Sedamdeste godine u gradu na Rječini su po mnogočemu, pa tako i gledano iz kuta riječkoga sporta, nerijetko proglašavane – zlatnima i nezaboravnima. Nogometaši Rijeke su se 1974. godine vratili u Prvu ligu iz koje više nikada nisu ispadali. Godine 1978. i 1979. »bijeli« su osvojili dva Kupa Jugoslavije, 1980. dogurali i do svojeg prvog i posljednjeg europskog proljeća igrajući četvrtfinale Kupa Kupova protiv Juventusa. Tih sedamdesetih godina vaterpolisti Primorja su se borili za naslov prvaka Jugoslavije, odbojkašice su osvajale nacionalne kupove i prvenstva, košarkaši Kvarnera disali su prvoligaškim plućima i punili dvoranu na Trsatu… Godine 1974. proslavljeni riječki atletičar Luciano Sušanj je postao prvakom Europe u Rimu… Ulagalo se na razna načine i u sportsku infrastrukturu.

Sagrađene su dvorane Dinko Lukarić i Dvorana mladosti, »stari« bazen na Kantridi, zaokružene su tribine stadiona na Kantridi. »Hram riječkoga nogometa« dobio je modernu rasvjetu. Velika nagrada Jugoslavije u motociklizmu preselila je s Preluka na novu grobničku stazu. Na utrkama se okupljalo i do 100 tisuća gledatelja iz cijele Europe. Ništa naravno nije slučajno, riječki sport tih je godina samo uživao financijske blagodati grada na vrhuncu ekonomske moći.

Ništa nije slučajno

Vojko Obersnel sigurno je jedan od gradonačelnika koji je najviše napravio za riječki sport. Za njegove dosadašnje »vladavine« realizirano je niz značajnih infrastrukturalnih projekata od novoga bazena na Kantridi, dvorane na Zametu pa do u konačnici – nogometnog stadiona i trening centra na Rujevici. Iako je trening kamp i nogometni stadion podignut privatnim kapitalom nepravedno bi bilo uskratiti Obersnelu dio zasluga da je svojevremeno održavao »klub na životu« i otvorenom podrškom pokojnom predsjedniku kluba Robertu Komenu (ne)izravno utjecao na privatizaciju kluba, odnosno preuzimanje kluba od strane fondacije Gabrielea Volpija uz pomoć čijeg kreditnog zaduženja je predsjednik kluba Damir Mišković sagradio trening centar, najznačajniji infrastrukturni objekt u klupskoj povijesti. Obersnel je uvijek rado pomagao sportu i sportašima, nerijetko iskazivao visoki stupanj senzibiliteta za sport, ali suštinski nikada nije pokušavao utjecati, promijeniti ili barem modificirati naslijeđenu socijalnu sportsku politiku koju grad kroz odabir sličnih kadrova na istaknutim mjestima (Sušanj, Lempl, Karabaić, Begić…), ustrajno provodi još iz devedesetih godina kao najlakšu moguću metodologiju zadovoljavanja širokih sportskih masa i kupovanja »socijalnog mira«.

Riječki sport danas je baš kao i sedamdesetih preslika stanja u riječkoj industriji i ekonomiji. Klubovi dišu na škrge, sportski standard građana željnih vrhunskih priredbi je vrlo nizak. Da nema nogometaša Rijeke i kluba, koji se u visokom postotku samofinancira ili iza njega stoji privatni kapital, Riječani ne bi imali gdje pogledati iole značajniju sportsku priredbu. U Rijeci se igra drugoligaški vaterpolo, uskoro trećeligaška košarka, odbojka je daleko od trofejnih dana, ženska košarka i rukomet polako »odumiru«, a muški rukomet se bori za prvoligaški ostanak. Rijeka nema ni vrhunskog plivača, atletičara, boksača, gimnastičara… Svaka čast ostalima, ali sportski standard svakog grada se očituje u uspjesima ekipnih loptačkih sportova koji okupljaju najveći broj sudionika i gledatelja. Riječki sport postao je nekonkurentan u hrvatskim, kamoli europskim ili okvirima nekadašnje države. Netko će primijetiti da je slično i s uništenim riječkim gospodarstvom. Ništa nije slučajno…

Previše klubova 

Riječki klubovi, koji djeluju u siromašnom gospodarskom okruženju, u visokom postotku žive od članarina roditelja i proračunskih dotacija. Jasno je da je nešto više od sedam milijuna kuna programskih sredstava (toliko je bilo namijenjeno klubovima u 2018. godini), nedostatno za značajniji rezultatski iskorak, posebno kada se taj iznos podijeli na mnoštvo korisnika. Socijalna sportska politika godinama je poticala stvaranje novih klubova/udruga građana, osjećala se obavezna svakome nešto dati iako se svih tih godina nije bitnije mijenjao broj aktivnih sportaša.

