Prof. dr. Regina Ammicht Quinn ugledna je njemačka teologinja i etičarka, direktorica Međunarodnog centra za etiku u znanosti i humanističkim disciplinama Sveučilišta u Tubingenu. Na konferenciji »Mir i sukobi: sadašnji i budući izazovi« koja se prošlog tjedna održala na Sveučilištu u Rijeci njemačka je znanstvenica održala predavanje na temu rodnih konflikata u kontekstu populizma, religije i potrage za pravdom. Upravo su ovi, diljem Europe vrlo aktualni društevni fenomeni bili stoga i teme našeg razgovora.

Desni populistički pokreti, kako u Hrvatskoj, tako i u ostatku Europe, vide borbu za ženska prava i feminizam kao prijetnju. Često pri tome koriste argument »straha za obitelj« i pozivaju se na »kršćanske vrijednosti«, no da li razlozi njihovog straha leže negdje drugdje?

– Kako je borba za ženska prava započela prije 150 godina, stvrano bi mogli očekivati da je dosad već gotova. Puno se toga dogodilo od tada, no borba još uvijek nije završila. Ta borba nikad nije imala intenciju da razori tradicionalnu obitelj. Ona kao takva i dalje postoji, ali je sve više tek jedan od više različitih modela odnosa. No »tradicionalna obitelj« kao cjeloživotna institucija muškarca, žene i njihove djece, što je široko percipirano kao »prirodno«, nije »prirodna«. Neki sociolozi tvrde da je u Europi ovaj model nuklearne obitelji postojao kao prevladavajući samo od 1950. do 1970. godine. Ranije, brakovi su bili puno kraći – zbog više smrtnosti prilikom poroda, ratova, izbjeglištva, migracija. Nakon sedamdesetih, nastajali su pak novi modeli obitelji: obitelji s neoženjenim roditeljima, obitelji sa samohranim roditeljem, »sklepane« obitelji. No bez obzira na to, nuklearna obitelj je kulturni obrazac koji je duboko ukorijenjen u viziju »ispravnog života«.

Prava važnija od strahova 

Ženska borba za jednaka prava, međutim, ne negira obitelj. Ono što negira su fiksne rodne uloge – kakve u raznim kontekstima više ne postoje. Percipirana prijetnja »obitelji« leži dublje: to je strah da žene više neće ispunjavati njihov »pravi« zadatak da stvaraju djecu i vrijednosti nacije. U konzervativnim političkim pokretima i u Katoličkoj crkvi, mnogi stariji muškarci smatraju svoj osobni doživljaj apsolutnim, a time i jedinim ispravnim. No u sukobu tog straha sa ženskim pravima na jednaku edukaciju, slobodu govora i kretanja i slično, potpuno je jasno da su ljudska prava važnija od percipiranih prijetnji. Te prijetnje su osobni doživljaji, a postojat će i postoje obitelji koje trebaju pažnju i pomoć. Dakle što je novo: moramo prepoznati različite modele zajedničkog života, uključujući istospolne obitelji kao obitelji i moramo ih vrednovati i podržavati.

Spomenuli ste tijekom vašeg predavanja u Rijeci da su ženska tijela svojevrsna bojna polja, od toga da se od žena traži da prekriju tijelo ili pak da ga otkriju (kao u slučaju muslimanke na plaži u Nici). I možemo vidjeti da to nije specfično samo za jednu kulturu ili period vremena. Zašto žensko tijelo u 21. stoljeću i dalje izaziva takve kontroverze?

