Probajte ih...

BOŽIĆNA TAJNA ŽAKLINE TROSKOT Slavna slastičarka za Novi list otkriva tajne savršenih slastica

Siniša Pavić

foto: Nenad Reberšak

foto: Nenad Reberšak

"U osnovnoj školi sam se 'zarazila' kuhanjem, na domaćinstvu. Imali smo profesionalno opremljene kuhinje, svatko svoju radnu jedinicu. Tu se ozbiljno kuhalo i tu sam učinila prve korake. A kad bih iz škole došla kući sve bih ponovila da vidim ide li me, ili ne. To je moje prvo iskustvo, s tim što sam na početku više bila u slanom, a poslije se tek orijentirala na slatko."



U Duknovićevoj ulici u Zagrebu, na broju 4, slastičarnica Amelie. Prostor lijep, svira lagani jazz, majke ispijaju kavu dok im djeca upiru prstom u kolače što vabe iza stakla. Čuje se i da netko priča engleski, ma nije to razlog zbog kojeg sve izgleda baš onako svjetski. Mogla bi Amelie biti u bilo kojoj europskoj metropoli i bilo bi isto, ugodno. A kako je ugodno, tako je i slasno. Uostalom, da nije slasno i da gosti to ne vole, ne bi ovo bilo već treća ovakva slastičarnica što je ima Žakline Troskot, vrsna slastičarka puku znana i po sudjelovanju u RTL-ovim uspješnicama »321 Peci« i »321 Kuhaj«. U ovo blagdansko doba i logično je zakucati na vrata majstorici od kolača, a Žakline Troskot to jest. Samo, koliko je zanimljivo slatko što ga radi, toliko je zanimljiva i njena priča, priča o redu, radu i trudu koji se u konačnici isplati. Nego, blagdansko doba!? Pa to mora da je najgore doba za slastičara!? Smije se Žakline na ovu konstataciju, pa veli – najgore!


– Mi se doma više i ne veselimo Božiću toliko, jer smo tako umorni. Stotine kila kolača se napravi – kaže nam.


Ne stigne se kod kuće kolače ni peći. Sva sreća što je sin Andrej ove godine odlučio koliko toliko vratiti stvari na staro.




– Pitao je hoćemo li ove godine peći kakve kolačiće, ili ne. I evo će biti barem tri vrste. Morat ćemo, pogotovo nešto u obliku ježa, jer imamo kućnog ljubimca ježeka. Bit’ će sve u obliku ježa – smije se Žakline.


Prvo iskustvo


Žakline Troskot rođena je u Njemačkoj, obitelj je živjela, još dobar dio nje živi, u Münchenu. Tamo se zaljubila u kuhanje.


– U osnovnoj školi sam se ‘zarazila’ kuhanjem, na domaćinstvu. Imali smo profesionalno opremljene kuhinje, svatko svoju radnu jedinicu. Tu se ozbiljno kuhalo i tu sam učinila prve korake. A kad bih iz škole došla kući sve bih ponovila da vidim ide li me, ili ne. To je moje prvo iskustvo, s tim što sam na početku više bila u slanom, a poslije se tek orijentirala na slatko – prisjeća se Troskot.


Kolač, reklo bi se, traži ljude od mjere. Nije, naime, malo onih kojima je pečenje kolača previše peckavo, a to da moraju poštovati zadane mjere nepremostiva prepreka.


– To je ono od čega ljudi najčešće zaziru, to da moraš biti egzaktan. Kažu, moja baka sve radi odoka. Ali, nije ni to što baka radi baš odoka. Ta baka je to ‘odoka’ napravila milijun puta i zna koja je točna mjera. Kad ja stavim 200 grama znam kako tih 200 grama vizualno izgleda. Mora biti egzaktno – kaže Troskot.


Slano bolje podnosi improvizaciju. Slatko, eto, traži egzaktnost i iskustvo. Inače, prvo jelo što ga je Žakline skuhala samostalno bio je bolonjez. A prvo slatko!?



