Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. studenoga 2019.
Rim razmišlja o odbacivanju eura

PARALELNA VALUTA Bez lire urušio se i životni standard u Italiji

PARALELNA VALUTA Bez lire urušio se i životni standard u Italiji
PARALELNA VALUTA Bez lire urušio se i životni standard u Italiji
Autor:
Objavljeno: 17. lipanj 2019. u 18:07 2019-06-17T18:07:23+02:00

Prosječna neto plaća Talijana, koja trenutačno iznosi oko 1.800 eura, u zadnjih je 20 godina nominalno narasla, ali sve manje vrijedi. Godine 1960. prosječna je plaća bila 85 posto od one u Francuskoj, a do početka 1990-ih dostigla je 92 posto. Ali, od 1992. talijanska plaća realno zaostaje

Malo je koja zemlja u Europi u posljednja dva desetljeća doživjela takvo ekonomsko zaostajanje kao susjedna Italija. Nezapamćena gospodarska stagnacija, osobito nakon krize iz 2008. godine, prouzročila je teške socijalne i političke posljedice, euroskepticizam i širenje tzv. populističkih stranaka - Pokreta pet zvjezdica i Lige.

Njihova je koalicijska vlada u sve većem sukobu s europskim institucijama, osobito s Europskom komisijom. Sve češća su nagađanja da će Italija napustiti eurozonu. Tome u prilog ide vijest da je talijanski parlament prošloga tjedna predložio ministarstvu financija izdavanje vrijednosnih papira, koji bi mogli poprimiti ulogu paralelne valute.

To bi, prema mišljenju ekonomista, Italiji olakšalo povratak na liru.Plaće sve manjeU susjednoj zemlji, naime, širi se uvjerenje da je napravila kolosalnu pogrešku kada je 1999. prihvatila euro.

Ta je valuta, kažu, nametnula Italiji velika ograničenja koja su i dovela do zaostajanja zemlje. Zagovornici eura tvrde da nije problem u zajedničkoj valuti, nego u tome što vlasti nedovoljno provode strukturne reforme. Oni smatraju da je povratak zemlje na liru nerealan, jer bi to potaknulo novu financijsku krizu u Italiji i Europi te dovelo u pitanje budućnost eura.

Danas je teško shvatiti kako je moguće da su Italiji - koja je u razdoblju od 1960. do 1990. doživjela svojevrsno gospodarsko čudo - u posljednjih 25 godina kola krenula nizbrdo. Prosječna neto plaća Talijana, koja trenutačno iznosi oko 1.800 eura, u posljednjih je 20 godina nominalno narasla, ali sve manje vrijedi.

Primjerice, godine 1960. prosječna je plaća iznosila 85 posto od one u Francuskoj, a do početka 1990-ih godina već je dostigla 92 posto. Međutim, od 1992. talijanska plaća realno zaostaje.

Lani je spala na 75 posto francuske. Slično je s bruto domaćim proizvodom (BDP). Godine 1960. talijanski BDP po stanovniku iznosio je 85 posto od francuskog, odnosno 74 posto od prosjeka četiriju razvijenih zemalja - Belgije, Francuske, Njemačke i Nizozemske.

Do 1995. godine Italija je dostigla BDP po stanovniku od 97 posto francuskog, kao i 94 posto od prosjeka u četirima zemljama.Međutim, zastoj gospodarstva nakon 1995. godine - otkako je Italija počela postupno ulaziti u eurozonu - izbrisao je ekonomske dobitke iz prethodnih desetljeća.

Godine 2018. talijanski je BDP po stanovniku pao na 82 posto francuskog i na 76 posto od prosjeka Belgije, Francuske, Njemačke i Nizozemske.Prema mišljenju stručnjaka, problem je u tome što je talijansko gospodarstvo nakon uvođenja eura izgubilo cjenovnu konkurentnost.

Cijene u Italiji rasle su brže nego drugdje, pa su njezini proizvodi postali preskupi. Države taj problem obično rješavaju devalvacijom svoje valute. Tako je nekoć radila i Italija.

Stroga europska pravila

- Tijekom 1990-ih godina pomni promatrači shvatili su da Italija ne pripada eurozoni. Italija nije mogla odustati od vlastite monetarne politike i valute, od lire, smatra Ashoka Mody, bivši pomoćnik direktora MMF-a za Europu, koji je bio sudionik u rješavanju krize u eurozoni. Između 1970. i 1999. godine, lira je izgubila više od 80 posto vrijednosti prema njemačkoj marki. Kako se novo tisućljeće približavalo, Italiju su nadigrala nova gospodarstva u srednjoj Europi, a osobito Kina. U nemogućnosti da poveća rast produktivnosti, Italija i dalje treba devalvacija lire, upozorava Mody. Kako Italija više nema svoje valute, cijene svojih proizvoda mora smanjivati na daleko teži način - smanjivanjem troškova proizvodnje te ograničavanjem rasta plaća i javne potrošnje.To je uočio i najpoznatiji njemački ekonomist Hans-Werner Sinn.

U razgovoru za Die Welt, Sinn je podsjetio da je od 1995. do danas proizvodnja u Italiji poskupjela 42 posto u usporedbi s Njemačkom. Očito je, smatra, da cijene moraju pasti kako bi zemlja vratila konkurentnost, ali u tom pogledu u Italiji se »ništa bitno ne događa«, primjećuje Sinn.

Ipak, pogrešno je misliti da talijanske vlade nisu provodile strukturne reforme, da nisu pokušavale ograničiti javnu potrošnju i zauzdati rast plaća, kako bi talijanski proizvodi pojeftinili. Italija se strogo držala europskih pravila da proračunski deficit ne smije prelaziti 3 posto BDP-a, a javni dug 60 posto.

