Foto Damir Škomrlj
Biračko tijelo je podijeljeno, preparirano i kupljeno, pa zapadna mantra o izborima kao jedinstvenoj mogućnosti za promjene u okviru »demokratskog procesa« postaje farsa. Ovako najviše odgovara dirigentima i njihovim ciljevima
Ovogodišnja nagrada za životno djelo pripala je dugogodišnjem kolumnistu našeg lista Zlatku Dizdareviću i jednom od najuglednijih novinara s područja bivše Jugoslavije. O svojem gotovo polustoljetnom novinarskom iskustvu, koje uključuje i ratno Sarajevo, kasnijoj karijeri veleposlanika Bosne i Hercegovine i neovisnog političkog analitičara, ali i o osobnim uvjerenjima i procjenama, naš je list razgovarao s uglednim laureatom, zamolivši ga na početku razgovora da se prisjeti u kakvom su se društvenom konteksu odvijali njegovi novinarski počeci.
– Još u gimnaziji u Sarajevu pojavio se interes za novinarstvo. Prve tekstove objavio sam u školskom listu »Polet«. Nakon gimnazije, omladinska organizacija, Sarajevo, pa Beograd. Kao student, bio sam urednik omladinskog lista »Spektar« u Sarajevu iz kojeg je izrasla generacija sjajnih novinara, profesora, književnika. Stjecajem okolnosti, nešto kasnije, dobio sam priliku za novinarsko školovanje i stažiranje na francuskoj radioteleviziji ORTF-u, u Parizu. Burne godine naše generacije, majske demonstracije ’68. miris sloboda, velike ideje, solidarnost, putovanja. Činilo nam se da nebo dodirujemo. Kasnije sam shvatio da je tada u onom, kako se danas hoće kazati, »nedemokratskom i represivnom sistemu« bilo i u Sarajevu vizionara koji su računali s tim mladim ljudima koji su onjušili svijet, proširili vidike, htjeli više i dalje.
Pozvan sam u »Oslobođenje« da radim preko ljeta ’71. Pola godine kasnije primljen sam u radni odnos. Velika novinska kuća je tih godina, uz plejadu starih i iskusnih novinara, prigrlila desetke mladih ljudi. Bio sam novinar, reporter, pa ubrzo šef deska, potom urednik unutrašnjo-političke rubrike. Početkom osamdesetih u »Oslobođenju« mi je dodijeljen zadatak glavnog urednika velikog sedmičnika kuće, »Svijeta«. Uz obećanje da se, ako uspijemo, pripremam za dopisnika s Bliskog istoka, iz Kaira. Imao sam duže od godinu dana za pripreme, sjajnog učitelja Nijaza Dizdarevića, jugo-diplomata u Albaniji, Egiptu, Turskoj, potom ambasadora u Iraku, Alžiru, Parizu… Uvodio me temeljito i dugo u svijet Orijenta, politiku, običaje, zamke posla tamo… Šta god se značajno s početka osamdesetih događalo u Bejrutu, Palestini, Tunisu, Alžiru… slali su me kao izvještača – sve u funkciji priprema za četverogodišnji mandat. Tako sam, eto, počinjao i stasavao. Zanat se striktno poštovao: istina, fakti i odgovori na pitanja – zašto? Smisao novinarstva je bio prenijeti informaciju i učiniti događaje razumljivim. Imao sam podršku i povjerenje u redakciji, uz pozitivan eho čitatelja. Danas znam da smo se, svih sedmero dopisnika »Oslobođenja« iz svijeta, nosili uspješno sa svjetskim dopisnicima. Često imam osjećaj da je smisao novinarstva danas drugačiji: odigravati prevashodno za nekoga ko je »vlasnik istine« i mimo istine. Najvažnije je nekoga uzdići ili nekoga srušiti, mimo činjenica i vlastitih očiju. Onih godina profesije zato se rado sjećam.
