Mudar potez Jeremyja Corbyna

Piketty i Stiglitz pomažu britanskoj ljevici: Šef laburista za svoje savjetnike angažirao napopularnije ekonomiste današnjice

Aneli Dragojević Mijatović

Thomas Piketty i Joseph Stiglitz / Foto Reuters

Thomas Piketty i Joseph Stiglitz / Foto Reuters

Corbyn pokazuje da nije ni naivan ni neozbiljan. Povukavši u svoj tim ovako jaka imena, Corbyn je praktički začepio usta brojnim kritičarima, iz torijevskih, ali i vlastitih redova, koji su jedva dočekali zalijepiti mu etiketu neozbiljnog populista



Novi šef britanskih laburista, radikalni ljevičar Jeremy Corbyn, za svoje je ekonomske savjetnike angažirao dvojicu najpopularnijih ekonomista današnjice lijeve orijentacije – američkog Nobelovca Josepha Stiglitza, snažnog kritičara rastuće ekonomske nejednakosti kao posljedice neoliberalne doktrine i mjera štednje, te najveću zvijezdu na ekonomskom nebu danas, francuskog političkog ekonomista Thomasa Pikettyja, autora bestselera Kapital u 21. stoljeću, djela u kojem se također bavi nepravednom raspodjelom bogatstva, predlažući rješenja radikalnija od onih na koje je zapadni establišment navikao.


Povukavši u svoj tim ovako jaka imena, Corbyn je praktički začepio usta brojnim kritičarima, iz torijevskih, ali i vlastitih redova, koji su jedva dočekali da mu zalijepe etiketu neozbiljnog populista, koji je, eto, nakon 40-ak godina bavljenja politikom iz sjene, dočekao svojih pet minuta i sada se razbacuje neodrživim parolama. Corbyn pokazuje da nije ni naivan ni neozbiljan: Stiglitz i Piketty izazivaju respekt sami po sebi, pa je to i marketinški veliki plus, no naravno, sve zanima kakva će biti suština ekonomske platforme koju će ovi stručnjaci ponuditi, pri čemu se naravno zna u kom se pravcu ide – prema dokidanju politike štednje – pitanje je samo hoće li taj pravac biti manje ili više radikalan. Piketty je već izjavio kako je vrlo sretan što je dio Corbynovog savjetničkog tima i što može pomoći Laburističkoj stranci u kreiranju ekonomske politike koja će pomoći u rješavanju problema s kojima se Britanci suočavaju. Smatra i da Laburisti imaju briljantnu priliku da razviju nove ekonomske politike koje će mjere štednje izložiti kao neuspješne, a što se već pokazalo u Britaniji i cijeloj Europi.



CEROVAC: ZAOKRET MOGUĆ I S DRUGE STRANE ATLANTIKA


Ivan Cerovac, doktorand političke filozofije na Sveučilištu u Trstu, kaže da je nemogućnost ljevice da adekvatno odgovori na izazove ekonomske krize samo povećala potrebu za njenom ideološkom rekonstrukcijom, a u vrijeme rastućih nejednakosti ne treba čuditi da raste popularnost zagovornika te rekonstrukcije; Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu i Bernie Sandersa u SAD-u.




– Kod Corbyna, međutim, iako ovaj popularizacijski element nije uklonjen, ostaje nada da će reforme koje Piketty i Stiglitz predlažu stvarno biti uključene u program britanskih laburista. Upitno je hoće li britanski laburisti tim programom uspjeti osvojiti vlast, no čini se (prema potpori među članovima stranke koju je u jako kratko vrijeme stekao Corbyn) da bi brojni laburisti radije odabrali biti u oporbi s Corbynom nego na vlasti s Blairom. Čini mi se da je slična situacija i drugdje u svijetu; Bernie Sanders veoma jasnim političkim porukama dobiva na popularnosti (a stavovi su mu dosta slični Corbynovim, odnosno bliski Pikettyju i Stiglitzu) u odnosu na Hillary Clinton, tako da postoji mogućnost da s obje strane Atlantika dođe do značajnih zaokreta u odnosu prema kapitalu i nejednakostima. Međutim, u predviđanjima ne valja biti previše optimističan budući da je i sam Piketty istaknuo kako su, zbog sve većeg utjecaja kapitala na politički proces, ali i zbog činjenice da se danas u javnosti neoliberalna ekonomija sve više uzima kao nužnost kojoj ne postoji alternativa, uspješne implementacije mjera koje on i Stiglitz predlažu veoma teške, zaključuje Cerovac.



Piketty i Stiglitz ulaze dakle u Corbynov savjetnički tim (treća savjetnica je talijanska ekonomistica Mariana Mazzucato) koji će se, pod rukovodstvom njegovog bliskog suradnika Johna McDonnella, sastajati svaka tri mjeseca kako bi raspravio i razvio ideje oko politika koje Laburisti misle provesti ako na idućim izborima osvoje vlast. Naime, ni politika trećeg puta koju su provodili Blair i Brown, ni »kamilica« koju je nudio Ed Miliband, nisu se pokazale primjerenim, pa se tražilo novo rješenje. A ono je pronađeno u »starom« kadru: Corbyn je u politici od početka 80-ih, predstavlja radikalno lijevo krilo svoje partije, vječito se suprotstavlja rukovodstvu stranke koje desetljećima provodi politiku koja je bliže centru, stranka ga više trpi nego se njime ponosi, i malotko je očekivao da bi on mogao biti novi lider. Stoga je mnoge iznenadilo kada je premoćno pobijedio. A ovo je poruka: ljevica želi biti radikalnija no dosad. Pitanje je samo što će o tome misliti birači. Izbor Jeremyja Corbyna dio je Laburista razočarao i zabrinuo: radikalna retorika mogla bi dodatno odbiti birače centra, pa »vise« i idući izbori. Torijevci pak navodno trljaju ruke jer i oni misle da laburisti s Corbynom nemaju šanse jer Britanci navodno honoriraju odmjerenost, ne radikalizaciju. Ipak, desnica je sklona »upozoravati« što bi se moglo desiti ako Corbyn dođe na vlast… A zašto bi to činila ako ne osjeća prijetnju?