Dok su Njemačka i Francuska povremeno kršile ta pravila i stvarale prekomjerni proračunski manjak, talijanske vlade su od 1995. do 2008. stalno imale proračunski višak, prema podacima nizozemskog ekonomista Servaasa Storma.

Prema vladajućoj teoriji u eurozoni i EU-u, ta neprekidna proračunska štednja i silni viškovi trebali su s vremenom uroditi smanjivanjem golemog talijanskog javnog duga, koji je 1995. iznosio 117 posto BDP-a. Ali to se nije dogodilo.

Naprotiv, zbog zastoja gospodarstva i obračunavanja kamata na kredite, javni dug zemlje se povećao na današnjih 133 posto BDP-a.Istina, nakon uvođenja eura u Italiji su se poboljšali uvjeti rada za poduzeća i investitore.

Zemlja je postigla nisku inflaciju i zauzdala je rast plaća. Relativni profiti talijanskih poduzeća postali su veći od onih u Njemačkoj i Francuskoj - podsjeća Storm u analizi o posljedicama uvođenja eura u Italiji. Talijanske su vlade, poput uzornih učenika u školi, provodile zadaće europskih institucija, ali očekivani uzlet talijanskoga gospodarstva je izostao.

- Snažan rast nije se dogodio. Operacija je uspješno izvedena, ali pacijent je umro, gorko primjećuje Storm. Prema nalazima obdukcije, uzrok smrti bio je strukturalni nedostatak agregatne potražnje, objašnjava taj ekonomist. Gdje je zapelo?Talijanskim vladama je nakon Drugog svjetskog rata glavni cilj bio povećanje gospodarskog rasta i zapošljavanja. Da bi to ostvarile, koristile su sve raspoložive državne poluge - proračunsku stimulaciju gospodarstva, ekspanzivnu monetarnu politiku i redovite devalvacije lire.

Dva izgubljena desetljeća

Međutim, usporedo s uvođenjem eura, sa širenjem europskog slobodnog tržišta i smanjivanjem uloge države u ekonomiji, talijanske su vlade promijenile prioritete. Glavni cilj postalo im je zdravlje javnih financija, što znači da je gospodarstvo izgubilo nekadašnji oslonac u državi. Neprekidna štednja u proračunu i zauzdavanje plaća Talijana prouzročili su pad potražnje.

To je, objašnjava Storm, ostavilo poduzeća bez dovoljno kisika, bez motiva za rast, osobito nakon izbijanja krize iz 2008. godine. Da bi gospodarstvo moglo napredovati, mora imati sve više kupaca, ne samo u inozemstvu, nego i kod kuće.

Prema nalazima bivšeg glavnog ekonomista MMF-a Oliviera Blancharda, stroga proračunska štednja u EU nakon 2011. nepotrebno je dovela do pada europskoga gospodarstva.Naravno, euro nije jedini uzrok talijanskih nevolja.

Italija je zaostala zato što njezino gospodarstvo nije povećavalo produktivnost. Poduzeća nisu bitno unaprijedila ni tehnologiju. Talijansku ekonomiju jako je pogodila i pojava Kine na svjetskom tržištu.

Kina je svojim niskim cijenama ugrozila talijansku proizvodnju odjeće i obuće. Zbog tih dodatnih razloga, nakon krize iz 2008. propala je četvrtina talijanske industrijske proizvodnje.

Profitabilnost poduzeća se smanjila, tehnološko zaostajanje povećalo, investicije su pale, a zemlja se zaglavila u stagnaciji.Najtragičnije je to što Italija danas nema puno izgleda za povratak na zelenu granu.

Prema procjeni MMF-a, ona će tek 2025. dosegnuti gospodarsku razinu kakvu je imala 2008., »što znači dva izgubljena desetljeća«. Stope gospodarskog rasta malo su veće od nule, pa svaki veći ekonomski šok iz inozemstva prijeti bacanjem Italije u novu krizu. U drugoj polovini prošle godine opet je doživjela recesiju, treću po redu u deset godina.

Koalicijska vlada u Rimu već godinu dana najavljuje ekonomski zaokret, ali to joj ne polazi za rukom. Želi povećati javne investicije kako bi stimulirala rast gospodarstva, ali to joj ne dopuštaju europska pravila proračunske štednje, pa zbog toga Rim dolazi u sve veći sukob s Europskom komisijom.

Ne želeći više svojim građanima stezati remen, talijanska vlada rado bi povećala i konkurentnost gospodarstva - ali više nema vlastite valute, kao ni monetarne politike. Ukratko, vlada u Rimu ima vezane ruke zbog uniformiranih pravila ponašanja u eurozoni.

Italija ne može ekonomski sustav prilagoditi specifičnim potrebama vlastitoga gospodarstva. Pitanje je dokad takva nemoguća situacija može trajati.- Italija se ne može nositi s eurom. Izlazak te zemlje iz eura samo je pitanje vremena, smatra Hans-Werner Sinn.

Prema njegovim riječima, problem je u tome što je Italija nakon prihvaćanja eura došla u katastrofalnu situaciju, s golemim padom industrijske proizvodnje i razmjerno visokom nezaposlenošću mladih.

Joseph Stiglitz, američki ekonomist i nobelovac, još je prije dvije godine upozorio da će Italija s vremenom napustiti euro i vratiti liru.- Talijanima postaje jasno da njihova zemlja s eurom ne funkcionira.

Za Talijane, emocionalno gledajući, to je doista teško. Oni su dugo odbijali prihvatiti taj uvid, kaže Stiglitz. Prema njegovu mišljenju, cijela europska monetarna unija u sadašnjoj formi s vremenom će kolabirati, iako je moguće da euro opstane s manjim brojem zemalja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.