Posljedice svega su brojni klubovi, tkz. »grickalice« proračuna i osiromašeni nositelji kvalitete koji se jednostavno više nemaju kome okrenuti i tonu iz (polu)amaterizma u nešto što bi se moglo nazvati – organiziranom rekreacijom. Puno klubova je ugasilo seniorske pogone, dio njih je izgubio borbu i prestao s radom, oni najžilaviji žive na krilima entuzijazma pojedinaca. Pitanje je dokle će imati snage boriti se za život, jer sponzora nema, a skromna gradska sredstva pritom dolaze neredovito. Činjenica je da grad svim klubovima omogućava besplatno korištenje objekata, dijelu njih plaća i trenerski kadar, međutim pitanje je kako nadomjestiti nedostatak sredstava za natjecanje i to one osnovne stvari – troškove natjecanja, kotizacije i suce. Kamoli skromne naknade sportašima… Zamislite scenarij po kojem Grad Rijeka preuredi gradsko kazalište, zaposli vrhunskog dirigenta, a onda jednostavno nema kome dati u ruke instrumente!

Riječki sport opterećen je neimaštinom kao rijetko kada, a između ostaloga plaća ceh velikim, prema nekim procjenama neopravdano visokim ulaganjima u sportske objekte upitne razine iskoristivosti i rentabilnosti. (Ne)adekvatna atletska dvorana na Kantridi, neiskorišten toranj za skokove vode na bazenu na Kantridi, (pre)visoka cijena dvorane na Zametu ili kompleksa bazena na Kantridi još uvijek izazivaju prijepore kod mnogih Obersnelovih kritičara. Jasno je da sve te objekte treba održavati i zbog toga je svojevremeno osnovana gradska tvrtka za upravljanje objektima Rijeka sport. Pribroji li se toj gradskoj tvrtki Odjel za sport Grada Rijeke i Riječki sportski savez dolazi se do velikog broja uposlenika koji u prvom redu žive od, a ne za riječki sport. Proslavljeni riječki vaterpolist Samir Barać nedavno je naglo odstupio s funkcije predsjednika Riječkoga sportskog saveza. Taj potez obrazložio je »poslovnim obvezama«, no zapravo je poslao jasan signal da je situacija neodrživa… Epizoda s rukometašicama Zameta, koje su naglo odustale od natjecanja, samo je pokazala da se u Baraćevu slučaju ništa nije dogodilo slučajno i da se ostvaruju one najcrnje prognoze, da će riječki sport kada konačno dobije primjerene uvjete za trening i natjecanje izgubiti – vrhunske sportaše i klubove.

Napušten stadion

Foto Silvano Ježina

Riječki sport zapravo sve više nalikuje na posljednje trenutke na Titaniku: iza blještavila novih objekata krije se mnoštvo očajnih sportaša i klubova koji su pred financijskim brodolomom. Stadion na Kantridi posebna je priča. Kultno sportsko mjesto za mnoge Riječane moglo bi vrlo brzo postati sportski pandan – brodu Galeb. Legendarni stadion podno stijena napustili su nogometaši Rijeke još u ljeto 2015. godine preselivši na Rujevicu. Nakon tog datuma počinje vrijeme postupne devastacije gradskog sportskog objekta koji je prema prvotnim zamislima trebao biti srušen, a na toj poziciji sagrađen novi nogometni stadion uz prateće komercijalne sadržaje. Tvrtka Stadion Kantrida, u vlasništvu tvrtke »Teanna«, odnosno kćeri predsjednika HNK Rijeke Damira Miškovića, ima koncesiju na gradnju novog kompleksa na Kantridi do čega, barem sudeći prema posljednjim Miškovićevim medijskim istupima, neće doći tako brzo.

Pomoćno igralište i dio svlačionica na Kantridi koriste brojni nižerazredni riječkih klubovi, glavni stadion atletičari i atletičarke Kvarnera, nogometašice Rijeke i povremeni gosti (nogometaši Opatije…), no stadion polako nagriza zub vremena kao posljedica nedostatka vizije i ideje kako udahnuti novi život mjestu sreće za mnoge Riječane. Kantrida i ovakva kakva jest mora postati važna odrednica promišljanja gradskih otaca, ali osnovno pitanje je ima li u Obersnelovu okruženju ljudi koji su u stanju pokrenuti riječki sport, donijeti nove i svježe ideje, krenuti u nužne korekcije riječke sportske politike, a onda i udahnuti novi život Kantridi. Usput, Dorotea Pešić-Bukovac je ostala bez prefiksa v. d. i postala predsjednica Riječkoga sportskoga saveza. No, Odjel za sport i nadalje vodi osoba s prefiksom vršioca dužnosti. Traži se nasljednik Vere Begić, ako se ovako nastavi – stečajni upravitelj riječkih sportskih klubova…