Dogovori Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića
Uoči rata, nakon povratka iz Kaira, bili ste zamjenik glavnog urednika, potom glavni urednik sedmičnika »Nedjelja« i onda, uz prve granate, urednik ratne redakcije »Oslobođenja«. Opišite ukratko to razdoblje: Kako je rat u Hrvatskoj izgledao iz Sarajeva? U Hrvatskoj vlada uvjerenje kako javnost u BiH nije uspijevala razumjeti šta se zbiva, a još manje šta se u BiH sprema.
– Uoči rata, bilo nam je jasno da stvari idu nizbrdo. Novi parlamentarni pobjednici u »demokratskoj BiH« su odmah »dodijelili« najveće zajedničke medije trima nacionalnim strankama. Televizija je morala pod skute SDA, HDZ je dobio Radio, a SDS kontrolu nad »Oslobođenjem«. Državni TV i Radio su šutke pali. Mi se nismo dali. Velikim mitingom uz desetine hiljada Sarajlija, obranili smo samostalnost novine. I krenuli u borbu, i ne sluteći kako će sve izgledati. Većina tadašnjih građana Sarajeva, onog nevjerojatnog, olimpijskog, još nije bila spremna da vidi šta se događalo. Grad se još držao jer je supstanca BiH primarno bilo društvo: ko ti je i kakav ti je komšija, je li čovjek, prije nego ko je i kakav je predsjednik opštine. Nakon tridesetak godina – tu smo gdje smo. Razoreno je društvo, što je gore nego što je država potpuno rastočena. A tada, na početku, još nismo znali ni za igre mimo nas, dogovore Miloševića i Tuđmana, Izetbegovića i ko zna sve koga… Zbivanja u Hrvatskoj su prikazivana kao prolazni incident. Tri televizije, tri »istine«, dok nam se naši reporteri nisu počeli vraćati odatle s autentičnim pričama. Stvari su postajale jasnije. Mi smo bili na redu. Zato smo se organizirali za odbranu lista. A samo koju sedmicu prije zvao sam prijatelje iz Hrvatske da dođu kod mene u Sarajevo »jer kod nas to ne može biti…« Možda najveći profesionalni promašaj u životu napravio sam tada u tekstu za pariški »Le Monde«, tvrdeći da rata može svugdje biti, samo ne u Sarajevu. Lako je danas o tome.
Rijetki se još danas sjećaju da je »Oslobođenje« 1992. proglašeno najboljim dnevnim listom na svijetu. Rekonstruirajte, na elementarnoj razini, ratno novinarstvo u »Oslobođenju«. Kako ste radili? Kako je stizao papir? Kako su radili reporteri? Je li itko poginuo? Kakva je bila atmosfera u redakciji? Je li se mijenjala kroz četiri duge ratne godine u redakciji? Kada i kako je srušena zgrada?
