Istospolni brakovi

SVE IH VIŠE DRŽAVA LEGALIZIRA I Hrvatska mora priznati gej brak sklopljen u državama EU-a

Bojana Mrvoš Pavić

Reuters

Reuters

Samo dva dana prije Australije, i austrijski je Ustavni sud naredio izmjenu zakona, kojim će istospolnim parovima brak biti dozvoljen od početka 2019. godine. Time će Austrija postati 15. europska država koja ga dozvoljava te 27. takva država u svijetu



Odlukom tamošnjeg parlamenta, Australija se ovog prosinca pridružila rijetkim, no ipak svake godine sve brojnijim državama u svijetu koje su legalizirale istospolne brakove. Samo dva dana prije Australije, i austrijski je Ustavni sud zakonodavnoj vlasti naredio izmjenu zakona, kojim će istospolnim parovima brak biti dozvoljen od početka 2019. godine. Time će Austrija, ne ozakoni li se gej brak i prije još negdje drugdje u Europi, postati 15. europska država koja ga dozvoljava te 27. takva država u cijelom svijetu.


Od referenduma 2013. godine, brak je u Hrvatskoj isključivo zajednica muškarca i žene, no Ministarstvo uprave Arsena Bauka samo je godinu dana kasnije toj diskriminacijskoj odredbi doskočilo Zakonom o životnom partnerstvu, kojim su istospolne zajednice dobile prava jednaka pravima bračnih drugova, osim prava na posvajanje djece. Do kraja prošle godine sklopljena su 174 životna partnerstva, od kojih 92 među muškarcima, a 82 među ženama. Kad su djeca u pitanju, Zakonom o životnom partnerstvu se ozakonjuje stečeno stanje, što znači da partner ili partnerica može postati skrbnikom partnerovog djeteta, s trajnim roditeljskim pravima i obvezama. U praksi, status partnera – skrbnika ne razlikuje se od statusa roditelja, osim što u rodnom listu djeteta skrbnik nije upisan kao otac odnosno majka. Ako je istospolni brak sklopljen u nekoj od EU država koje su ga legalizirale, Hrvatska ga kao brak mora priznati i ovdje.


Obiteljski račun


Prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj potpisali su Beograđanin Ivan Zidarević i njegov partner iz Zagreba, neposredno nakon donošenja zakona 2014. godine. Pred matičara su stali bez kamera, a kako je Ivan kasnije izjavio, bili su sretni što su na toj, »mikro-razini«, povezali dva naroda. Ivan otad radi u Zagrebu i mirovni je aktivist Volonterskog projekta Pakrac, izuzetno angažiran na području ljudskih prava. Između ostalog, zaslužan je za promjenu pravilnika o darivanju krvi, koje je bilo zabranjeno strancima, što je Ivanovim ustrajnim angažmanom promijenjeno pa strani državljani koji u Hrvatskoj borave duže od godine dana sad mogu također biti darivatelji. Osim ako se izjasne, kao i u slučaju hrvatskih građana, da su gej, bez obzira na to što se krv testira, i što i gej i hetero darivatelji mogu biti jednako promiskuitetni odnosno vjerni jednom partneru.





Samo u ovoj godini su četiri države u svijetu legalizirale gay brakove – Australija, Malta, Finska i Njemačka, Austrija ih je pak najavila za 2019. Prošle godine legalizirala ih je Kolumbija, a u 2015. to su učinili SAD, Irska i Grenland. Kolumbija je četvrta država Južne Amerike s pretežno katoličkim stanovništvom koja je legalizirala istospolne brakove, jer su prije nje to učinile Argentina, Urugvaj i Brazil. Također katolička Irska prva je država koja je istospolni brak legalizirala (2015.) referendumom, na kojem ga je podržalo 62 posto stanovništva. Finska je odluku o legalizaciji donijela 2015. godine s početkom primjene u ovoj godini, i posljednja je od pet nordijskih zemalja, nakon Danske, Islanda, Norveške  i Švedske, koje su dozvolile gay brak. Prva ga je uopće legalizirala Nizozemska, 2000. godine, a otad i, primjerice, Španjolska i Portugal, čak i Južnoafrička Republika. Od 28 članica EU, gay brakovi su dozvoljeni u njih 14, koliko ih dozvoljava i zajedničko posvajanje djece istospolnim parovima,  među njima i Austrija, u kojoj gay brakovi još nisu krenuli u »primjenu«. U veljači ove godine u Norveškoj je i crkveno vjenčan prvi istospolni par, čemu je dozvolu dao vrh Evangelističke luteranske crkve. Riječ je o muškom paru koji je zajedno 36 godina.



Vjenčani kumovi Ivana i njegovog partnera su pak dva muškarca u životnom partnerstvu koja su početkom ove godine tužili državu zbog zabrane gej parovima da posvajaju djecu. Ivan za naš list kaže kako su on i njegov partner, jednako kao i njihovi prijatelji u životnim partnerstvima, ipak jako zadovoljni zakonom koji im je omogućio gotovo sva bračna prava.


– Za Zakon o životnom partnerstvu imam samo riječi hvale. Njime mi je omogućeno da kao stranac u Hrvatskoj živim sa svojim partnerom, da sam član obitelji hrvatskog državljanina. Da nema zakona, mogao bih doći ovamo samo na Advent, šali se Ivan. Iako se njegovi kumovi, kaže, s njim vjerojatno ne bi složili, zakon je, smatra, gotovo pa idealan, jer živimo na Balkanu, na kojem se teško izboriti za ovakva prava.


