Matej Mostarac

Upoznajte najmlađeg gradonačelnika u PGŽ: ‘Mlade u politici na putu do vrha čeka barem pet nokauta’

Andrea Bralić

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Kvalitetni mladi ljudi u politici često ne izdrže do vrha jer na tom putu, figurativno, dobiješ pet nokauta nakon kojih se treba ustati i reći »ok, idemo dalje«. A to ne mogu svi. Za to treba zaista jaka volja i motivacija i cilj. Većinu prvi zaljulja, drugi pokoleba, a nakon trećeg kažu »ma što meni ovo treba« i odustaju 



Matej Mostarac najmlađi je gradonačelnik u Primorsko-goranskoj županiji, a u Hrvatskoj je od njega mlađi tek prvi čovjek Hrvatske Kostajnice, Dalibor Bišćan. Na čelo Kastva došao je s 29 godina i premda su se građani na njegovu mladost već navikli, još uvijek ima skeptika. To i ne čudi s obzirom na to da mladi u Hrvatskoj od politike bježe, no Mostarac kaže da na tome, kao i na svemu drugome, treba sustavno raditi i stvari će se potom pokrenuti same od sebe. Takav pristup ima i na mjestu prvog čovjeka grada za koji će mnogi reći da je jedan od ugodnijih za život. U prilog tome idu i demografski, gospodarski i svi drugi rezultati »grada na brege«. Pitamo ga da se opiše u jednoj riječi, a Mostarac bez razmišljanja odgovara:


– Nestrpljiv. Želim sve odmah i sad. U Kastvu živim cijeli život iako sam vrtić »odradio« u Matuljima, a osnovnu školu u Opatiji jer mi mama tamo radi, pa je to bila jednostavnija varijanta. Kasnije sam se prebacio u kastavsku školu, a potom upisao Elektrotehničku srednju školu u Rijeci, svjestan da sam u učenju kampanjac. Ipak, nakon toga upisao sam Pravni fakultet i to zbog velikih uspjeha u debatama koje sam polazio kao izvannastavnu aktivnost u kastavskoj školi. Bio sam jednom i drugi u državi, a s ekipom sam redovito osvajao županijska natjecanja. Kroz debatu sam upoznao niz ljudi s kojima surađujem i danas. S obzirom da su me roditelji odgajali da radim dok se školujem, radio sam i na fakultetu i to me odvelo drugim putem, u svijet strojarstva. Radio sam najprije na strojevima kao programer i brzo napredovao i postao voditelj proizvodnje za renomiranu američku tvrtku Dynomax. Studiranje je polako palo u drugi plan i onda sam se odlučio za privatno poduzetništvo i menadžment koji sam potom usavršavao u privatnim školama. Žao mi je prava kojeg sam izabrao najviše zbog debate ali život me odveo u potpuno drugom smjeru. Već i sam čin upisivanja prava nakon elektrotehničke škole se činio nemogućim ali sam uspio unatoč nedostatku bodova. Cijelo ljeto sam pripremao predmete koji su mi nedostajali u srednjoj školi da bih upisao taj fakultet, a na spisku za upis sam znatno skočio nakon razgovora unatoč nedostatku bodova. Taj moj inat uvijek me izvlači i iz nemogućih situacija. Uz posao sam upisao i londonsku školu za odnose s javnošću, prošao niz zanimljivih seminara, no i dalje smatram da bih morao završiti fakultet.


Mogućnost razvoja 


U političku arenu ušli ste s 29 godina ali već kao uspješan poduzetnik. Za vas se zaista može reći da žurite kroz život.




– Da. Nakon stečenog iskustva odlučio sam otvoriti svoju firmu ulazeći u rizik jer sam imao potrebu za još jedan korak naprijed. Stvarno mislim da mladi mogu puno i tu se opet javila moja nestrpljivost i želja za napredovanjem i uspio sam. Silno sam želio biti poduzetnik jer sam htio pridonijeti toj percepciji poduzetnika kao nečem pozitivnom. Moj partner i ja smo uspjeli od proizvođača u Americi dobiti stroj vrijednosti 200 tisuća eura kredita bez hipoteke i krenuli smo. Želio sam riskirati i ušao u posao s minimalnim kapitalom ali pri tome sam jedino odlučio da ne diram krov nad glavom. Firma uspješno radi, ja sam se zbog ovog posla morao malo odmaknuti ali tamo je moj partner, moja supruga dok ja i dalje odrađujem dio poslova oko dovođenja klijenata i ugovaranja posla. To je praktički jedna obiteljska firma.