3 šalice grubo sjeckanih oraha ili lješnjaka450 g datulja, grubo nasjeckane1 šalica suhog voća po želji (brusnice, višnje, neki citrusi itd.)100 g brašna100 g šećera1/2 žličice praška za pecivo1/2 žličice soli3 jaja1 vanilin štapić POSTUPAK: – U zdjeli pomiješati orahe, datulje i višnje. – Pomiješajte brašno, šećer, prašak za pecivo i sol; dodati u orah smjesu i miješati dok se orasi i voće dobro ne oblože. – U drugoj zdjeli umutiti pjenasto jaja i dodajte vaniliju – Dodajte u orah-smjesu i dobro promiješajte. Ulijte u namašćen i pergament papirom obložen kalup 22×13 – Pecite na 150°C cca. 1 sat ili dok čačkalica ne bude čista kad izvadite iz kolača. – Ohladite desetak minuta prije vađenja iz kalupa


– Joj, mislim da su to bili čupavci. To mi je bila fora, to umakanje u čokoladu, pa u kokos. Začudo, ili ne, prvo jelo što ga je moj sin sam napravio bile su lazanje. Opet prvi korak s bolonjezom. Čini se, svi idemo tim putem – kazuje Troskot.


Kriva je ljubav


Da to neće i sin Andrej maminim putem!? Ne vjeruje Žakline da hoće, makar bi, kaže, bilo super.


– U jednom trenu ga je držala ideja da ima svoj restoran, pa je rekao da će mene zaposliti da mu radim deserte, ali mislim da ga je prošlo. Još je mali, ima vremena – smije se Žakline.


I ima pravo, tko zna što vrijeme nosi. Uostalom, tko je mogao zamisliti i da će nju put dovesti prvo u Hrvatsku, a onda u ovaj svijet slastičarstva u kojem se odlično snalazi. Za odluku da dođe u Hrvatsku kriva je ljubav. Nije ta ljubav opstala, ali je ono bitno da je Žakline odabrala Hrvatsku za život. Put je ovu ekonomisticu najprije vodio u branšu, deset godina je radila u marketingu, vodila posao za jednu njemačku tvrtku, no ljubav prema kolačima nikada nije jenjala.



Ja s vama imam samo jedan problem, to što ne volite janjetinu s graškom, odnosno bižima!?!


– Valjda sam krivu probala, haha. Još uvijek mi je to noćna mora. Sve mogu pojesti, janjetinu i ispod peke i pečenu, ali ova s graškom mi je noćna mora. Bio je to moj prvi ručak kod svekrve i jedva sam ga progutala, hahah – veli nam Žakline.



– U jednom trenutku sam jednostavno morala poslušati svoj unutarnji glas – rezimira Troskot.


Zvuči jednostavno, a zapravo je iznimno teško i čuti i poslušati svoj unutarnji glas, a kamo li još ostaviti siguran posao i uputiti se u neizvjesnost. Što je njen suprug rekao kad mu je priopćila što bi u životu radila!?


– S obzirom da zna kako kuham i da zna kako uživam u tome da jelima uveseljavam ljude, s obzirom da zna da mi nije teško ni u tri ujutro se dignuti i skuhati što god treba, ništa to njemu nije bilo strano. Istini za volju u startu je kazao, ajde da ne idemo odmah otvarati slastičarnicu, već od doma polako, ali to za mene nije bila opcija. Rekla sam, ili sve ili ništa. Pitali smo se što ako ne uspijemo, što to za nas znači. Uložili smo minimalno koliko smo mogli da možemo pokrenut’ posao, shvatili da nećemo biti kruha gladni ako sve i propadne. Bila sam spremna zaposliti se bilo gdje ako sve propadne, i kad sam toga postala svjesna više straha nije bilo – govori Žakline.


