Svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje se kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima. (…) Treba objasniti da to zapravo nije politika, nego epika koja uvijek ima rat kao investiciju.«

Tako u svome ogledu »Rat kao najveći kulturni događaj« piše sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević. U tom ključu valja gledati i učestala verbalna prepucavanja državnih vlasti Hrvatske i Srbije, u kojima su se minulog tjedna istaknuli hrvatski ministar vanjskih poslova Davor Stier i njegov srbijanski kolega Ivica Dačić.

Hrvatski i srpski nacionalizam međusobno se hrane i potpomažu, jedan drugome su pogonsko gorivo. Poslijeratnom revizijom povijesti, koja je na djelu i u Srbiji i u Hrvatskoj, antifašizam kao točka spajanja dvaju naroda skinut je s dnevnog reda, da bi ustupio mjesto novoj interpretaciji uloge kvislinških snaga i posljedičnim svađama bez kraja. Najčešći povod tim svađama ratni je događaj iz devedesetih, ali kad je potrebno može ga se lako naći i u četrdesetima, u Drugom svjetskom ratu.

Govoreći o »subjektima proizišlima iz ratnog događaja«, naročito su zanimljivi lik i djelo srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.

Reuters

Crvena ruža simbol socijalista

Ovaj srbijanski političar ispao je iz šinjela balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Rođen je 1966. godine u Prizrenu, otkud je s obitelji preselio u Žitorađu, malu općinu na jugu Srbije. U svome kraju glasio je za čudo od djeteta. S tri godine, hvalit će se u niz navrata u srbijanskim medijima, naučio je čitati: »U Večernjim novostima tada je izašao tekst o meni pod naslovom Enciklopedija u kratkim pantalonama.« Srednju školu u Nišu i fakultet političkih znanosti u Beogradu završio je s najvišim ocjenama. Na zadnjim godinama studija, 1989. godine, izabran je u sveučilišni komitet Saveza komunista. Govoreći o tim vremenima, Dačić će, kao i toliki drugi, ponuditi naknadnu pamet.

– Na prvom sastanku založio sam se za uvođenje višepartijskog sistema, da se ime Savez komunista promijeni u Socijalistička partija Srbije, a da simbol socijalista bude crvena ruža. To je kasnije i prihvaćeno, rekao je o svojim prvim političkim koracima. Dakako, ove tvrdnje, koje imaju sugerirati njegovu političku odvažnost, ostale su neprovjerene. Kako bilo, pred mladim Dačićem otvarala se svijetla politička budućnost i nije se dao pokolebati kad je došlo vrijeme da se dotrajali Savez komunista plasira na smetlište povijesti.

Devedesete godine izabran je za prvog predsjednika mladih socijalista Beograda, kratko vrijeme uređivao »Epohu«, glasilo Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, da bi potom bio unaprijeđen na dužnost šefa propagandnog ureda SPS-a. Dobio je mjesto u parlamentu i dužnost glasnogovornika stranke, koju će obnašati punih osam godina. Aktivno je sudjelovao u medijskom kovanju rata; srbijanskoj javnosti ružičastom bojom farbao je Miloševićeve ratne pohode na susjedne republike, kasnije samostalne države. Politički angažman pod Miloševićevim okriljem Dačiću se isplatio, iako će tvrditi da je isplata bila skromna.

Reuters

– Od partije sam dobio stan od 90 kvadrata, pored bolnice »Dragiša Mišović«. Nalazi se u dijelu grada koji spada pod mjesnu zajednicu Dedinje. Kad to čuju, ljudi misle da imam neku vilu ili kuću. Stan sam dobio krajem 1996. godine i to je jedino što sam u politici dobio, reći će u jednom od intervjua za srbijanske medije.

O njegovom radu u SPS-u pod Slobodanom Miloševićem najbolje govori uredba Vijeća Europske zajednice broj 2488, donesena 10. studenog 2000. godine, koja govori o »nastavku zamrzavanja financijskih sredstava u odnosu na Slobodana Miloševića i s njim povezanih osoba«.

Zamrznuta imovina u bankama

Tom uredbom Miloševićevoj obitelji i suradnicima, između ostalih i Ivici Dačiću, zamrznuta je imovina u europskim bankama, odnosno onemogućeno im je dobivanje viza za putovanja u europske zemlje. Uredba koja je donesena jer su targetirane osobe smatrane prijetnjom za konsolidaciju demokracije u krnjoj, miloševićevskoj Jugoslaviji, bit će na snazi sve do 2004. godine. Iz tog vremena ostat će zapamćen i kao zagovornik teze da Srbija i srbijanska vojska nisu odgovorne za zločine, niti u Srebrenici, niti u Kosovu, a najmanje u Hrvatskoj.

– Gdje su dokazi za to? Zar mislite da ih do sada ne bi prikazali? Nemojte nasjedati propagandi onih koji žele opravdati one koji su nas bombardirali. Nad Srbima se već nekoliko stoljeća vrši etničko čišćenje, a svijet šuti. I sada traže alibi za zločin nad našim narodom. Naprosto je nevjerojatno kako vi iz takozvanih neovisnih medija prešućujete herojski otpor svog naroda i vojske kao i ispoljeno jedinstvo našeg naroda, reći će u jednom intervjuu, upitan za zločine počinjene na Kosovu. Zločin u Srebrenici neće negirati, ali reći će da Srbija s njim nema ništa. O genocidu u tom gradu, tvrdio je i još uvijek tvrdi, ne može biti govora.