– Ženska tijela su javni prostor već dugo vremena: javno se o njima raspravlja, prosuđuje ih se i kontrolira. Pogotovo tijekom krize, očekuje se da ženska tijela budu prostor u koji su upisane tradicionalne vrijednosti. Te vrijednosti mogu biti, kao što su bile dugo vremena, vrijednosti skromnosti viđene kroz prekriveno tijelo. Te vrijednosti mogu također biti, kao što smo vidjeli u Nici, vrijednosti izražene kroz nepokriveno tijelo na plaži – kako bi se razlikovale »naše« žene od »njihovih« (muslimanskih) žena. Njemačka desničarska populistička stranka AFD imala je izborni plakat koji je pokazivao ženu u minijaturnom bikiniju uz moto »bikini, ne burke«.

Ženska tijela nisu njihova osobna, ona su simbolična tijela na kojima je vidljiv nacionalni ponos ili nacionalna sramota. Ako je u očima nacionalista žensko tijelo državni teritorij, onda je tijelo silovane žene upropašten državni teritorij.

Jednolikost identiteta 

Kada govorimo o populizmu i populističkim pokretima, spomenuli ste da su se oni danas pretvorili u etno-populiste. Koga dakle »moderni« populisti predstavljaju i što su njihovi ciljevi?

– To je teško pitanje, jer postoji puno tendencija u različitim kontekstima. No svima je zajedničko da se doimaju zabrinuti s predstavljanjem (u smislu da tradicionalna politika ne predstavlja više »obične ljude«), s distribucijom (»mi«, »obični ljudi« ne dobijamo ono na što imamo pravo, ali ostali, stranci, migranti, homoseksualci, lijeni ljudi… oni dobivaju) i s tradicionalnim i nacionalnim identitetima. Ti identiteti se doživljavaju napadnutima u pluralističkom društvu: »Mi« smo još uvijek »pravi« Hrvati, Nijemci, Amerikanci, no ljudi koji nisu Hrvati, Nijemci, Amerikanci poput nas čine štetu nama i društvu. To je pokušaj da se ponovo uspostavi jednolikost identiteta (svi smo bijelci, katolici, demokrati itd) i preciznost identiteta (mi smo svi ili muškarci ili žene, bijelci ili crnci, stranci ili ne, s ili ženskim ili muškim ulogama i kvalitetama). To znači da većina populističkih pokreta danas ima dva glavna fokusa: anti-imigracijski i za-obitelj.

Kakve po vama mogu biti posljedice jačanja populističkih pokreta i kakvu ulogu u tom fenomenu ima Katolička crkva?

– Katolička crkva, u kojoj zasad njeni biksupi prate Papu Franju, nije anti-imigracijska i u tom se smislu jasno razlikuje od populističkih pokreta. Papa Franjo je empatični pobornik izbjeglica i migranata, kao ljudi kojima treba pomoć. I to je vrlo važno stajalište koje ne dijele svi katolici. No postoji blizak savez između populističkih pokreta i konzervativnih stranaka s Katoličkom crkvom u smislu obrane tracidionalne obitelji i borbe protiv »roda«.

Nesporazum oko »roda« 

Populističko stajalište »zaštite obitelji« je dobro poznato u kršćanskom kontekstu. Jedan od njemačkih biskupa je 2015. reagirao na pokušaj da se »rod« protumači na katolički način. Citirao je dvojicu Papa, Franju (»rodna teorija je demonska«) i Benedikta (»obitelj i dijete gube svoje dignitet«) te je zaključio da je »rodna terorija neprijatelj obitelji i neprijatelj kreacije Boga«.

Postoji, međutim, veliki nesporazum oko toga što je zapravo »rod«. Rod ne podrazumijeva radikalnu samo-određenost i odbijanje Božje kreacije. Rodna teorija i praksa se okreću od onog što se naziva esencijalizam. Okreću se od ideje da je muškarčevo ili ženino rodno »ja« zauvijek fiksirano, vezano isključivo uz tijelo i uz odgovarajuće kvalitete, kompetencije i zadatke na ovom svijetu.