Na pitanje smatra li da je broj od oko 250 sklopljenih životnih partnerstva, koliko bi ih do sada neslužbeno moglo biti, mali, Ivan odgovara kako je to teško procijeniti budući da nije poznato niti koliko gejeva u Hrvatskoj ima. Velik dio onih koji su »potpisali« životno partnerstvo, kaže, čine strani državljani, koji samo na taj način mogu u Hrvatskoj živjeti sa svojim partnerima.


– Znam dosta ljudi koji su sklopili životno partnerstvo, njihov je prosjek godina oko 35. Zadovoljni su zakonom, jako zadovoljni, jednako tako i okruženjem u kojem žive. I moja su iskustva u Hrvatskoj samo pozitivna. Institucije su se senzibilizirale, na čemu sam 2014. godine zahvalio jednoj divnoj gospođi na policiji, kad sam mijenjao dokumente. Ona mi je na zahvalu odgovorila s: »Ivek, ja se nemam kaj senzibilizirati, zakon je zakon, i ja ga moram poštovati!« I njene su mi kolegice tada čestitale na vjenčanju, bilo je to prekrasno iskustvo, kaže Ivan.


Sa svojim partnerom on danas ima zajednički, obiteljski račun u banci, obiteljske porezne olakšice, sve kao i hetero parovi. Ljudi se, napominje, njihovom životnom partnerstvu čak niti ne čude, bilo da je riječ o poslodavcima ili drugima u okolini.


– Nikome ne moramo objašnjavati što je to životno partnerstvo i koja prava iz njega proizlaze, svi nas normalno prihvaćaju, navodi Ivan. Uvjeren je, kaže, kako ona većina koja je glasala za brak kao isključivu zajednicu muškarca i žene zapravo nije nužno protiv gay brakova.


– Većina se samo složila s onim što ih se pitalo – je li brak zajednica muškarca i žene. Ja sam u Hrvatskoj, zahvaljujući Zakonu o životnom partnerstvu, dobio boravak kao član obitelji hrvatskog državljanina, pri čemu sam u MUP-u zaokruživao formular na kojem me se samo pitalo jesam li u braku. Institucije, dakle, ne prave nikakvu razliku između braka i životnog partnerstva. Država je gej zajednice prepoznala kao obiteljske, ma šta ko pričao, zaključuje Ivan. Kad je posvajanje djece u pitanju, kaže jednostavno: »Čovjek sam, i ne znam zašto, kao i drugi, hetero građani, ne bih smio brinuti o drugom čovjeku. Djetetu može naštetiti okruženje, a ne roditelji puni ljubavi«, kaže Ivan, dodajući kako je ta odluka zapravo samo – političke naravi.


»Papir« nebitan za vezu


Razgovarali smo, uz uvjet anonimnosti, i s jednim ženskim parom iz Zagreba, koji je u vezi desetak godina, ali za »vjenčanje« se još nisu odlučile, dok dijete pokušavaju dobiti umjetnom oplodnjom u inozemstvu. Na pitanje zašto još nisu, i hoće li se »registrirati«, odgovaraju kako pripadaju nešto starijoj generaciji, u 40-ima su pa se boje predrasuda okoline ukoliko papirom objelodane svoju istospolnu vezu.


– Mlađe naše gej prijateljice pak, jednako kao i hetero parovi, ne smatraju papir bitnim za vezu, makar u našem slučaju taj papir štošta olakšava, zaključuju žene.Kako stoji u izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2016. godinu, istraživanje među LGBTI osobama o uvjetima na radnom mjestu uistinu je pokazalo kako od 12,6 posto sudionika/ica istraživanja koji su svoju vezu ozakonili životnim partnerstvom, više od pola njih (54,8%) nije o tome službeno obavijestilo sadašnjeg poslodavca, iako bi time mogli ostvariti zakonom određena prava i obveze koje proizlaze iz tog odnosa, kao npr. porezne olakšice.

Boje se različitih oblika diskriminacije i zlostavljanja (npr. šikaniranja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, ismijavanja, osuđivanja itd.). Žele izbjeći probleme na poslu i/ili se boje otkaza te nemogućnosti dobivanja ugovora na neodređeno, a neki navode da su doživjeli degradaciju na poslu ili su morali promijeniti posao. Nekoliko sudionika/ica koji/e rade u školi i obrazovnom sustavu navode ovu radnu okolinu kao izrazito nepovoljno okruženje za izražavanje vlastite spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta/izražavanja budući da su izloženi otvorenim homofobnim komentarima učenika/ica i djelatnika/ica, a nekima je i izričito zabranjeno »outanje« zbog nepovoljnog utjecaja na djecu. Istraživanjem je također utvrđeno da je tijekom svoje cjelokupne profesionalne karijere »čak 75 ispitanika/ica doživjelo neki od oblika diskriminacije, uznemiravanja i/ili zlostavljanja, pri čemu je najveći broj njih (61%) na svom radnom mjestu bio izložen homofobnim komentarima i šalama te ogovaranju i širenju glasina. Fizičkom nasilju bilo je izloženo 3,4 posto sudionika/ica istraživanja, a prijetnje je dobivalo njih devet posto.