– Ratna redakcija, tridesetak ljudi sa štamparima, tehničarima, kuharom – funkcionirala je u zgradi »Oslobođenja«, praktično stotinjak metara od linije opsade Sarajeva. Glavnina redakcije bila je u centru grada. Novinari su tamo pripremali tekstove i slali nam ih na doradu i štampu. Svakodnevno se s »one« strane pojavljivao stari tenk T-55, ispaljivao nekoliko granata na »Oslobođenje« i povlačio se nazad. A mi smo imali dva pištolja. Ko zna šta su oni mislili. Naša ekipa, u početku ista nekoliko mjeseci, a kasnije mijenjanja u smjenama od po sedam dana, radila je i živjela u skloništu napravljenom osamdesetih godina u velikom objektu NIŠRO Oslobođenja. Tada, osamdesetih, bilo nam je smiješno to sa skloništem: ‘Kome? Zašto…? Eto, odgovor je bio surov. Kako smo radili? Najlakše bi sada bilo kazati – doista ne znam! Nemoguće, a išlo je. U početku smo koristili preostale rezerve papira i nafte za generatore. Tiraž lista i broj stranica minimalni. U gradu su novine dočekivali i prodavali uglavnom naši novinari. »Reporteri bez granica« iz Pariza među prvima su pomogli satelitskim faksom i širenjem istine o nama u svijetu. O novini »koja ne želi da umre…« Razne vrste papira stizale su na svakakve načine, s raznih strana. Najmanje avionima i konvojima UNPROFOR-a. Karadžićevi nisu dozvoljavali. »Reporteri« su pokrenuli i veliku akciju da desetine najvećih novina u svijetu objave u istom danu, kao svoj prilog, naslovnu stranicu Oslobođenja prevedenu na njihove jezike. Tako je bilo. Oslobođenje je postajalo simbol novinarske hrabrosti, istrajnosti i profesije u cjelini. Mnogi strani reporteri iz Sarajevo donosili su nam informacije s »druge strane« gdje naši nisu mogli doći. Novinari iz BiH i inostranstva dovijali su se na razne načine da nam doture informaciju. Najčešće preko radioamatera, nekada zahvaljujući satelitskim telefonima stranaca u Holiday Innu, gdje su odsjedali. U Ljubljani je pokrenuto »Oslobođenje za inostranstvo«, sedmična novina koju je tamo pripremala mala redakcija temeljem informacija iz dnevnog Oslobođenja. Ipak, gorčina pitanja »Kako je sve to moguće u srcu Europe?« – rasla je. Prilikom primanja prestižne nagrade Europskog parlamenta »Saharov« »Oslobođenju«, koju sam u Strasbourgu primio kao izaslanik redakcije, kazao sam: »Obećavam da ćemo nagradu koristiti protiv vas, Evrope, jer ništa ne činite za okončanje patnji Sarajeva…« I šta je bilo? Svi prisutni parlamentarci u dvorani ustali su i dugo, dugo aplaudirali! Cinično. Bio je to jedan od važnih momenata koji su mi otvarali oči pred smislom politike u svijetu u kojem živimo. Misija »Oslobođenja« je obavljena, ali uz velike žrtve. Ubijen je dopisnik Kjašif Smajlović u Zvorniku dok je pisao izvještaj novini iako je znao da dolaze po njega. Od granate, na zadatku, ubijen je fotoreporter Salko Hondo, bilo je više ranjenih od gelera, metaka… Granatama su pogođena i do temelja izgorjela dva tornja zgrade Oslobođenja 1993., dugo su ostala kao simbol cijele priče. Život i pripremanje novine u skloništu u podrumu nastavljeni su. Entuzijazma, drugarstva, solidarnosti, političke »čistoće« i ukupne atmosfere, danas se sjećam sa nostalgijom. Razočarenja i osjećanja da smo izdati kod mnogih su došla kasnije, s aktuelnom verzijom »slobode i demokracije.«
Otklizavanje u ratnu prošlost
Iz današnje perspektive, poslijeratno vrijeme u BiH doima se kao vrijeme koje stoji. Je li uistinu tako? Je li od 1995. naovamo bilo političkih okolnosti koje su u BiH ulijevale nadu ?
– Minulih dvadesetak godina vrijeme u BiH ne samo da ne stoji, već sve više liči na otklizavanje u ratnu prošlost, samo bez pucanja, u one godine rađanja mržnje, podjela i politike zasnovane samo na tim podjelama i animozitetima. Cilj politike danas je samo da se »onaj drugi« pobijedi i eliminira sve što je nekada bilo zajedničko… Razlozi su hladno pragmatski: put promjena, nazovimo ga evropskim, vodi na teren reda, sistema, zakona, vrijednosti i principa na kojem nema mjesta proizvođačima zla. Ogromna je glupost ne vidjeti da bi mala Bosna na ovaj način postala korumpiranoj politici veliki problem, pa i groblje onoga što se nekada nazivalo »evropskim vrijednostima«. Čović i Dodik zaleđe i izlaz za sebe vide u Zagrebu i Beogradu. A mnogima tamo, u »maticama«, ispotiha drago. Politika SDA i Izetbegovića je bolesno suicidna: oni jedini ne shvaćaju da sni o njihovoj matici u Stambolu guraju Bošnjake ka takvom raspletu u kojem ih u Evropi nema, osim kao novih »Palestinaca«.