Kako je počela vaša politička priča? Naime, u Hrvatskoj nije uobičajeno da gradonačelnik postane netko mlađi od 30 godina.


– Moja politička priča počela je nekako s debatama. U Kastvu je tada osnovan Odbor za demokraciju, svojevrsna preteča građanskog odgoja, a rezultat toga je bio Savjet mladih koji je Kastav imao prije zakonske obveze. Tako da je moja ekipa s debate krenula u to i tu nekako počinje moja politička karijera. U prvom mandatu sam bio zamjenik i u druga dva mandata predsjednik Savjet mladih. Aktivnije sam se počeo uključivati u život zajednice, organizirali smo brojna događanja, programe poput rock i film festivala, a moram reći da smo u svemu imali ogromnu podršku tadašnjeg gradonačelnika Ivice Lukanovića. U SDP sam ušao 2009. kada je Lukanović izabran za gradonačelnika.


Kako ste u tim godinama znali da pripadate SDP-u?



Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



– Ne znaš u tim godinama da li SDP, da li HDZ. Ali svjetonazorski se već određuješ lijevo ili desno. Nama je SDP u Kastvu pružio otvorene ruke i otvorio prostor za rad. Mi smo bili klinci, a gradonačelnik je pomagao i podržavao svaku našu inicijativu. I na to mislim kada govorim o radu s mladima u svemu, pa i u politici. Svaka naša ideja tada je nailazila na odobravanje i takav pristup, bez hijerarhije pretjerane se pokazala dobrom. Tek kasnije sam shvatio i važnosti antifašizma i borbe za radnika, socijaldemokracije, liberalnog pogleda na sve i nekako se SDP nametnuo kao logična opcija. Ipak, presudila je ta mogućnost razvoja i djelovanja unutar zajednice.


Kritika nije dovoljna


Nekako sve više mladih ljudi podržava Živi zid i Akciju mladih i mnogi se politici priključuju iz svojevrsnog bunta.


– Mogu poći od sebe i svoje generacije. Naime, mene je uvijek vodila želja da nešto napravim, a čini mi se da ostale mlađe političare više vode kritike. Ne kažem, netko mora i to raditi jer u svakom sustavu mora biti kontrola, propitivanje… Tu vidim razliku između Akcije mladih, Živog zida i SDP-a. Samo kritika nije dovoljna i to je moja zamjerka njima. Često je to pojava i u društvu. Projekt niti ne krene, a već postoji tisuću zamjerki. Nedavno sam bio na promociji knjige koju još nitko nije pročitao, a već su svi imali primjedbe na previše stranica, na premalo stranica, na naslovnicu… Tako je i našem poslu i to nije jednostavno jer se ne može ugoditi svima, a odluke treba donositi. Tko god radi ne može posložiti sve i u jednom trenutku treba presjeći.


U Hrvatskoj mladi teško dobivaju šansu i u poslu i u politici, no čini li vam se da se stvari polako ipak mijenjaju na bolje. Naime, brojne uspješne projekte »guraju« upravo oni s manje od 30 godina.


– Kad imaš 29 godina, ima onih koji sumnjaju, no čini mi se da sve manje. U Gradskoj upravi već su me znali i odradili sa mnom mnoge projekte, a mladi se danas dokazuju i u poduzetništvu i nekako dolazi vrijeme kada će to biti plus, a ne minus kako u poslu, tako i u politici. Iako, i danas se događa da mi kažu »mlad si, shvatit ćeš«. Polako se mijenja percepcija i svi radije uzimaju direktore s dvadeset i koju godinu, nego one pred mirovinu, unatoč iskustvu. Mladost donosi svježinu, nove ideje, otvorenost.


SDP neće nestati


Kako motivirati mlađe ljude da uđu u politiku i na taj način pokušaju mijenjati svijet, mijenjati zemlju, grad, mjesto ili selo u kojem žive?