Kad smo kod toga, slučaj ratifikacije Istanbulske konvencije izazvao je puno podjela u hrvatskoj javnosti, pri čemu se do bizarne razine manipuliralo pojmom roda. Očito je da rod izaziva kontroverze i u nekim drugim dijelovima Europe. Zašto je koncept »roda« nekim ljudima tako teško prihvatiti?

– Pojam roda je »opasan«. No nije opasan zbog ideologije, opasan je zato jer razotkiva i odbija ideologije vezane za rodne odnose. Rod analizira rodne odnose, analizira kako su razlike između muškaraca i žena percipirane u određenoj kulturi ili u određenom kontekstu i kakva vrsta moći ide uz te razlike. Rod podrazumijeva jednaka prava za sve rodove. I rod čini kompleksnijim način na koji vidimo muškarca i ženu i ultimativno sami sebe. Rod negira pritisak da se uklopimo – pritisak da izgled tijela mora odgovarati identitetu, da te da tijelo i identitet moraju odgovarati točno određenoj seksualnoj želji i da su sve te potrebe da se uklopimo u određenu ulogu i vrijednosti prepisane od strane povijesti i društva.

Naglašavanje superiornosti 

Rod je prijetnja uniformiranim identitetima jer su oni vrlo krhki i mogu lako biti izazvani od strane svih koji se smatraju »drugačijima«.

Što ste mislili kad ste rekli da konzervativno Katoličanstvo danas nije konzistentno? To je zanimljivo i u kontekstu Hrvatske, s obzirom da se hrvatska Katolička crkva doima konzervativnijom u odnosu na poruke koje šalje Papa…

– Ako je konzervativni Katolicizam protiv rodne teorije i prakse (što je razumljivo), a istovremeno pro-migracijski, to znači da reagira različito na dvije forme raznolikosti – podržavajući jednu i odbijajući drugu. Priča o samilosnom Samaritancu je evocirana za izbjeglice koje dolaze na obale Lampeduze i drugdje – to je vrlo važno stajalište koje ne dijele svi Katolici. No čim se potegne pitanje roda, empatija, samilost i potraga za univerzalnim dignitetom je zamijenjena s moralnim normama: nema simpatije za drugačije obitelji, istospolne parove i njihovu djecu, transrodne osobe, seksualne radnice, žene koje su trudne u teškoj situaciji i kojima očajnički treba pomoć. Neki katolici su pak protiv bilo koje raznolikosti i ta konzistentnost je opasna i fundamentalistička.

Govoreći o anti-migracijskoj propagandi rekli ste da je uobičajena propagandna poruka da je sve što »mi« radimo odraz naše individualnosti, a sve što »oni« rade odraz njihove kulture. No rastući nacionalizam u Europi zapravo je sve dalje od koncepta »individualnosti«…

– U pravo ste da nacionalizam često zove na »homogenost«. A istovremeno europski nacionalisti imaju potrebu naglasiti i svoju superiornost nad drugima. A ta je superiornost onda često označena kao stvar »kulture«, »razvoja«, »prosvijećenosti«, »individualnosti« – nasuprot onima koji su prikazani kao prazne posude njihove nekulturne kulture.

»Mi« i »oni« 

To onda stvara politički paradoks: njemačka nacionalistička stranka, primjerice, promovira tradicionalne (ne-individualne) rodne uloge za žene s jedne strane, dok s druge strane proglašava prosvjećenost kao distinktivnu odliku »kršćanskog Zapada«, u smislu: naše žene su jednake i mi možemo spasiti nejednake žene rođene u nerazvijenim, neprosvijećenim kulturama od patrijahalnih normi. I strana je kultura pri tome redovno doživljena kao statična i apsolutna: drugi, uglavnom tamnoputi ljudi naoko nisu u stanju promijeniti svoju kulturu već je samo nose sa sobom.

Jedan od vaših znanstvenih interesa je pitanje abortusa. Zašto je ovo pitanje ponovo »na meniju« u nekim dijelovima Europe? Možemo li reći da je to najvažnije »bojno polje« konzervativnih pokreta?