Za pravednije društvo


Corbyn se zalaže za pravednije društvo što misli postići kroz snažnije oporezivanje bogatih, uvođenje besplatnog obrazovanja, nacionalizaciju javnih usluga koje su u dugoj britanskoj neoliberalnoj tradiciji već potpale pod privatni sektor, a to su pošta, željeznice i dio energetskog sustava. Navodno želi i da se Bank of England više uključi u poticanje rasta kroz tiskanje novca koji bi se upumpao direktno u razvoj, izgradnju bolnica, škola, energetske i digitalne projekte, a što bi otvorilo radna mjesta. Taj dio oko monetarne politike posebno para uši neoliberala pa se mnogi pitaju hoće li Stiglitz i Piketty zaista potpisati nešto tako radikalno što bi mirisalo na ugrožavanje postulata neovisnosti središnje banke. Koloplet Corbynovih teza vrti se pod nazivom »korbinomika«, no ima tu i dosta interpretacija, a dio se »informacija« plasira vjerojatno i kako bi se Corbynova paradigma biračima dodatno učinila opasnom ili nemogućom. No, što je zapravo tako strašno u ideji da se kvantitativnim popuštanjem podupire razvoj i zapošljavanje – naravno, to potiče inflaciju, no nisu li za vrijeme globalne krize banke čak i nacionalizirane (pa potom ponovno privatizirane) jer su ih vlade spašavale od sigurne propasti, ali onda se iz redova bankara nisu previše bunili? Tu se dakle spominju i renacionalizacije nekih banaka u koje je upravo država tokom krize puno uložila, a razmatra se navodno i plafoniranje zarada top-menadžera. Sve se to naravno ne sviđa Cityju, no cilj bi i bio pomicanje fokusa s financija prema realnim brzorastućim sektorima. Podsjetimo se da je financijarizacija britanske ekonomije provedena pod palicom desničarske ikone Margaret Thatcher, čija je politika zatvaranja rudnika i industrijskih pogona na ulicu bacila radnike. Thatcher se nadahnjivala Friedmanom i Hayekom, teoretičarima neoliberalne doktrine i diktature »svemogućeg i bezgrešnog« tržišta. Danas Corbyn govori marksističkim rječnikom, a promovira Keynesove ideje: možda promjena paradigme opet ide iz Britanije, čiji su mislioci praktički inaugurirali ekonomiju kao znanost, sve od Adama Smitha naovamo. Prvo su promovirali tržište kao jezgru te znanosti, da bi potom ponudili i alternativu – kejnezijansku revoluciju koju je prihvatio cijeli zapadni svijet i koja je omogućila mirne i prosperitetne godine države blagostanja, od 50-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća. To je razdoblje Thatcher nazivala socijalističkim, te ga je, eto, u društvu s Ronaldom Reaganom, 80-ih krenula razmontiravati, dok nismo došli do ove točke u kojoj banke vladaju svijetom.


Podrška mladih


Upravo to i jest Corbynova teza: banke, a ne nacionalne države, danas imaju moć, no, kaže on, drukčije društvo je moguće. Zalaže se za ekonomsku jednakost, ali i za – što je iznimno važno jer bez toga ni socijalna politika nema težinu – pomoć izbjeglicama, za politiku mira, za stvari koje bi trebale biti normalne, ali se, baš neobično, nazivaju radikalnima. Obraća se globalno, kao da želi mijenjati svijet, a ima 66 godina, pa su mnogi skeptični, no Corbyna mladi vole, u njemu vide nadu, a podržao ga je i Tariq Ali, britansko-pakistanski filozof, ljevičar, koji za njega kaže da je »jedan od najpoštenijih političara koje poznaje, a takav je već 40 godina«. Nameću se naravno i usporedbe s Ciprasom, koji je morao na koncu pristati na kompromis, ali je dva puta u kratkom vremenu dobio izbore, i time legitimitet i podršku grčkog naroda. Ciprasu je i teže, jer je na čelu države u dugovima, on je stasao u drukčijem kontekstu, utjecaj njegove države ne može se usporediti s onim kakav u EU ima Velika Britanija, no uza sve to, uspijeva se demokratski održati na vlasti. Britanija je vrlo moćna europska zemlja: ona čak i ne mora uvesti euro, što je obveza većine članica Unije, a i u okviru drugih politika ima pravo na izuzeća. To je zemlja dovoljno jaka da diktira trendove, što znači veći utjecaj, ali i veću odgovornost. Corbyn veli da se treba boriti za bolju Europu, onu u kojoj će se pomagati građanima, a ne bankama. »Sigurnost za sve, a ne bogatstvo za neke«, »Bolni rezovi su politički izbor, a ne ekonomska nužnost«, poručuje Corbyn. Može li uspjeti u to uvjeriti javnost? Možda može. Može li uspjeti provesti ono o čemu govori? Vjerojatno samo ako globalno pronađe moćne saveznike.