– Teško je motivirati mlade za politiku zahvaljujući brojnim negativnom događajima na hrvatskoj političkoj sceni. Po meni, u politiku ulaziš upravo kada je jako loše i želiš mijenjati stvari ili poput mog kada sam osjetio da se dobro radi i želiš dati svoj doprinos i ostaviti svoj trag u zajednici. U Kastvu smo okupili lijepu brojku mladih ljudi koji su se uključili i koji žele i mogu raditi. Osnova svega je dati mladima svojevrsnu slobodu u djelovanju jer to je najbolji poticaj. Državna razina je još daleko od toga ali mi se čini da na lokalnim razinama to ide lakše. Ono što jest problem je da kvalitetni mladi ljudi u politici često ne izdrže do vrha jer na tom putu, figurativno, dobiješ pet nokauta nakon kojih se treba ustati i reći »ok, idemo dalje«. A to ne mogu svi. Za to treba zaista jaka volja i motivacija i cilj. Većinu prvi zaljulja, drugi pokoleba, a nakon trećeg kažu »ma što meni ovo treba« i odustaju.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Je li i kod vas bilo takvih situacija?


– Bilo je situacija. Na lokalnoj razini ipak toga ima manje, no ima. Na državnoj razini stvari su puno gore.


Nosite li špic cipele?


– Hahhahhha…


Vratimo se SDP-u? Strahujete li za budućnost svoje stranke i nazire li se, po vama, kraj krizi?


– Možda čak i strahujem. Ovo ne funkcionira i nema smisla iako sam i ja podržao Davora Bernardića i da se ponovi ista situacija, opet bih ga podržao jer je u tom trenutku predstavljao nešto novo za stranku. Ne mislim da će SDP nestati jer je dovoljna jedna prava osoba da sve promijeni. Prevelika je to infrastruktura, povijest, tradicija, uključeni ljudi… Bio sam jedan od inicijatora »Neretvanske grupe« i dio te mlađe ekipe koja je kliknula kroz susrete gradonačelnika i projekte koje smo odrađivali. Mi se inače često družimo i surađujemo jer razmjenjujemo iskustva i iz toga je izašla ta priča treće opcije i neka nova lica.


A Milanović?


– Zoran je po meni još uvijek jedan od najkvalitetnijih političara i meni osobno bio je dio motiva za priključivanje SDP-u. On ima 85 posto osobina pravog lidera, i onih 15 posto zbog kojih se dogodilo što se dogodilo. I to ga je omelo u političkom djelovanju. Pogriješio je ali siguran sam da za njega ima još prostora u političkom djelovanju.


Populističke mjere 


Teče vam druga godina mandata. Jesu li se ispunila vaša očekivanja i smatrate li da je jedan mandat dovoljan za odraditi sve što ste zamislili?


– Već vidim da jedan mandat nije dovoljan i to mi je jedno od razočaranja. I ja sam došao misleći da ću stisnuti 24 sata i sve odmah mijenjati, a onda te lupi po glavi administracija, čekanje dozvola, prostorni planovi, natječaji, javna nabava… Tu su županija, država, agencije, a u 90 posto slučajeva je prvi odgovor – ne. Stalno se javlja neki problem koji koči i ništa nije jednostavno. Svaki proces traje predugo. Idu dani, stojiš na mjestu, a gradonačelnik je kriv za sve. Cilj mandata je da mogu i dalje bez problema šetati ulicama Kastva i ostaviti pozitivne promjene građanima. Ovo je grad u koji ljudi rado dolaze živjeti i demografska slika nam je dobra, čak u priraštaju do lani. Na Rešetarima se sada radi 120 stanova i dolazi nam novih 120 obitelji. Čini mi se da doseljava dosta ljudi iz Rijeke i Opatije i to mi je potvrda da dobro radimo. Imamo kvalitetan vrtić, školu. Nemamo neupisane djece u vrtić, uveli smo cjelodnevni rad i to ljudima puno znači. Društveni život je kvalitetan, nemamo prirez, ne naplaćujemo parking iako se često šalimo da to nitko ne primjećuje i da bismo više napravili da uvedemo naplatu i onda je ukinemo.


Neke jedinice lokalne samouprave u štednji pribjegavaju populističkim mjerama. Kako gledate na to?


– Mnogi pribjegavaju populističkim mjerama, a mi pokušavamo gledati dugoročno, a to sam naslijedio od mog prethodnika. Naravno da bi svi htjeli da građani što manje plaćaju ali država svojom fiskalnom politikom tjera jedinice lokalne samouprave da diže komunalnu naknadu, da uvode prirez ili paušalni porez kod kojeg su svi mislili da će dobro učiniti ako smanje što nije odgovorno prema proračunu. To je prihod koji se kasnije usmjerava na razvijanje destinacije i Kastav je, recimo, imao među najvišim komunalnim naknadama, no nemamo prirez. Nismo popustili pritisku nego smo dugoročno napravili dobro i to se vidi. Slično je i s vrtićem. U Kastvu je među najkvalitetnijima ali košta 750 kuna dok je u okolnim jedinicama 400. Postepeno smo dobili održivost sustava, a to s populizmom nije moguće.


