Arhitektura

Vrijeme u kojem se gradio grad: Željko Mahulja autor je brojnih riječkih zgrada

Aneli Dragojević Mijatović



Društvo arhitekata Rijeka započelo je ciklus predavanja riječkih arhitekata koji su djelovali u ranijim dekadama, a ostavili su neizbrisivi trag u urbanističkoj i arhitektonskoj slici grada. Kako ističe predsjednik Društva Gordan Resan, cilj je valorizacija riječkog kulturnog nasljeđa, a još više autora tih arhitektonskih ostvarenja, koja su u rangu tadašnje svjetske arhitektonske scene, dok su kod nas ostala u anonimnosti struke i kulturne javnosti.


Prvi susret na kojem se govorilo o arhitekturi grada Rijeke i okolice u periodu u kojem je Rijeka koju danas poznajemo izgrađena bio je posvećen radu riječkog arhitekta Željka Mahulje. Mahulja je tom prilikom održao retrospektivno predavanje te je otvorena izložba »80 godina života – 50 u arhitekturi«, koja prikazuje brojna Mahuljina ostvarenja kroz desetljeća.


Resan ističe da je ključni period u razvoju većih gradova u Hrvatskoj, pa tako i Rijeke, bio od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, no arhitekti koji su djelovali u tom vremenu, stjecajem okolnosti, ostali su više-manje anonimni, odnosno nisu ni približno toliko autorski eksponirani kao arhitekti danas.





Cilj je, kaže, osvijestiti da je grad u kojem danas živimo netko izgradio, planirao; da iza onoga što danas podrazumijevamo stoje konkretni ljudi i imena.



Gordan Resan navodi da su investitori sada privatni, što prije nisu bili, te da ove današnje možemo klasificirati od educiranih, obrazovanih, profesionalnih do potpunih amatera. – Radi se o jednoj širokoj paleti naručitelja. I to se onda direktno odražava na te projekte. Pogledajte u okolici Rijeke neka stambena naselja, kakva su danas. Viškovo je, na primjer, jedno stambeno naselje nastalo velikim dijelom u tom periodu, i ako ga usporedite s npr. Vežicom ili nekim drugim gradskim kvartom, to se ne može usporediti, to je civilizacijski jaz – kaže Resan.


Zagreb, Trst, Ljubljana 


– Nema, rekao bih, riječke arhitektonske škole, jer škola, fakultet za ovu struku u Rijeci doslovno ne postoji. Riječki arhitekti obrazovali su se u Zagrebu, Trstu, Ljubljani, pa je jak utjecaj tih škola. No može se govoriti o riječkoj arhitektonskoj tradiciji, čija je glavna karakteristika otvorenost prema raznim kulturama. Znači ovdje smo pod utjecajem talijanske, austrijske, mađarske, slovenske kulture, kolege arhitekti svjesno proučavaju te škole, uživaju u raznolikosti tih utjecaja. Tako da i ova moderna recentna arhitektura koja se dešava u Rijeci jest zapravo rezultat te otvorenosti k raznim tradicijama i utjecajima kroz dekade – tumači Resan, dodajući da su danas arhitekti često u medijima, o arhitekturi se priča, ona je postala neka vrsta estrade, dok prije to nije bilo tako: ljudi su jednostavno radili svoj posao.


– Naručitelji, investitori, a većinom je bila riječ o javnom sektoru, nisu se, međutim, toliko miješali u posao arhitekata. Danas, pak, od strane nekih privatnih investitora postoji stanovito nepovjerenje prema struci, naš rad se propituje, dok pitanje naplate više nije tako sigurno – opisao je Resan.


Što se tiče same tehnike rada, Resan veli da su nekad projekti realizirani analognim metodama, što je danas kolegama potpuno nezamislivo.


– Danas imamo sva moguća sredstva, digitalna ubrzanja, internet, a u doba o kojem govorimo arhitekti su radili olovkom, bez kompjutora, »crnčili« su doslovno nad svojim nacrtima, a produkcija je bila impresivna. To želimo valorizirati i o tome govoriti – ističe Resan, dodajući da su predavanja koja kreću dio šireg projekta.



Naime u sklopu Društva arhitekata Rijeka osnovana je Sekcija seniora, koja okuplja grupu starijih arhitekata koji se i dalje na dnevnoj bazi druže, raspravljaju o arhitekturi, ona im je i dalje životna preokupacija.


– To je jedan od ljepših projekata u Društvu arhitekata – kaže Resan, dodajući da se tako i rodila ideja da se napravi niz izložbi i predavanja, a prva je, dakle, posvećenu radu kolege Željka Mahulje, koji je, napominje, skupio fotografije svojih realiziranih radova, te kreirao ovu izložbu, nadajmo se prvu u nizu…



Crveno i crno 


Sam Mahulja o svojoj izložbi kaže da je, grubo rečeno, nastala slučajno te da je uz pomoć kolega, budući da je prošao 80 godina, od čega je 50 u arhitekturi, skupio dokumentaciju i složio izložbu koja kroz 200-tinjak fotografija prikazuje 80 ostvarenih projekata.


– Razdoblje svoga rada podijelio sam u dvije faze. U prvoj fazi, od 1963. do 1990. praktički su društveni objekti, i tu sam fazu, po Stendhalu, nazvao »crvenom fazom«. Tu su osnovne škole, građene praktički iz samodoprinosa, vrtići, stambene zgrade, poslovni objekti itd.



Arhitekt Slobodan Petrović, inicijator Sekcije seniora pri Društvu arhitekata Rijeka, kaže da je Rijeka uvijek imala dobru ekipu arhitekata i urbanista, stoga se želi predstaviti ta djelatnost, kroz realizirana djela, ne i djela koja su ostala na papiru, jer ima ih, kaže, i puno više. – Djela koja Željko prikazuje, to su sve realizirani radovi, konkretne zgrade, interijeri, gdje je on autor, projektant, a naznačeni su i svi suradnici. Jer arhitektura je i individualno razmišljanje i timski rad – kaže Petrović, dodajući da iz te generacije treba spomenuti Tihomira Krajtmajera, Milana Kolara, Zlatka Krajačevića, Darka Turata.


Fazu iza 1990. nazvao sam »crna faza«, a to je razdoblje koje obuhvaća rekonstrukciju zgrade Riječke nadbiskupije, crkvene objekte, Papinu kapelicu i apartman prigodom trećeg posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj, hospicij i svećenički dom u Tizianovoj ulici. Tu su još i kafići, puno je unutarnjih uređenja.


Kod rješenja unutarnjih uređenja i opreme, 80 posto opreme izrađeno je unikatno po osobnim detaljima, a ne po izboru iz kataloga. Unutarnja oprema je znači rađena ručno, bez kompjutora, po detaljima koji su razrađeni u stolarskim poduzećima. U ono doba, osim za neke stvari, nije bilo kataloga, iz kojih se jednostavno vadilo predmete, nego je sve risano ručno. Dosta smo međusobno surađivali, bio je naglašen timski rad, a svuda su upisani autori i suradnici.


Mogu reći da su obje faze rada bile dobre, možda su nazivi koji su mi pali napamet pretjerani… Ima oko 200 slika ukupno, i ponovio bih ono što je nekada rekao Marx: je li ta kvantiteta prešla u kvalitetu, neka ljudi ocijene, ali neka ne budu prestrogi – priča Mahulja.


(Fotografije Gordan RESAN i Željko MAHULJA)