Sustavni iskoraci

Volonteri obišli riječke beskućnike: ‘To su ljudi koji se doista bore za život’

Mirjana Grce

Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

 Ljudi u beskućništvu nemaju dom, ali imaju sve potrebe i osjećaje. Važno je s njima razgovarati i reći im da se imaju kome obratiti, da nisu sami –  poručuju volonteri koji su jedne noći obišli i pokušali pomoći  beskućnicima te ih pozvali u Kuću utočišta



RIJEKA Volonteri inicijative »Mjesto koje zovemo dom«, proteklog su tjedna, jedne noći od 1 do 4 ujutro, obišli mnoga mjesta u širem centru Rijeke i neke gradske kvartove za koje se pretpostavlja ili znade da u njima noću borave ljudi koji žive u beskućništvu. Obišli su pokrajnje ulice, parkove, skladišta i napuštene zgrade, zapuštena kulturna dobra i razne zakutke u koje običan čovjek nerado zaviruje. Bio je to drugi put u posljednjih nekoliko mjeseci da je ova inicijativa otišla ususret beskućnicima, a sve s ciljem da im se pomogne izići iz beskućništva.


Ciljani obilazak


Ciljani noćni obilazak dio je Globalne inicijative iskorjenjivanja uličnog beskućništva naslovljene »Mjesto koje zovemo dom« koju u Hrvatskoj koordinira Depaul Hrvatska na čelu sa s. Veronikom Milom Popić, voditeljicom Kuće utočišta – dnevnog centra za beskućnike i ostale osobe na margini riječkog društva, te direktoricom Depaul Hrvatske. Rijeka je jedini grad u našoj zemlji i jedan od 13 gradova u svijetu sada uključenih u kampanju Globalnog instituta za beskućništvo. Tako je riječkim beskućnicima i te noći pristupano po metodologiji po kojoj se to čini diljem svijeta u gradovima koji kampanju provode.


– Nismo posjetili samo lokacije koje smo obišli prvi put, već i mnoge druge u širem središtu grada i u nekim udaljenijim gradskim mjesnim odborima. Išli smo puno šire i susreli nove ljude, beskućnike za koje do sada nismo znali, ljude u dobi od 20-tak do 75 godina. Cilj ove inicijative u Rijeci, kao i u svim drugim gradovima u kojima se provodi, je vidjeti koji su to ljudi koji su toliko socijalno ugroženi da pomoć do njih ne dolazi, ili koji su u takvom stanju da ne mogu doći i tražiti pomoć.




Čovjek koji u to doba spava negdje vani doista je ranjen i ranjiv čovjek koji nema ni osobu ni mjesto gdje bi mogao biti – nema dom. I ovaj izlazak na ulice potvrdio je da zaista postoji zajednički cilj mnogih koji su darovali svoje vrijeme, cijelu noć, za te ljude. Sve to pokazuje da samo zajednički možemo rješavati ove probleme i da mi kao grad to zaista možemo. Cilj inicijative je radikalno smanjiti ulično beskućništvo u gradu Rijeci, a ova dva noćna obilaska grada pokazuju da to i možemo i hoćemo, sumirajući iskustva obilaska grada rekla je s. Popić. Objasnila je, isto tako, da riječki potpisnici inicijative »Mjesto koje zovemo dom« rade planski i strateški kako bi se problem beskućništva pojedinačno rješavao i radikalno smanjio.


I ovaj put je obilazak grada krenuo od Prihvatilišta za beskućnike Oaza, kojemu organizatori zahvaljuju na gostoprimstvu i suradnji, a bilo je uključeno 50-tak volontera u deset skupina. Petru Štokić, koordinatoricu volontera u Kući utočišta i koordinatoricu volontera ove akcije pitali smo kako je izgledao taj noćni obilazak grada.


Teški dojmovi


– Sve izgleda mirno i tiho, no s druge strane tu su ljudi koji se doista bore za život. To su moji dojmovi i vidici s kojih sada gledam na svoj grad. I iskustva drugih volontera su dojmljiva – ti susreti s ljudima u tako teškim situacijama mijenjanju i nas. Uvijek mislimo da možemo materijalno pomoći, no postoje i mnogi drugi načini. Nadamo se da će ti ljudi doći u Kuću utočišta, kako smo ih pozvali, i početi pomalo okretati nove stranice. Velika većina volontera s te su akcije išli ravno na posao, a studenti na svoje fakultete. Ponovo su sudjelovali članovi Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata »Ajkula«, a oni su, isto tako, bili pod teškim dojmovima – kaže Štokić.


Obilasku grada i ovaj su se put pridružili volonteri primorsko-goranskog društva Crvenog križa. Jedna od njih, Karmela Nina Barać, objasnila je da se ovim obilaskom nastavila suradnja Crvenog križa i Depaula Hrvatske.


– Bilo je nas desetak volontera Crvenog križa, i mladih i starijih, zaposlenih, studenata. Sudjelovala sam i u prvoj akciji, i oba sam puta bila iznenađena lokacijama koje smo obišli. Ljudi u beskućništvu nemaju dom, ali imaju sve potrebe i osjećaje kao i svi mi koji dom imamo. Važno je s njima razgovarati i reći im da se imaju kome obratiti, da nisu sami, poručuje Barać.


Jelena Beno, stručna suradnica Kuće utočišta i u ovoj je akciji bila voditeljica jedne volonterske skupine. Ona izdvaja dobru suradnju i s riječkim Centrom za socijalnu skrb čije su dvije djelatnice, socijalna radnica i pravnica, također bile volonterke.– Pronašli smo nekoliko osoba, razgovarali s njima, objasnili im što radimo i pozvali ih da dođu u Kuću utočišta kako bi im se moglo pomoći. Vjerujem da će to biti od koristi, jer važno je bar dati informaciju i da ti ljudi znaju da nisu sami – rekla je.


 – Do više ljudi koje smo susreli u prvom obilasku, onih koji su bili u kritičnim situacijama, mi smo odlazili ponovo i postupno im pomagali. Nekoliko njih već pomalo dolazi u Kuću utočišta, već čine neke iskorake. Nekima smo pomogli da se vrate tamo gdje imaju svoje obitelji, gdje su doma. Jedan od načina kako pomoći tim ljudima je i naš odlazak k njima čime im pokazujemo svoju blizinu i želju da im pomognemo – poručuje s. Popić.



Grad unutar grada


Voditelj skupine koja je obišla dio industrijske baštine grada bio je volonter Filip Polegubić.– Ta baština je napuštena i nesređena, no zapravo ima i dijelova u kojima netko boravi. Ona je kao grad unutar grada, kao napušteni grad kojeg nitko ne obnavlja, koji zjapi, koji je nesiguran i plodno tlo za razvoj svega neprihvatljivog.

Često kažemo da smo luka različitosti, tolerantan grad, no volio bih da i tu vidimo različitost i postanemo više tolerantni za te ljude koji su socijalno isključeni – da si to više osvijestimo. Vidjeli smo svoj grad i s te druge strane i uvidjeli da na tom »terenu« sva naša znanja padaju u vodu. Pronašli smo jednog čovjeka za kojeg nismo znali je li živ ili ne. Spavao je taj naš sugrađanin zatrpan u smeću, tu u našem susjedstvu, u slijepoj ulici uz glavnu prometnicu. Beskućnici nam pokazuju da su dio našega grada, dio nas, ali i da nisu jer su potpuno isključeni, kaže Polegubić.