Anton Tony Ambrozich inspiriran bogatstvom i dubinama podmorja

Novi život starog lima

Portal Novilist.hr

Odbačenoj peći, istrošenom bojleru, pokvarenom hladnjaku Ambrozich će uz pomoć aparata za varenje, brusilice i škripa dati još jednu priliku. Svaka peraja, krak hobotnice, otrovna bodlja škarpine ili snažna kliješta jastoga zasebno su varena, obrađena i precizno izbrušena do najsitnijih detalja



Shvatiti život umjetnika bez da se »zagrebe« ispod površine njegovog stvaranja, gotovo je nemoguće. Okružen morem i rođen sa senzibilitetom koji razlikuje nas obične smrtnike od umjetničkih duša, skulptor Anton Tony Ambrozich stvara nešto novo, drukčije od ičeg. Stan prepun riba, rakova, morskih konjica, hobotnica, raža…, isprva ne djeluje ništa posebnije od stana nekog zaljubljenika u sve živuće morsko. No, upravo tu prestaje svaka sličnost s nečim sličnim.



Zaljubljen u Rijeku, grad u kojem je rođen, Ambrozich nije mogao a da svoj najveći i osobno najdraži rad ne posveti upravo svom gradu.  Gotovo godinu dana, do najsitnijih detalja rađen je dvoglavi orao, zaštitni simbol Grada na Rječini. Vjerna replika onog što je nekoć krasio gradsku uru, sada krasi omiljeni kutak stana. No, priznaje nam, više od svega volio bi da isti takav sleti tamo gdje mu je i mjesto. Na vrh!





   Ambrozich stvara svoj realistični svijet morske faune. Deset prstiju, aparati za varenje, brusilice, škrip, dugi niz godina limu udahnjuje novi oblik, i to ne bilo kakvom limu. Svaka skulptura nastaje od recikliranog materijala, lima, starih termo peći, odbačenih bojlera, neupotrebljivih hladnjaka… Zvuči nevjerojatno, no tek pogled uživo otkriva minucioznost i filigransku preciznost izrade.



   Svaka peraja, krak hobotnice, otrovna bodlja škarpine ili snažna kliješta jastoga zasebno su varena. Obrađena i precizno izbrušena do najsitnijih detalja postaju preslika živućih originala. No, sve se teže dolazi do potrebnog materijala, ali uz puno truda i pomoći prijatelja nešto se pronađe, nerijetko i u sabirnim centrima.


   I tako svakoj odbačenoj peći, istrošenom bojleru, tisuću puta napunjenom i ispražnjenom hladnjaku, Ambrozich ponovo daje neki novi život, vjerojatno i plemenitiji i zanimljiviji od onoga kojeg su »za života živjeli«.



 Napravljeni radovi savršeno pristaju životnom prostoru koji sada već potpuno sliči morskim dubinama. Gotovo da nema kutka koji ne priča neku morsku priču, i upravo zato stan Antona Tonyja Ambrozicha postaje svojevrsni izložbeni prostor. Iako, kaže, želio bi imati svoju galeriju u kojoj bi izložio većinu svojih skulptura, koje već sada prelaze brojku četrdeset. Na kraju dodaje kako svih tih radova ne bi bilo bez svesrdne podrške i potpore njegove supruge, sinova te brojnih prijatelja i suradnika.



   Sati i sati strpljive i detaljne obrade, uz laganu glazbu tavanskog prostora pretvorenog u atelijer, prolaze do završnog pogleda u skulpturu.


   I naravno, kao svaki umjetnik, nikada nije zadovoljan učinjenim, jer tko će nama laicima objasniti nešto što shvaćaju samo oni koji stvaraju novu vrijednost odbačenom i zaboravljenom.