– Na neki je način to odlučujuće pitanje za mnoge dijelove Crkve. Papa Franjo je nedavno rekao da je briga za migrante i siromašne jednako važna kao i protivljenje abortusu i za tu je izjavu kritiziran. Ja se ne slažem s njegovim kritičarima. No ne slažem se ni s Papom koji je još ranije nazvao abortus »groznim zločinom«. Pitanje abortusa za mene, kao etičarku i teologinju, nije individualno pitanje što »loše žene« rade, već je to pitanje socijalne etike. Za neke žene trudnoća donosi muku i bol iz raznih razloga.

Pitanje abortusa 

Da bi bili sigurni da će se napraviti prava stvar, mnoge od aktualnih rasprava na ovu temu prizivaju zakone. No statistika je, međutim, vrlo jasna: iznimno restriktivni zakoni nisu povezani s nižim brojem abortusa. Oni samo imaju iznimno ozbiljne posljedice. Oni kriminaliziraju bol i proizvode opasne abortuse. Trebali bi se zapitati u kojoj mjeri postojeće veze, obitelji, škole i sveučilišta, radna mjesta, zdravstvene institucije i religijske zajednice doprinose toj boli. I što možemo učiniti da pomognemo ženama u teškoj situaciji? Na kraju, odluka o abortusu je na ženi (ili paru). Tko drugi može odlučiti? Otac? Svećenik? Sudac?

Važno je imati na umu da seksualna etika i moralno stajalište prema abortusu nije u jezgri kršćanskog identiteta. U svijetu gladi, ratova, genocida, radikalni poziv religije mora prvenstveno podrazumijevati rad za pravdu i mir, za miroljubivu pravdu. Ukoliko to čini, religija će biti »za život«, sa specijalnom pažnjom prema životu siromašnih i izopćenih. Marcella Althaus-Reid, argentinsko-britanska teologinja nam nije prestala govoriti da je maloljetna prostitutka u toaletu autobusne stanice s više već proživljenih abortusa ništa drugo no slika Krista.

Znanstvenici moraju zajedno raditi na temi mira

Kako vidite ulogu znanstvenika u rastućoj podjeli u društvu diljem Europe i zašto su važne konferencije s temom mira i rješavanja sukoba poput ove održane u Rijeci, kao i najavljeni budući riječki Centar za istraživanje sukoba i mira?

– Ljudi na sveučilištima nisu pametniji ili mudriji od drugih ljudi. No zato jesu privilegirani: mogu provoditi vrijeme razmišljajući, čitajući, istražujući, raspravljajući. Njihova uloga u uspostavljanju Centra za mirovne studije je da iskoriste te privilgije. Različiti znanstvenici s različitih područja moraju ovdje raditi zajedno, jer je mir multidiciplinarna tema. Trebaju nam politolozi, sociolozi, povjesničari, filozofi i teolozi. No trebaju nam i primjerice biolozi koji nam mogu reći kakva je veza između ekoloških problema i budućih konflikata. Računalni stručnjaci koji mogu istraživati društvene medije kao alate sukoba i mira, inženjeri koji će proučiti kako njihove tehnologije mogu biti iskorištene za promociju mira. No i sve to nije dovoljno. Trebamo ljude koji su stručnjaci u konkretnom poslu građenja mira, koji imaju iskustvo i znanje koje se može kombinirati sa znanstvenim spoznajma iz različitih kutova gledanja. To je težak, no moguć zadatak. I vrlo je važan, potreban i hrabar potez Sveučilišta u Rijeci da se suoči s tim izazovima. Sveučilište ima priliku na ovom konkretnom mjestu i u ovo konkretno vrijeme pronaći načine istraživanja, edukacije i izrade strategija. S tim može dati vrijedni doprinos ne samo znanstvenom istraživanju mira, već i građenju miroljubivog i pravednog društva.