BiH je doista imala šansu da se dohvati novog, mukotrpnog ali izglednog puta ka boljoj budućnosti, uprkos bazno karikaturalnoj ustavnoj konstrukciji iz Daytona. Tu nadu je pokopala politički korumpirana operacija rušenja takozvanog »Aprilskog paketa« ustavnih promjena pripremljenih 2006. San o raspakivanju Daytona i otvaranju mogućnosti za pozitivne promjene, dugoročno, tada je propao.
Godinama ste već slobodni analitičar i stalni kolumnist našeg lista, s analitičkim okom stalno upućenim prema Bliskom istoku. Vaše analize i predviđanja znaju biti prožeti gorkim razočaranjima, pa ipak se često pokazuju točnima. I minulog ponedjeljka, primjerice, povodom Jeruzalema, u Gazi se dogodio još jedan pokolj nad Palestincima. Što predviđate za taj dio svijeta, uz politiku kakvu vodi Donald Trump ?
– Ovaj put to ne bih nazvao samo »još jednim pokoljem«. Poništen je međunarodni poredak pa je moguće da UN-u agresor bude onaj što praćkom gađa u legitimnom protestu protiv najduže okupacije u novijoj istoriji svijeta, a onda se atomskoj sili zapravo odobrava ubijanje civila »agresora« – snajperima. Mi u Sarajevu znamo šta je snajper. Zločin gori od bilo koje bombe ili granate. Vidiš, naciljaš i ubiješ. Civila. Ovdje su u pitanju činjenice koje definitivno i do kraja dokidaju sve ono što je princip, vrijednost, red i minimum uslova za koliko-toliko prihvatljivo funkcioniranje zajedničkog planeta svih nas. Jedno je priča s Jeruzalemom, koja se mimo sentimenata, ljubavi i mržnji, sistema, uvjerenja i (ne)slaganja naprosto groteskno ruga u lice svemu onome u što se vjerovalo i uz samo pominjanje, recimo, Ujedinjenih naroda. Trump, Netanyahu i njihovi trabanti naprosto su obavili javnu nuždu nad svim tim tamo. Kraj. Pozivanje na sisteme, organizacije, pravdu i nebrojene mehanizme iz tog domena postalo je smiješno. I dodatno provokativno. Izvjesno je očekivati da ovakvi »kapaciteti«, mentalni, politički i vojni, nisu u stanju da vide koliko su toga okrenuli protiv sebe. Amerika s trumpovima, boltonima, pompeima, haleyicama i sličnima polako, ali sigurno klizi prema svekolikoj izolaciji koja se nije mogla ni zamisliti prije samo dvije godine, uprkos svim, i tada iskazivanim, »uspjesima« agresivno narcisoidne naravi. Što se Izraela tiče, da se ne lažemo, u svijetu se i oni Jevreji koji to apsolutno ne zaslužuju sada trpaju u isti koš sa onima što se upoređuju sa istorijski najcrnjim neprijateljima Jevreja – fašistima ! Lijep politički uspjeh za Netanyahua kao lidera ovog naroda. O malim, a moćnim pomagačima ove pogubljenosti, poput mlađanog saudijskog princa, kojem je Netanyahu danas bliži od Palestinaca, da se i ne govori. A u tome među »arapskom braćom« nije sam. Smislenog predviđanja za nastavak storije o Siriji – usputnom poprištu ludila – u ovakvoj situaciji nema. Puno se necivilizacijskog gnoja mora prethodno temeljito počistititi, da bi se išta moglo početi iznova. Nakon Jeruzalema i histeričnog napada političkih patuljaka na zajedničko svetište tri monoteističke religije – kršćanstva, islama i judaizma – tek privremenog zaborava ne može biti.