S obzirom da dolazite iz poduzetništva, uveli ste obilaske tvrtki na vašem području. Raste li broj poduzetnika na području Kastva?


– Imamo više od četiri stotine tvrtki i tristotinjak obrtnika. Kastav je četvrti po prihodima poduzetnika u Županiji nakon Rijeke, Opatije i Bakra koji s Industrijskom zonom 2,4 milijarde kuna prihoda, a mi 1,8 milijardi kuna. Pokrenuli smo obilazak poduzetnika i pokazalo se jako dobrim. Obišao sam već tridesetak poduzetnika i neke probleme smo uspjeli riješiti. Naime, ljudi često nešto pokušavaju riješiti, ne uspiju iz prve i odustanu, a ovako se na terenu vidi gdje škripi i onda to pokušavamo riješiti u najkraćem moguće roku na zadovoljstvo i poduzetnika i nas. Svako ima neku situaciju, otvore se, kažu nam i neki put stvari ispadnu vrlo jednostavne.


Koliko treba građaninu Kastva da dođe do gradonačelnika ako ima neki problem?


– Najviše dva tjedna. Lani sam odradio više od 300 sastanaka s građanima što ispada jedan dnevno. Taj sustav je dobro razrađen. Ljudi zovu, pribilježe se na listu i kad ih se skupi troje, četvero, oslobodim si termin za njih. Važno je da svi znaju da u svakom trenutku mogu doći do gradonačelnika i da ću im pomoći koliko god mogu u svojoj nadležnosti.


Cjelogodišnji turizam 


Vrijeme je maškara, svi putovi vode u kastavski maškarani centar koji subotom puca po šavovima. Kastav je i u karnevalu našao dobar model privlačenja posjetitelja.


– Jako držim do tradicije i rado se uključujem u sve manifestacije, a maškare su nam se pokazale jako važne u turističkom smislu jer smo lani, zahvaljujući koncertima u šatoru, imali turistička noćenja u veljači kod iznajmljivača što je zaista pomak. Naime, želja nam je razvijati cjelogodišnji turizam i tu polako uspijevamo. Maškare nam spajaju advent s proljećem i to je važno. Dolaze nam Slovenci subotom u šator i prespavaju u Kastvu. Ostatak godine imamo bogat program u koji smo uložili dosta energije. Najjače nam je ljeto s programom KKL-a, jesen i Bela nedeja, a sve je uspješniji Advent i naše proljetne manifestacije koje se nadovezuje na Dan grada. Za sada imamo 120 iznajmljivača, no rastu godišnje za 30-ak posto što nije zanemarivo. Lani smo u kolovozu prvi puta dosegli broj dolazaka jednak broju stanovnika što nam je veliki poticaj za dalje.


To je odličan temelj za novi turistički iskorak. Na koji način gledate na turistički razvoj grada?


– Razmišljamo o difuznom hotelu u staroj jezgri s jednom recepcijom u koji bi se uključili iznajmljivači i tako objedinili ponudu. Donijeli smo Strategiju razvoja turizma i ozbiljno ulazimo u tu priču. Mi smo prije razvoja turizma osigurali dobar standard našim građanima, a turizam nam je došao kao posljedica svega toga. Kad je grad dobar stanovnicima, dobar je i turistima. I to je cijela priča.


Supruga Diana velika podrška


Spomenuli ste suprugu koja radi u vašoj firmi. Pretpostavljam da svo slobodno vrijeme posvećujete obitelji jer, s obzirom na obaveze, za drugo ne ostaje vremena?


– Supruga Diana velika mi je podrška, i doma i u poslu. Imamo našu Noru, koja za koji dan puni tri godine i centar je našeg svijeta. A član naše obitelji je i Jack Russel – Pia, ljubimac koji je s nama već devet godina, koliko traje moja i Dijanina veza. Živimo u obiteljskoj kući mojih roditelja u Spinčićima, a tu je i moja četiri godine mlađa sestra. Slobodno vrijeme, kojeg imam vrlo malo, provodim s obitelji i prijateljima. Pokoja dobra knjiga, utakmica NK Rijeke, izlet, šetnja i to je to.