Godina je 2010., zemlja je i službeno u krizi, svjesna je Žakline da će biti teško naći posao ako ideja ne da rezultata. Ali…


– Kako sam odrasla u Njemačkoj, zaista se ne bojim rada. Uz školovanje sam i čistila, radila u pekarnici, raznosila novine. Tamo je to normalno. Rekla sam samoj sebi, uvijek će se naći neki posao ako bude potrebno – ističe Troskot.


Rada je nije bilo strah. U Njemačkoj se uistinu odrasta uz rad, ranije biva samostalan.


– Prilagodili smo se toj kulturi, zahvalna sam na tome, jer bez toga ne bih mogla sve ovo postići. To je ta njemačka upornost, nema odustajanja, ide se do kraja. Milijun puta sam se pitala što mi je sve ovo trebalo, ali valjda je to ipak nešto urođeno, to da ne odustaješ tako lako – priča Troskot.


Dug put


Kako god se kome činilo sa strane, put je, kaže, bio dug. Radilo se i po 36 sati u komadu, psihički je bilo zahtjevno.


– Ne ide lako. Ali, ako ne odustaneš, u jednom trenutku sve krene naprijed – veli.


Ne bi međutim, ništa učinila drugačije nego je činila.



Zašto baš Amelie?


– Meni se ime dugo već sviđa. Mislila sam, možda dobijem i kćer pa će biti Amelie, ali došao je Andrej, haha. Ostalo je ime. Nije se činilo loše, jednostavno je, pamtljivo, internacionalno. Web stranica s tim imenom je doduše bila zauzeta, ali smo se sjetili dodati »slastice« uz ime, Amelie slastice. To je bilo slobodno, kupili smo domenu i krenulo je – priča Troskot.



– Ne bih, jer zaista sam krenula od nule, sve poslove radila sama, pekla, prodavala, čistila, nabavljala robu, dostavljala kolače. Ne znam što nisam, i kamione sam vozila. I nije mi žao, jer mi je što sam prošla sve segmente kasnije puno značilo u samom planiranju osoblja, organizacije. Sve sam prošla sama, nitko mi ništa nije morao objašnjavati. I da sam imala i više novca za uložiti, nisam sigurna bih li tad toliko truda uložila. Ovako, s minimalno novca, sebe sam morala dati više. Bilo je naporno, danas zbog toga osjetim stare kosti, ali sam zato u ovih sedam godina formirala super, super tim – kazuje Troskot.


Na početku tako u tvrtki ona i još dvoje ljudi, a prije mjesec dana team building i 37 ljudi koji je slušaju!


– Lijep je to osjećaj, ali isto me malo, moram priznati, ulovila panika kad sam ih sve vidjela pred sobom. Velika je to odgovornost, hraniš na koncu 37 obitelji, na tebi je da sve funkcionira, da svi dobiju svoje plaće – priznaje Troskot.


Žakline Troskot je kreativac, ona koja kolače izmišlja. Kaže, i počela je sve to raditi iz tog razloga.


– Da se kreativno izrazim. Nemam tako blage veze o pjevanju. Moj suprug svira gitaru i pjeva, a ja ništa. Crtanje, opet ništa. Jedino gdje sam se mogla izraziti je kuhanje i pečenje kolača. Uhvatila sam se onog što znam. Dugo godina se i nisam mogla kreativno izraziti koliko sam htjela, posla je u početku bilo na sve strane, ali sada sam blizu i te faze da se posvetim posve kreativnom dijelu, da samo smišljam neke nove okuse – kazuje.


Kolače Žakline radi po svom guštu, da su njoj dobri, eksperimentira. Nekad upali iz prve, nekad iz stote. S druge pak strane, stalno osluškuje što kupci traže, što od kolača ide bolje. Jer, kupac je taj o čijem sudu sve ovisi. Pitamo i je li tu bilo kakvih kompromisa? Konkurencija je uostalom sve jača.


