Ova saga traje već gotovo desetljeće, ali konačna odluka o sudbini ruševine koja izaziva prijepore još nije donesena. Stoga će se o njoj još jednom raspravljati na višim instancama. Cijeli slučaj delegiran je Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture
RIJEKA Prvorazredni spomenik riječkog renesansnog urbanizma ili tek bezvrijedna kućica 20. stoljeća namijenjena substandardnom stanovanju – pitanje je svih pitanja kad je riječ o Kući Colazio na riječkom principiju oko koje se godinama spore projektant Arheološkog parka Nenad Fabijanić i riječki konzervatori, uz posredovanje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra, istaknutih stručnjaka i institucija pozvanih da daju svoj sud o vrijednosti građevine i predlože način njezine rekonstrukcije i prezentacije.
Dok konzervatori smatraju da kuću u cijelosti treba sačuvati i obnoviti, Fabijanić je smatra ruglom principija koje treba ukloniti. Ova saga traje već gotovo desetljeće, ali konačna odluka o sudbini ruševine koja izaziva prijepore, kao da je riječ o spomeniku s UNESCO-ove liste svjetske baštine, još nije donesena. Stoga će se o njoj još jednom raspravljati na višim instancama. Saznali smo to od pročelnice Konzervatorskog odjela Rijeka dr.sc. Biserke Dumbović-Bilušić, koja je cijeli slučaj delegirala Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.
Sporna pitanja
– S obzirom na složenost i dugovječnost rješavanja pitanja oko kojeg su se potpuno nepotrebno stvorile silne tenzije, odlučeno je da se predmet riješi u Zagrebu, rekla nam je pročelnica nakon što su konzervatori odbili i najnoviji Fabijanićev prijedlog prezentacije kuće po kojem bi njezin južni i istočni zid ostali sačuvani, dok bi sjeverno i zapadno pročelje građevine bilo zamijenjeno novima.
– Do sada su se svi složili da se kuća ne može u cijelosti srušiti, ali nismo uspjeli usuglasiti stavove oko mogućih načina prezentacije, pojasnila nam je Biserka Dumbović-Bilušić, naglasivši da je »objektivan pristup utemeljen na podacima o urbanističkom značenju i kulturno-povijesnoj vrijednosti kuće na principiju, preduvjet odabira modela za rješavanje ovog slučaja«.
Da bi se razbistrila sporna pitanja o starosti i vrijednosti Kuće Colazio, Grad Rijeka je na zahtjev Konzervatorskog odjela u proteklih sedam godina financirao dodatna arheološka istraživanja u podrumskim prostorijama kuće, analizu njezina povijesno-prostornog razvoja, arhitektonski snimak postojećeg stanja i nosive konstrukcije, a naposljetku i restauratorska istraživanja te izradu konzervatorske studije, koja je trebala sintetizirati sve dotadašnje spoznaje kako bi se konačno utvrdio primjeren način prezentacije i kasnoantičke građevine i novovjekovne kuće, te omogućio završetak uređenja Arheološkog parka.
Vrijednost kuće
Ovu studiju je krajem prošle godine izradila dr. sc. Katarina Horvat-Levaj s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Prema riječima Biserke Dumbović-Bilušić, ona je napokon vrlo objektivno, znanstveno i stručno utvrdila vrijednost kuće, bez preuveličavanja njezina značaja. Neke ranije procjene Hrvatskog vijeća za kulturna dobra i stručnjaka koji su Kuću Colazio proglašavali vrhunskim spomenikom, pokazale su se netočnima. Podsjetimo, Hrvatsko vijeće za kulturna dobra o kući je raspravljalo u tri navrata, a odluke o njezinoj sudbini mijenjale su se zajedno sa spoznajama o starosti građevine.
U početku, dok se vjerovalo da je kuća izgrađena 1929. godine, dopušteno je njezino rušenje u korist prezentacije antičkog sloja na kojem je podignuta. No, kad se posumnjalo da je starija, odluka je opozvana, a nakon arheoloških istraživanja datirana je u 16./17. stoljeće i zatražena je njezina rekonstrukcija u postojećim gabaritima. Na prvi pogled beznačajna zgrada prepoznata je kao »prvorazredni dokument geneze našega grada, začetaka urbanizacije »Gomile« na ruševinama impozantnog kasnoantičkog zdanja.«
Tako ju je opisao dr. sc. Marijan Bradanović, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta, s prethodnim iskustvom rada u konzervatorskoj službi, a u to vrijeme i predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. U isto vrijeme projektant je isticao da se jedan kasnoantički spomenik, koji je ionako prekriven naknadnim gradnjama, dodatno žrtvuje za spas ruševine bez ikakve arhitektonske vrijednosti. No, konzervatori su besprizornost kuće smatrali nevažnom u usporedbi s njenom slojevitošću koja potvrđuje kontinuitet izgradnje na ovoj lokaciji.
»Štiteći zgradu na principiju, štitimo zadnje ostatke renesansnog urbanizma Rijeke«, isticao je tadašnji pročelnik Konzervatorskog odjela Željko Bistrović, napominjući da pod kućom ionako nema vrijednih arheoloških nalaza, a kako je ona posljednji ostatak Ulice Pod voltun, njezinim bi se rušenjem izgubila jedna ulica Starog grada. U žustroj polemici povlačile su se usporedbe sa zvonikom splitske katedrale podignutim u Dioklecijanovoj palači, pa i s katedralom sv. Jakova u Šibeniku »koju bismo zbog prokišnjavanja krovišta također mogli smatrati ‘substandardnom’«.