Županijska inicijativa za obnovom stadiona…

Izuzme li se Damir Mišković, koji je svojevremeno aktivirao pa zbog nedostatka sredstava, odnosno strateškog partnera, ostavio do daljnjeg po strani plan gradnje novog stadiona na Kantridi, jedina inicijativa oživljavanja legendarnog stadiona podno stijena stigla je iz redova Armade, odnosno županijskih vijećničkih redova predvođenih dožupanom Markom Borasom Mandićem. Armada je inicirala i uspješno organizirala prijateljsku utakmicu nogometaša Rijeke i Maribora, napunila do posljednjeg mjesta tribine i taj događaj nastojala iskoristiti kao poticaj svima da počnu aktivnije promišljati sudbinu Kantride.

Nakon toga uslijedio je prijedlog financiranja »nove Kantride« koju je u studenom prošle godine podržalo 18 vijećnika Skupštine Primorsko-goranske županije.

– Naša ideja je bila da se pokuša pronaći model kako bi stadion imao svoju svrhu i kako bi se sačuvala vrijednost jedinstvenog stadiona na svijetu. E sad da li to osigurati kroz model komunalnog stadiona ili kroz nešto drugo to je na vlasniku. Zaključak Županijske skupštine bio je da je Primorsko-goranska županija spremna razgovarati o modelima s kojima bi vlasnik došao ispred Skupštine. Govorimo cijelo vrijeme o modelu rekonstrukcije stadiona uz pomoć kojega bi se sačuvao stadion od propadanja i uz pomoć kojega bi se nastavilo s igranjem prijateljskih utakmica, ali isto tako i drugih sportskih priredbi – tumači Boras Mandić. Na potezu su gradski vijećnici koji ne moraju, ali mogu taj prijedlog uvrstiti na dnevni red…

– Mi smo jasno rekli da s naše strane postoji spremnost, ali nismo vlasnici objekta – rekao je Boras Mandić.

Zamećanke potrošile 2 milijuna kuna i odustale od natjecanja!?

Na detaljnom planu raspodjele financijskih sredstava unutar programa javnih potreba u sportu Grada Rijeke za 2018. godinu, koji usput rečeno još nije do kraja realiziran jer klubovi, iako je ožujak, nisu primilisve dotacije za prošlu godinu, svoje mjesto našlo je točno 106 klubova iz 35 različitih sportova. Njima je iz programa redovitog financiranja programa klubova pripalo nešto više od sedam milijuna kuna. Neke od klubova financira se kroz dodatne stavke kao što je »dodatno poticanje djelatnosti nositelja kvalitete«. Riječ je o 1,5 milijuna kuna koji su se prošle godine razdijelili između deset klubova, uglavnom baznih, odnosno loptačkih sportova.

Primjerice, rukometašice Zameta, čija prva ekipa je zbog financijskih problema nedavno odustala od natjecanja, sukladno proračunu iz 2018. godine, trebala je dobiti 354 tisuće kuna iz tzv. redovitih sredstava, odnosno dodatnih 200 tisuća iz programa poticanja nositelja kvalitete. Grad povrh toga prema svojim izračunima navodi i gotovo 1,4 milijuna kuna koliko su rukometašice Zameta potrošile kroz korištenje objekata. Jasno je da je ta stavka vrlo relativna, iako je činjenica da rukometaši i rukometašice Zameta uživaju u vrhunskih uvjetima nove dvorane Zamet. Ispada da su rukometašice Zameta u 2018. godini potrošile gotovo dva milijuna gradskih kuna da bi odustale od natjecanja iako bi se s takvim proračunom vjerojatno borile za naslov državnih prvakinja!

Deset karate klubova, četiri plivačka i boksačka kluba

Vjerojatno je slabo poznata činjenica da su među 106 klubova, koliko ih je u prošloj godini našlo svoje mjesto na proračunu Grada Rijeke, svoje mjesto našla čak četiri boksačka kluba, četiri plivačka kluba, 10 karate klubova, četiri kick boxing kluba ili primjerice dva snowboard kluba. U Rijeci dakle djeluje više karate klubova nego košarkaških (7) ili rukometnih (5) iako je teško vjerovati da se više djece bavi karateom nego tradicionalno popularnim loptačkih sportovima.