Reuters

Miloševićev pad i deportaciju u Haag Dačić nije prihvatio kao kraj politike koja je u zemljama bivše Jugoslavije uzrokovala smrt i ruševine. Naprotiv, prosvjedi od petog listopada 2000. godine, kojima je Milošević napokon srušen s vlasti u Srbiji, Dačiću su otvorili novu perspektivu. U »prijelaznoj Vladi« Srbije, koja je djelovala od listopada 2000. do siječnja 2001. godine, obnašao je dužnost ministra informiranja. U stranci su ga izabrali za potpredsjednika. U tom razdoblju Dačić će se polako distancirati od Miloševića, ali ne i od njegove politike.

U postmiloševićevskom razdoblju Dačić će pokazati zavidnu političku vještinu. Političkom retorikom koja podrazumijeva opravdavanje politike rata i optuživanje političkih protivnika za izdaju države Dačić je uspio vratiti dio povjerenja birača i stranku plasirati na poziciju s koje se odlučuje o izbornim pobjednicima. Kao koalicijski partner jačima za sebe će izboriti pozicije ministra unutarnjih poslova, a kasnije, 2012. godine, i premijera.

Istu ulogu igra i danas, kad predstavlja ključnog Vučićevog koalicijskog saveznika, što mu je osiguralo poziciju ministra.

Kao zanimljivost ostat će zabilježeno da nije bio niti na posljednjem ispraćaju balkanskog krvnika, ali ne jer se sramio njegove politike. Naprosto, razlog je bila dinamika unutarstranačkih obračuna u Miloševićevom SPS-u; obračuna iz kojih će Dačić 2006. godine izići kao pobjednik, kojem je pripala predsjednička fotelja.

Da se Miloševića nipošto ne srami najbolje govori podatak da je stranački kongres na kojem je Dačić izabran za predsjednika SPS-a započeo s usvajanjem »Deklaracije o istorijskoj ulozi Slobodana Miloševića«.– Tom deklaracijom rekli smo hvala našoj prošlosti, ali mi idemo dalje, objasnit će kasnije Dačić.

Veze s trgovcima narkotika

O njegovom političkom putu, koji obilježava odsustvo srama i svake odgovornosti, manje-više sve je poznato. Kudikamo je, međutim, zanimljiviji dio njegovog životopisa koji ga dovodi u vezu s korupcijom i balkanskim narko-kartelima. Govoreći o korupciji, Dačića je najviše potresla »afera Kofer«, kad je u stanu jednog od njegovih stranačkih suradnika pronađena aktovka sa stotinu tisuća eura. U javnosti se spekulirali da je bila riječ o novcu namijenjenom Ivici Dačiću. U pitanju je bilo mito za vraćanje dozvole za rad Kreditno-eksportnoj banci. Suđenje je trajalo nekoliko godina i svi akteri su na koncu oslobođeni. Nikad nije razjašnjeno čiji je novac bio u pitanju. Znakovitija od »afere Kofer« jeste afera koja Dačića direktno povezuje s trgovcima narkoticima.

Od jeseni 2008. godine do proljeća 2009. godine agenti srbijanskih službi snimili su devet sastanaka Rodoljuba Radulovića, jednog od šefova balkanskog narko-kartela kojem je na čelu notorni Darko Šarić, s čelnim ljudima srbijanske policije, tadašnjim policijskim ministrom Ivicom Dačićem, njegovim šefom kabineta Brankom Lazarevićem, zamjenikom šefa kabineta Vanjom Vukićem te savjetnikom za nacionalnu sigurnost Ivicom Tončevim. Šokantno, ali ne i neobično, jer valja imati na umu da je Miloševićeva vlast sve vrijeme usko surađivala sa srbijanskim kriminalnim grupama, koristeći pritom i njihove krvave usluge. Kako o tome izvještava novinarska organizacija za razotkrivanje korupcije KRIK, »zabilježeni sastanci održavani su u beogradskim restoranima, kafićima, na parkingu i u parku kod Topčiderske zvijezde«.

Reuters

– Video snimci nemaju zvuk, ali pokazuju da su susreti Radulovića s Dačićem i Tončevim bili posebno srdačni, uz poljupce i nazdravljanje, navode u svojim izvješćima novinari KRIK-a.

U vrijeme kad su sastanci održavani, Darko Šarić i Rodoljub Radulović organizirali su velike pošiljke kokaina iz Južne Amerike u Europu. Radulović je zbog toga kasnije i osuđen na 12 godina zatvora. Jedan od njegovih sastanaka s Dačićem zabilježen je koncem 2008. godine, u kasnim večernjim satima, kad je Radulović snimljen kako automobilom ulazi u dvorište državne vile koju je koristio Dačić. Zbog ovih sastanaka na optuženičkoj klupi naći će se Dačićev šef kabineta Lazarević, pod optužbom za odavanje informacija mafiji. Međutim, sud će odbaciti tajno snimljene snimke, koje su bile ključni dokaz. Odbacio ih je isti sudac koji je izrekao oslobađajuću presudu optuženima u »aferi Kofer«; aferi koja je također uključivala vrh Dačićevog SPS-a.

Novinari će u međuvremenu doznati da je Dačićeva stranka kralju kokaina Darku Šariću, točnije njegovim najbližim suradnicima, u zakup dala poslovni prostor u zgradi svog sjedišta. Tamo su držali popularni disko klub Vanila. Nakon svega, svima u Srbiji bilo je jasno da je Ivica Dačić logičan nastavak Miloševićeve politike, koja je podrazumijevala ozbiljnu suradnju s organiziranim kriminalom, ali aktualnom premijeru Srbije Aleksandru Vučiću takve kombinacije ne smetaju, što je već pokazao u slučaju svog ministra zdravstva Lončara. Dačić zato ide dalje, a Srbija ostaje u mjestu, opsjednuta korupcijom, organiziranim kriminalom i »ratnom politikom«.