– Istina, sve je jača i ne gledam na to loše. Kroz ovih sedam godina dolazili su mnogi i odlazili. Uvijek sam se vodila s onim kako sam i krenula, nikada nisam htjela nešto mijenjati samo zato jer se pojavila konkurencija koja radi nešto drugačije. Od starta sam krenula od toga da se tu radi o domaćim kolačima koje radim kako ih radim i doma. Kvaliteta je uvijek bila neupitna, tu kompromisa nema. Kompromis je jedino možda taj što sam procijenila da kolačima ne treba uljepšavanje do savršenstva, jer mislim da ga onda ne bi mogli naplatiti koliko bi morali – pojašnjava Troskot.


Vjerna sljedba


Vrijedi kazati da je Troskot u Njemačkoj završila i slastičarsku školu. Danas ima vjernu sljedbu štovatelja. Uostalom, hrvatski ljubitelji slatkog također su kroz godine lagano išli naprijed, evoluirali. Došlo je doba kad publika shvaća da se i s jednim pravim, dobrim kolačem u kojem je vrhunskih sastojaka mogu nahraniti gladne oči. S druge pak strane, slastičari danas paze da ne dodaju dodatne šećere, da je kolač zdraviji i da se ne osjećaš teško kad ga pojedeš. I kupci prepoznaju taj trud više. Nego, u nas je slastičarstvo, čini se, dominantno ženski neki svijet?


– Ajmo reći da je tako, mada dolaze i nove kolege, ima mladih nada muških da malo drže ravnotežu – na to će Troskot.


A može li kolač biti dobar ako je slastičar loše volje!?


– Možda koji put i može, ali osjeti se to. Imate nekada tehnički odlično odrađenih kolača, tehnika se može naučiti, ali kad ih kušaš nekako mu fali duša. Osjeti se to, vidi se da je tehnički sve fantastično, ali ako ne bi došao opet po još jedan e tu onda fali duša – smatra Troskot.


U vitrini kolači s dušom. Torta Amelie najbolje prolazi još uvijek, a nastala je slučajno, tako što je Žakline napravila kremu prijateljici za rođendan pa je posula šumskim voćem, da bi je prijateljica oduševljena natjerala da od toga učini tortu. Njoj je pak uvijek najbolje ono što zadnje smisli i napravi. Od novina tu su primjerice čokoladne kupole s listićima badema i čokolade, i tiramisu tart. U finalnoj fazi je i kolač s makom, narančom i jabukama, no o njemu više u veljači.


– Divim se slastičarnicama koje imaju istu ponudu deset godina. Ja tako ne mogu, meni to dosadi i proizvodit’ a kamo li jesti – priznaje Žakline.


Kolač kao lijek


A što je od ‘klasike’ ostalo makar kod nje doma, što se od toga voli?


– Najviše volim pojesti dobru domaću štrudlu. S tim me uvijek možete kupiti. Više sam za to nego za kremaste torte. Kad netko ispeče domaću štrudlu, s čim god bilo, dajte mi protvan i gotova sam! Samo nemojte ribati jabuke! Morate ih rezati. Ne mogu ribanu jabuku u štrudli. Nije mi fino, jabuka ne dođe do izražaja. Ovako, kad zagrizeš osjetiš jabuku – priča Troskot.


Elem, božićno je doba, doba od kolače, doba kada prednost i vještina onih poput Žakline Troskot imaju itekako smisla i dođu do izražaja. Makar, spas je kolač u Amelie i za onih ‘normalnih’ dana, lijek pače. Vrijedilo je stoga za kraj pitati i za savjet onima koji misle da bi mogli isto. Što im valja imati na pameti.


– Valja imati na pameti da pečenje kolača nije uvijek ni jako slatko, ni lijepo. Puno ljudi me kontaktira i pita za savjet i svima iskreno kažem da je to zaista fizički naporan i težak posao. Tko god misli da će napraviti tri kolača i da je s tim sve riješeno, možda to nije posao za njega. Ali, ako je spreman odreći se velikog dijela svog privatnog života i raditi fizički i 36 sati u komadu, onda može, onda će biti uspjeha – zaključuje Žakline Troskot.