Vi ste 2000. godine, u kratkome nenacionalističkom interegnumu »Alijanse za promjene«, novinarski notes zamijenili diplomatskim odijelom. Prvo Vam je odredište bilo Zagreb u kojem ste ostavili traga kao rijetko koji veleposlanik. Je li od tog utjecaja, od političkog do kulturnog, danas još išta ostalo ?
– Te »diplomatske godine« presudno su mi pomogle u oslobađanju od mnogih iluzija o politici i stvarnoj interesnoj pozadini odnosa u svijetu. O godinama u Hrvatskoj teško mi je danas govoriti, a da ne budem optužen i u Sarajevu i u Zagrebu za navijanja i pristrasnost. A nije riječ o tome, već o činjenici da je na obje strane u to vrijeme postojala potpuno druga atmosfera, drugačije viđeno partnerstvo i povjerenje, druga vizija odnosa dvije nove, susjedne države. I nivoi međudržavne komunikacije bili su drugačiji. Uz redovite bilateralne susrete na vrhu postojalo je i »Međudržavno vijeće«, dakle zajednički sastanci najviših funkcionera država i vlada sa saradnicima. Na nivou ministarstava vanjskih poslova u mjesečnim konsultacijama se utvrđivalo šta je od dogovorenog urađeno, a šta nije pa temeljem toga treba »čistiti« dalje. Kao ambasador sam mogao često telefonom da riješim ono što kasnije, sa drugih destinacija, nisam više mogao ni preko članova Predsjedništva. Vrata su mi bila širom otvorena i kod predsjednika Mesića, i premijera Račana, a moram kazati i kasnije, kod Sanadera. Sva tri člana Predsjedništva BiH u više navrata su zajedno dolazila u našu ambasadu i to se smatralo sasvim normalnim. Potpisali smo u to vrijeme više međudržavnih sporazuma i dovršavali pripreme za potpis novih. Ambasada BiH i Kulturni centar bili su jedno od središta diplomatskih susreta u Zagrebu. Sve je to danas kanalisano na potpuno drugačiji način. Od naoko tehničkih stvari, kao što je de facto ukidanje nacionalne rotacije na mjestu ambasadora u Zagrebu (to Bošnjacima ne treba, a tako je i sa Beogradom i drugim destinacijama u susjedstvu), do toga da predsjednici i premijeri iz Hrvatske dolaze skoro isključivo u Mostar i Hercegovinu kao u »svojtu«, u širokom luku zaobilazeći Sarajevo. Od BiH članova Predsjedništva, Čović je u Zagrebu maltene svake sedmice a Izetbegović je u dva mandata bio sve skupa nekoliko puta…Destinacije su mu druge. A BiH ambasadori postaju direktno članovi hrvatske delegacije u Parlamentu Evrope. Puno toga što se prije petnaestak godina nije moglo ni zamisliti, danas je realnost koja ne vodi dobru. Kandidat za člana Predsjedništva BiH Dodik otvoreno kaže da ako pobijedi neće sjediti u Sarajevu niti tu polagati zakletvu, Čović u Bleiburgu prije neki dan govori »mi« za sve u vezi sa tim mjestom i tom istorijom, a Izetbegović Bošnjake koji »ne vole Erdogana« naziva javno »iskompleksiranima«. Biračko tijelo je podijeljeno, preparirano i kupljeno, pa zapadna mantra o izborima kao jedinstvenoj mogućnosti za promjene u okviru »demokratskog procesa« naprosto postaje farsa. Odnosi Zagreba i Sarajeva nisu dobri, a istina nije da ne mogu biti bolji, već u tome što dirigenti ne žele bolje. Ovako najviše odgovara njima i njihovim ciljevima.