Specifičan slučaj
Jedino oko čega su svi bili složni jest da problem treba što hitnije riješiti, ali od tada do danas prošlo je – još pet godina! Međutim, Katarina Horvat-Levaj ističe da se u svojoj dugogodišnjoj praksi istraživanja arhitekture i zaštite spomenika još nije našla pred slučajem koji je tako teško riješiti, pa to možda može biti opravdanje i za dugotrajnost ovog postupka na čiji su tijek utjecale i emocije.
– Slučaj je specifičan jer se svijest o starosti i nekim zanimljivim ambijentalnim kvalitetama kuće razvijala postupno, a cijeloj je složenosti pridonijela i nesretna povijest riječkog Starog grada, gdje su nakon Drugog svjetskog rata mnoge stare kuće srušene i zamijenjene ili faksimilima ili novogradnjama. Zbog toga je senzibilitet Riječana otprve bio usmjeren prema očuvanju Kuće Colazio. Konzervatori su zabranili rušenje koje bi bilo logično da nema tih dodatnih okolnosti, jer se jedna krajnje skromna kuća 17. stoljeća u ruševnom stanju ispriječila prezentaciji kasnoantičkog principija koji je bio izrazito monumentalna građevina.
Prema riječima Biserke Dumbović-Bilušić, tri su moguća modela rješenja ovog slučaja. Prva je mogućnost prezentirati kuću na arheološki način kao ruševinu i dokument jednog sloja u razvoju Starog grada. Drugi model je obnova kuće u njezinoj najkvalitenijoj arhitektonskoj fazi, a treći uključuje konzervaciju povijesno vrijednih dijelova kuće, dok se statička stabilizacija i ostali oštećeni i devastirani dijelovi interpretiraju na suvremeni način. Posljednji model uključuje i uvođenje sadržaja kojim bi se interpretirala slojevitost ovog lokaliteta, a to nije samo antički principij, već i srednjovjekovni i novovjeki grad.
– Stručno povjerenstvo u Upravi za zaštitu kulturne baštine nastojat će u okviru razmatranja predloženih modela pronaći najprihvatljivije rješenje očuvanja i prezentacije Kuće Colazio – kaže pročelnica. No, pritom naglašava da je u svim razmatranim modelima prezentacije urbanističko i ambijentalno značenje kuće neprijeporno, jer ona svojom lokacijom definira urbanističku matricu – uličnu mrežu Starog grada.
Na strani očuvanja stoji i činjenica da kuća na spoju ulica Pod voltun i Stara vrata formira ulični ugao koji bi rušenjem ostao neriješen. Međutim, njezina potpuna sanacija bila bi doista neizvediva, jer je kuća u ruševnom stanju i da se ona zadrži trebalo bi je u velikoj mjeri zamijeniti betonskim faksimilom, a novo bi temeljenje moglo rezultirati i oštećenjem kasnoantičkih nalaza. Moj je zaključak stoga da treba sačuvati ono što je povijesno staro i vrijedno, a ukloniti ono što je efemerno i bezvrijedno, te dopustiti mogućnost inventivnih projektantskih zahvata, koji bi omogućili i oslobađanje istočnog dijela zida kasnoantičke bazilike, sada skrivenog iza Kuće Colazio – rekla nam je Katarina Horvat-Levaj, istaknuvši da je projektant Fabijanić doslovno poslušao te konzervatorske smjernice i zapravo spojio nemoguće.
Na pitanje što su najveće vrijednosti ove kuće, ono bitno zbog čega je čuvamo, Katarina Horvat-Levaj kaže da je to sama starost kuće, zatim zanimljiva gradnja uporabom velikih antičkih blokova koji su vidljivi u prizemlju, te već spomenuta urbanistička uloga s obzirom da se definira ulični ugao. Iako pokretni nalazi u podrumskoj otpadnoj jami dopuštaju pretpostavku o stanovanju na ovoj poziciji već u 16. stoljeću, njezino je mišljenje da Kuća Colazio ne potječe iz tog vremena, jer se najstariji slojevi žbuke, nađeni na sve tri etaže, mogu datirati u kasno 17. ili rano 18. stoljeće. Drugim riječima, kuća nema renesansnih elemenata, a i njezinu izvornu baroknu fazu nije moguće rekonstruirati. Naime, kuća je kroz povijest doživjela više adaptacija, a najradikalniju tridesetih godina 20. stoljeća.
– Uspio je i spasiti kuću i prezentirati principij! On je, naime, sačuvao pročelja uz ulicu, dok je na zapadnoj fasadi formirao betonski luk na koji je postavio novoizgrađeni zid i otvorio pogled na trg. Taj zid je u najlošijem stanju i potpuno neraščlanjen, jer je kuća u prošlosti bila dio bloka, a danas dominira nad principijem i nagrđuje ga. Voljela bih da projekt bude prihvaćen, jer mislim da predstavlja zaista spretan spoj i arheološkog lokaliteta, i povijesne ambijentalne kuće i suvremene projektantske intervencije – smatra Horvat-Levaj.
Međutim, kod većine konzervatora u Rijeci ni to rješenje nije naišlo na odobravanje, pa je slučaj proslijeđen višim instancama. Grad Rijeka je, prema riječima Nikoline Radić-Štivić, ravnateljice Direkcije za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, u ovaj projekt do sada utrošio 240.550,82 kuna.
