Oproštaj od legandarnog novinara

TISUĆU KIŠOBRANA ISPRATILO CVIJU U DOBRA SPOMINJANJA Na groblju Kozala sahranjen Mišo Cvijanović

Edi Prodan

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Razišlo se tisuću kišobrana. Razišli su se u dobra spominjanja. Otišao je Cvijo u neku novu dimenziju. Ne, neće ga više biti na onom njegovom »kvadratu«, na sredini Korza, ali bit će stalno dio rasprava o tome kako bi novinarstvo zapravo trebalo izgledati



RIJEKA Nježni, sasvim nenametljivi, a tako zavodljivi zvuk klarineta i »What a wonderful world« Louisa Armstronga. I tisuću kišobrana je krenulo. Uz svog Cviju. Kiša je da, skoro pa lijevala. Ali ne mari – svi su zajedno u suglasju tuge i ponosa krenuli prema posljednjem tjelesnom, materijalnom počivalištu Miše Cvijanovića Cvije.


Groblje Kozala pucalo je, kao bi to u svojim izvještajima sa sportskih terena znao napisati Cvijo, po šavovima. Došli su svi koji su mogli, svi koji su se u nekom trenutku njegovog života našli u unikatnim tekstovima tog novinarskog umjetnika.


Snimio Damir ŠKOMRLJ


Snimio Damir ŠKOMRLJ





U »Điru po Korzu«. Ili u amarcordovskim intervjuima, da o reportažama ni ne govorimo. Svi su bili tu. Silvana i Dule došli su s njihovom »crvenom strijelom«, došao je gradonačelnik Obersnel, vječni čovjek HNS-a Zorislav Zorko Srebrić.


Sportaši, glumci, pjevači. Ali ono što je bilo posebno impresivno – Cvijina je sahrana bila zapravo najveći skup umirovljenih i aktivnih novinara koji je Rijeka ikad vidjela. Primjerice iz Zagreba probrano je novinarsko društvo došlo – autobusom.


Snimio Damir ŠKOMRLJ


Snimio Damir ŠKOMRLJ



– Samo da znaš… svi smo tu. Svi tvoji Cvijanovići, unuci koji su bili tvoj najveći ponos. Svi smo tu. I sjećamo se svih tvojih rečenica. Tečnih i pitkih, a opet tako snažnih i dojmljivih. Bio si umjetnik pisane riječi, esejist i kolumnist, temeljit i pedantan, a opet vječni zanesenjak i i radoznali dječarac. A uz nas, tvoju djecu i unuke, odgajao si i odgojio generacije novinara kao profesor i mentor, ali u prvom redu kao prijatelj i drugi roditelj. I zato ne brini, srest ćemo se u sjećanjima i dragim spominjanjima. Điravat i ćakulat, smijat se i plakat. Boli i boljet će što te nema, ali ne smijemo i nećemo posustati. Koračat ćemo tvojim putem gordo, uzdignute glave ponosni što smo te imali. Marko Cvijanović, mlađi Cvijin sin, naš kolega novinar oprostio se od svog oca na način kako bi to i on sam volio. Gordana i stariji Nemanja uz njega. Iskreno i jasno. Ali bez patetike. Ona ne valja i nikad ne ide uz dobrog novinara. Baš kako bi to rekao Cvijo, u tom poslu jedan od najboljih.


Razišlo se tisuću kišobrana. Razišli su se u dobra spominjanja. Otišao je Cvijo u neku novu dimenziju. Ne, neće ga više biti na onom njegovom »kvadratu«, na sredini Korza, tamo gdje je nekad stajala znamenita »Učka«. Ali bit će stalno dio rasprava o tome kako bi novinarstvo zapravo trebalo izgledati, kako bi to Cvijo, da je i dalje s nama, napisao.


Tužno? Pa – nema vesele sahrane. Ali, kad na jedan takav čin koji je u svakom ljudskom životu mistično konačan dođu ljudi koji sobom donesu Cvijine karikature iz šezdesetih godina, sjajno jednostavne portrete tada velikih nogometaša, rastanak i ne može biti – konačan. Jer da, ma koliko bilo teško i Cvijo bi da je bio s nama na karminama rekao – život se nastavlja. A klarinet bi i dalje nježno svirao »What a wonderful world«.