Među onima koji vladaju previše je psihopata
Jeste li u ratu i poslije njega očekivali da će Balkan 2018. dočekati kako ju je dočekao? Što biste odgovorili da Vas je 1992. u podrumu zgrade »Oslobođenja« netko upitao – kako bivšu Jugoslaviju zamišljate 2018. godine ?
– Nisam očekivao. Nadao sam se da će sve ono najstrašnije što smo doživjeli pomoći da na čelo prethodno novostvorenih država dođu novi ljudi ispravnih temeljem proživljenih strahota. I da će »svijet« učiniti ono kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata – brza suđenja zločincima, denacifikacija, investicije, sačekati malo sa izborima…Sve je bilo suprotno tome. Den Haag je sudio dvadeset i kusur godina, zločinci su postali heroji, investicije nula uz uništavanje i nekad postojeće ekonomije, korupcija na vlasti… Pritisnuti »žabljom perspektivom« i domaćom dramom, mnogi od nas nisu prepoznavali i širi, međunarodni kontekst svih događanja i činjenicu da smo i mi njegov dio. Interes i sila postajali su jedini argument u međunarodnim odnosima. Priče o »ljudskim pravima«, »demokratizaciji«, »građanskim vrijednostima« itd. postajali su paravan za nove vidove okupacija, a mi smo bili samo usputna karika u ovladavanju planete korporacijama, bankama i resursima koji polako cure. Danas smo svi skupa ovdje mali, nebitni, osiromašeni, poklopljeni ljudima najmanjeg kalibra i – što je najgore – opranih umova kojima dirigirani masmediji mogu prodati što god hoće i kako hoće. Ne bih 1992., čak i uprkos ratu, kazao da će biti danas tako. Mislim tako uz ostalo i zato što sam imao rijetku priliku da puno vidim, puno pametnih ljudi upoznam, petnaestak godina budem i dio uslovno kazano vladajuće strukture, čujem svašta iza zatvorenih vrata. Uz sve to, bez ikakvih političkih ambicija, vjerujem vlastitim očima i onome za što imam dokaze mnogo više nego bilo kakvoj nametnutoj sugestiji sa strane, u ime politike, »sistema«, vjere, lažnog domoljublja ili nuđenog profiterstva. Nažalost, mjesta za optimizam u ovom času, po meni, nema. Sistemi otimačine pobijedili su čovjeka. Propaganda uz pomoć vrhunske tehnologije porazila je razum, a među onima koji vladaju doista je previše psihopata raznih vrsta.
Novinar ste, diplomat, analitičar ali i angažirani intelektualac već duže od četrdeset godina, s osobnim iskustvom razornog rata. Iz te perspektive, osobno pitanje: Kako da humanistički, liberalni intelektualac na Balkanu sačuva vjeru u vlastito djelovanje?
– Nemam dilema povodom svog djelovanja. Znam zašto je takvo kakvo je. Karakterom tog djelovanja, definiranjem ili dimenzioniranjem nisam se bavio nikada. Ono je, na kraju krajeva, rezultat ukupnog dosadašnjeg iskustva, onoga što sam vidio, naučio, u čemu sam sudjelovao. Imam sreću pa puno toga mogu provjeravati i danas sa mudrim ljudima ovdje i vani. Nisam pritisnut potrebom ni željom da ikome namećem svoja razmišljanja. Intimno, uznemirava jedino čudna šutnja onih koji su žrtve ovakve realnosti, i uspjeha onih koji je ciljano proizvode. Ljudi ovdje, koliko znam, nekada nisu bili takvi. To doista smatram porazom. Znam da se takvim porazima neću priklanjati. I da se sa tim dobro osjećam. Možda se i tako čuva ona vjera o kojoj govorite.
