruči PDV na ugostiteljstvo. Iako kultura demokracije traži u svakoj situaciju iznošenje stavova za ili protiv, teško je u toj najavi iščitati ma što drugo do jeftinog, populističkog poteza koji će oteti dio novca ugostiteljima, a da to veliku većinu populacije uopće neće smetati. Krivo, a to na žalost na najzorniji način pokazuje upravo odlazak Andreja Barbierija iz Opatije. Domaći se turizam ni u kojem smislu – kvalitativnom ili kalendarskom – ne može širiti niti razvijati bez chefova poput Barbierija. Kreatori nove porezne politike su zaključili: otmimo ugostiteljima – većina u restorane i kafiće ionako ne ulazi, a oni koji imaju odlaziti će i s povećanim porezom. Uskogrudno jer povećanje poreza je udar na turizam, a on čini najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a. Povećanjem poreza i »tjeranjem« Barbierija iz Opatije u Zagreb nanesen je i veliki udarac naporima koje turistička zajednica na Kvarneru ulaže u gastro priču, priču na kojoj gradi mogućnost za cjelogodišnji turizam. Iako možda djeluje kao pretjerivanje, odlazak Barbierija iz Opatije velik je udarac imageu destinacije. Rivijera s koje su chefovi prisiljeni otići... nešto tu debelo ne »štima« zaključuju potencijalni gosti. I okreću se nekim drugim, slovenskim primjerice, destinacijama.

Gubitak

K tome, odlazak Barbierija iz Bevande jako je loš i u edukativnom smislu jer to je barem jasno: znanje koje on prenosi na najmlađe kuhare, pa i učenike opatijske ugostiteljske škole je nemjerljivo.

– Tako vam je to. Ne brinite. Na vrijeme ćete biti obaviješteni o mojim zagrebačkim aktivnostima, lokaciji, profilu i karakteru novog restorana. Za sada toliko. Vidimo se uostalom i u Rijeci, ne brinite, sasvim ću dovoljno biti i u Conci, završio je Barbieri.

Najprije smo ubili poljoprivredu kako bi se »uvoznički lobi« jeftino mogao bogatiti. Pa se sad gušimo u mesu nepoznatog porijekla, vrlo često i sanitarno-zdravstveno neispravnog. Bogatog jedino salmonelom. Paralelno pak pratimo novu epizodu nemoći političkih elita u pokretanju gospodarstva i realne proizvodnje. Kojom se proračun pokušava napuniti populističkim poreznim škarama. Što pak ubija ono što nam je najsnažnije – turizam. A nama ostaje tek gorki zaključak: svatko dobije ono što zaslužuje.

Hrvatska – zemlja koja nekažnjeno ubija svoje resurse. I tjera sve koji žele preživjeti na jedino moguće mjesto za to u – Zagreb. Može li gore? Iskustvo nam daje samo jedan jedini odgovor: o da, i kad vam se čini da je najgore, u Hrvatskoj može još i – lošije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka